CINCARSKA KRV



,

Kad je Stevan umro, Rista se oženio ćerkom bogatog cincarskog  trgovca i u poznim godinama izrodio osmoro dece. Stevanovog sina, svog bratanca Mijajila je usvojio da mu kao strašilo čuva vinograde kad ih napadnu ptice skovranci. Ristin ugled u varoši je naglo porastao da je većina varošana počela da ga se kloni.



– Hvala, ti, Bože, što mi uvede Cincare u familiju. Od nas, samo su oni gori. Prevaranti, prevrtljivci, jedno kažu, drugo misle, treće rade. Za dukat kupe ljudsku kožu i prodaju je za tri. Kriju lični interes u opštem. Oni su budućnost propasti Vranja i Srbije. Narod voli da uživa u sopstvenoj propasti zato će ih rado prihvatiti za predvodnike. Izloženi divljenju svesni su da mogu oslepeti i skrenuti sa zacrtanag puta. Da bi opstali pomešaće krv sa nama. Njihovi pogani geni su jači. To je dobro, učvrstiće naše. Mi, Mijajilovići, moramo na vreme da se prestrojimo. Bez cincarske krvi nestaćemo, sa njom jedni druge ćemo ubijati i opstaćemo na principu goreg i  jačeg. Trebamo paziti, možda među Cincarima ima kukolja koji bi nas potisnuli na dno, gurnuli u zapećak. Njihovi najgori sa nama biće najbolji od najgorih za grabež, otimačinu. Ubićemo narod u pojam da u narednim vekovima crpe snagu iz prazne kalenice i sanja da od nas nema ni boljih ni gorih  – glasno je razmišljao.   

Pobratimio se sa viđenim Turcima i uspeo, vadeći obećanja iz rukava, opet da ubedi sve u varoši da sagrade crkvu na istom mestu, samo manju i bez zvona, sa klepetalima.



– Korist je golema. Turci će morati da nas ozbiljno shvate kad pregovaramo oko poslova i dobićemo mesto gde će popovi moći ljudski da nas opoju i pošalju na onaj svet gde nema bogatih i siromašnih, već samo grešnih i pravednih. Bićemo u zlatnoj sredini, gde ne navraća ni Bog ni Sveti Petar.

Nosio je najskuplji fes iz Stambola koji se raspoznavao po celoj Carevini. Skoro cela Dućandžik mahala bila je njegova, osim onog što nije pod kontrolom nakrivljenog kantara. Niko nije mogao da trguje dok ne pita za dozvolu hadžiju Ristu. Dozvole je izdavao samo upućenijim trgovcima sa zdravim razumom. Nije trebalo da kaže:

– Nema ništa dok ti vaš ne podilazi džep. Nju treba gajiti, moralnim đubretom posipati, razmnožavati. Narod koji istrebi vaši, istrebiće gnev, pakost, zavist. Bezgrešan nestaće sa lice zemlje jer će ga Bog unajmiti da mu služi.

Umro je iznenada. Svoju ženu tukao je do iznemoglosti jer mu je donela lavor sa mlakom vodom spremajući se da mu opere noge. Bežala je uz stepenice, prema dokstau koji je bio na drugom boju. Na doksatu, video mu se smrt u očima. Zapenivši od besa, kreštao je prozuklim glasom:

– Noge da mi celivaš, suzama da ih umivaš! – zamahnuo je pesnicom, spotakao se i pao sa sprata dole na kaldarmu, udarivši glavom o veći ovalan kamen. Krv mu je potekla iz usta i ušiju, tri puta je pustio rezak krik iz grudi koje su pretile da puknu i izdahnuo iskolačenih očiju. 

Sahranili su ga samo njegovi najbliži, mada tako nije pisalo u testamentu. Čivčije su se po udžericama krstili, u podrumima molili:

– Risto, adžijo, u kal se pretvorio, ceo vek te psovali niz vodu pustali.

Turci, njegovi pobratimi i prijatelji, za pokoj duše poslali su tepsije baklava, tatlija, kutije ratluka i suvog grožđa i želju da kauri imaju što više Rista.

Od dece imao je petoricu sinova i tri ćerke. Sve je uredno oženio i poudavao, krv je pomešao sa cincarskim ćerkama i sinovima, uglavnom iz obližnje varošice Preobražanja. U kuću je ulazilo samo ono što donosi miraz, i ćoravo i sakato.

– Što nije za kuću, može da uđe preko nišana porodične kubure iz Gušterice.

Prvi od sinova nije imao dece, presekao se kao dete od guštera zelembaća, žmirkao je očima i upišavao se čim bi opeklo sunce i zaslepilo oči.

Drugom su deca umirala u začetku, pričalo se da u crkvu nije doneo ni pola oke masla, a kamoli crveno jaje na Vaskrs. Vodio je računa o svakom dukatu, čuvao ih ispod glave, a kad se uplašio od laveža u punom mesecu dao ih na čuvanje bratu Zafiru. Žena je ostala u bratovljevim odajama, rodila je žensko kopile, pričalo se bajanjem na pupku izbezumljena od mraka i napasti. Zafir se zamislio nad njenom sudbinom, poslao je sa detetom na selo, da obilazi oko njegove vodenice za šaku brašna. Za njih se više nije čulo zbog velike udaljenosti prvog groblja od vodenice. Brata je potapšao po ramenu, izvukao mu uši govoreći: „Velik da porasteš“ i smestio ga u kućicu u dnu bašte. Naredio je da mu se redovno u posebnoj činiji služi hrana za komad hleba bolja negoli za sluge i pse. Svi su se divili njegovoj iznenadnoj pobožnosti, a posebno kad je umro u najboljim godinama u postu na vodi, ispucalih, ranjavih ustiju. 

Treći je pokušao da se otarasi familije i izučio je za ćurčiju. U varoši su mu se divili. Zbog nakrivljene kape, znali su da će izgubiti glavu.

Sa suprugom Pasom i radnicima imao je bazene u kojima se štavila teleća, ovčja, jagnjeća koža. Potom je sledilo farbanje i krojenje. Prodavali su osušenu kožu, ali i izrađivali kožuse, razne uloške, prsluke, mintane, hantere, potom fesove, pojaseve.

– Znao da svojim radnicima kaže: „Ako dobro slušaš dobar će si majstor, ako ne, će padne ćutek i ideš na sokak da mavaš utke“. Nama, komšijama smetao je smrad koji je dolazio iz bazena. Pasa je volela uveče, nakon napornog rada, da zasedne sa komšikama na uličnu klupu. Mirisala je na kože, komšike su je trpele, ali su joj stalno dobacivale: „Paso, osećaš li da nešto smrdi“? Spremno je odgovarala: „Crknula mačka, tu je pored nas, ako hoćete da je vidite da vam je pokažem“ – govorile su komšike dok su čekale da zahvate meku vodu za pasulj sa ulične česme kod Govedarskog sokaka. 

Od napornog rada se propio, imao šest ćerki i Pasu.

– Sedam kučke, treba da nahranim – vikao bi kad god bi se zapio. Tada bi psovao Boga svima. Ženu bi svakog dana da bi se prubudio udarao šest puta u pupak.

– Da ga više na razvrtiš, škart da ne rađaš, đavo da te nosi. 

Kad bi mu vino ili rakija došli do jednjaka, ispuštao je čudne zvuke, šišteći psovao je Zafira u guzicu.

– Ćuti, aman, ne otvaraj mu zakrvavljene i smrti gladne oči – savetovali su.

– Ne mogu, zinula, moram – pravdao se.

Ljudima se pravdao svojom slabošću u retkim trenucima trezvenosti. Postiđen vređanjem brata Zafira otišao je preko granice po duvan, a onda se po varoši nadao naručen vik da su ga opljačkali i ubili Arnauti. Žena mu ubrzo presvisnu od tuge što više neće osetiti njegove pesnice, a za ćerke se pobrinuo Zafir. Kuće su mu se uvećevale u širinu i visinu, a sluškinje nedostajale. 

Četvrti Mijajilo, ponese familijarno ime; ali čaršija je odmah odreagovala:

– Sila od čoveka, prava mužetina. Visok, krupan, leđa široka kao astal, ruke kao lozovi za tucanje paprika, šake kao lopate. Mintan ne skida, šubara na glavu po meri nataknuta do pola ušiju, brkovi golemi, usukani, oči kao ugrejan zejtin, streljaju i miluju u isti mah. Golem meraklija na sve, a ujedno i zadržan domaćin. Nije ime Mijajilo za njega, nama kvarnu dušu. Bog neka mu je na pomoći.

Oženio se je, dobio dva sina. Stariji, njegovo „petliče“, je dobio vrućicu, koja je prešla u galopirajuću sušicu. Umro je u šestoj godini. Oni koji su  poznavali Mijajila tvrde da se od tada nikad nije glasno nasmejao. Nije zaigrao u kolu, niti zapevao na slavi. Drugi sin, kojeg dobi godinu dana po smrti prvog, zahvaljujući nepažnji služavke, dokusuri oca. Dok je gledala koji grozd da ubere sa loznice drveni dubak u kojima je bio Stevče se prevrnuo i od udarca glavom o kamen izdahnuo je na lice mesta. Služavku je ubio motkom udarajući je dok sve dok nije pao na kolena naslanjajući se na obližnji zid. Tri puta mu grkljan na vratu zaigra, stegnu ga rukama, ovlaži gaće od grubog sukna i izdahnu. Kuknjava po kući označi da je ispustio dušu.

Peti Zafir, od besa pojede svoju crkvenu krštenicu. Patio je zbog svog i bratovljevog imena, sve dok mu se rodi sin.

– Kad nisam ja, ovo će biti Mijajilo kako dolikuje dosadašnjem ugledu familije.  

Da bi svoje namere sproveo u delo na vreme ukrade Ristin fes u nekrštenim danima. Kad je dobio pljunutog Mijajila, četrdeset dana je pio, jeo, pevao, pucao i zaskočivao sluškinje po potrebi i volji. A onda, kako zakon crkveni i božji nalaže doneli su mu dete da ga vidi, celiva i daruje kletvom:

– Ugled familije ispred svega, a ugled i familija su nastavak tvojih dela i nedela po kome će te svi pamtiti kada jednog dana ne bude više ljudi na zemlji.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar