UBI ME PREJAKA REČ



Vranjska biblioteka prošle godine kupila je oko 600 knjiga, koje će čitati svega dva odsto stanovništa, koliko je učlanjeno. Statistika koju sam proučila surova je i kaže da su u proseku za poslednjih petnaestak godina u ovoj biblioteci uspevali da svoj fond godišnje obogate za samo nešto više od 800, dok bibliotečki standardi nameću čak 7.500 knjiga. Kažu, ni država, ni lokalna samouprava ne daju im pare za nabavku, a oni nemaju odakle iako im je to, da ne zaboravimo, onovna delatnost. Prozvani uzvraćaju da im daju koliko mogu, ali da oni brojnim zaposlenima podele plate pa nemaju za knjige, te da na druge načine i ne pokušavaju da dođu do novih naslova.

Znam da su „u doba blagostanja“, bibliotekarke nabavljale knjige organizovanim odlaskom na Sajam gde su pazarile vođene svojim ličnim (ne)ukusom, a bogami i preporukama koje daju časopisi koji se listaju u frizernicama. Drugi način za obnavljanje knjižnog fonda bio je zahvaljujući godišnjem otkupu Ministarstva kulture Srbije, ali su tu ove godine nešto uprskali. I tako, niko nije odgovoran, a knjiga nema.



Pošto se knjige ne nabavljaju, biblioteke, zaključujem, ne služe za obrazovanje i pružanje informacija, nego za zabavu, nešto što može ali i ne mora da postoji. Nameće mi se i sasvim logično pitanje, zbog čega one imaju status javnog dobra i finansiraju se parama građana?

Zamislite dokle je to došlo kada u vranjskoj biblioteci, na pitanje da li ima nešto dobro, novo za čitanje, dobijete odgovor: nema.



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar