A onda su ubili boga u meni



Jedva sam stajao na nogama: Nenad Ristić,

Nenad se našao u pogrešno vreme na pogrešnom mestu, kao da još uvek živimo u devedesetim



 



Jedva sam stajao na nogama: Nenad RistićLice Nenada Ristića, taksiste iz Vranja, izgleda kao da ga je pregazio tenk, ili da je prošao kroz golootočkog „toplog zeca“. Modrce ispod očiju, masnice na slepoočnici i nosu, podlivi… Govori sporo, ali pribrano:

– Rane bole, ali duša mnogo jače – počinje Nenad priču o torturi koju je doživeo prošle subote (21. maja) u ranim jutarnjim satima u centru Vranja.

„OMEGA“ BOJE TRULE VIŠNjE

Prema njegovim rečima, pretukla ga je grupa obesnih mladića iz donjeg dela grada, ni krivog ni dužnog. Bilo je oko pola četiri ujutru kada je u centar dovezao neke mušterije, odakle se odvezao do raskrsnice kod kafića Tropikana i hotela Vranje, tamo gde parkiraju taksisti.  Napravio je polikružno svojim „opel kadetom“, okrenuo se prema Vatrogasnom domu nameravajući da krene kući:

– Ispravio sam automobil i spremao se da krenem. U momentu sam spazio kako mi se iz suprotnog smera velikom brzinom približava automobil. Prekoputa je bio parkiran neki „polo“, sa upaljena četiri žmigavca. Auto koji mi je išao u susret projurio je između, zaneo se zadnjim delom i zakačio „polo“. Pogledao sam u retrovizor a zatim izašao iz auta. „Opel omega“ boje trule višnje, zaustavio se tek pedesetak metara dalje, kod srušene kafane Kubura – priča Ristić, član udruženja „Dig taksi“.

Naš sagovornik vratio se u svoj automobil, nameran da sačeka vlasnika „pola“, kome je bila oštećena cela strana. Želeo je, objašnjava, da čoveku kaže šta se desilo i da sa njim sačeka policiju kako bi posvedočio o događaju. Tu počinje njegov pakao:

– Nisam mogao ni da naslutim šta će mi se dogoditi. Da sam znao, sigurno bih pobegao – priznaje Nenad i nastavlja:

– Iz „omege“ je izašlo šestoro ili sedmoro mladića. Jedan od njih potrčao je prema mom automobilu, seo na suvozačko sedište, i počeo da me udara. „Mamicu ti jebem“-vikao je – „sad ćeš da platiš što smo zbog tebe zakačili kola“. Nekako sam uspeo da dohvatim radio stanicu, da pozovem kolege u pomoć, ali su se u tom momentu otvorila i moja vrata. Pored kola je već stajala cela ekipa iz „omege“. Usledili su udarci. Sedeo sam bespomoćan u kolima, ali sam ipak nekako dohvatio mikrofon i počeo da zapomažem. To ih je, izgleda, dodatno razbesnelo. Uspeo sam da čujem kako jednog od njih oslovljavaju nadimkom, a jednog drugog sam znao iz viđenja. Izvukli su me iz kola, oborili na zemlju i ubili od batina – seća se Nenad.


DRAGAN STAMENKOVIĆ,
PU VRANjE

SVE JE POZNATO

– U ovom slučaju ništa nije nepoznato, a policija radi na rasvetljavanju događaja i pronalaženju počinilaca – rekao je za Vranjske portparol PU Vranje.

Naš sagovornik rođen je 1964. i izgleda kao čovek u punoj snazi. Oženjen je, ima decu, a dočekao je i unuke. Svedoči da su njegovi napadači mladi momci, dvadesetogodišnjaci, koje bi svakako savladao da ga nisu iznenadili. Ne zna koliko dugo su ga tukli jer je ubrzo pao u nesvest – možda pet minuta, možda čitavu večnost. Pre nego se onesvestio seća se da je naišao vozač „pola“ kome su nasilnici zapretili da ćuti. Sledeće čega se seća je PTO odeljenje:

– Pošto su ubili boga u meni, pobegli su i ostavili me na ulici. Iz priče znam da je naišao jedan kolega, u pomoć mi je priskočila i neka devojka, a ja sam se probudio na PTO. Pošto sam primio infuziju insistirao sam da me puste. Želeo sam samo da se dokopam kuće. Kolega, koji je bio sa mnom, odvezao me je do mojih kola. Tu sam zatekao saobraćajce kako prave uviđaj, a u zapisnik pišu da je udes izazvalo NN vozilo. Rekao sam da nije u pitanju NN, već poznato vozilo, samo nisam video registraciju. Jedva sam stajao na nogama – govori Nenad.

Imao je snage taman da uđe u svoj auto, da ga startuje i krene ka Vatrogasnom domu. U tom momentu zazvonio mu je telefon, a prijatelj sa druge strane linije, koji je čuo za događaj, poručio mu je da će ga sačekati na kružnom toku:

– Na kružnom toku ovaj drugar stajao je sa policajcima iz interventne. Ispričao sam im šta mi se dogodilo, oni su to lepo zapisali, objasnio im da znam da su napadači iz Donjeg Vranja. Ubrzo sam, konačno, otišao kući, a na kapiji me je sačekao Zoran, moj rođeni brat – priča Nenad.

Zoran je takođe taksista. Kaže da Nenad nije imao snage da kola utera u dvorište. Bilo je oko pola osam ujutru.

– Moj brat je – nastavlja Zoran – jedva stajao na nogama, ali mu nisam dozvolio da uđe u kuću i legne. Uplašio sam se za njega kad sam ga video onako izubijanog, pa sam insistirao da opet odemo kod lekara. Stavio sam ga u moj auto i otišli smo na PTO. Ostavio sam ga tamo, i otišao pravo u policiju, gde sam zatekao policajce iz interventne koji su predavali smenu. Jedan od njih rekao mi je da zna u kom su autu bili ovi što su tukli Nenada, i dao mi svoj broj telefona uz preporuku da mu javim ako saznam još nešto – kaže Zoran.

(KOMPLETAN TEKST PROČITAJET U ŠTAMPANOM IZDANjU)

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar