Pljačka ili opomena



5. maj 2011., Nije prvi put: obijanje 2005.

Ne samo da su lopovi odneli sedam laptopova i jedan skupoceni fotoaparat, pričinivši štetu od oko 3.000 evra, nego nisu poštedeli ni sedam „miševa“ koji, brat bratu, polovni ne vrede više od 1.000 dinara. Upravo ta činjenica ukazuje da u poslednjem, kao i u ranijim atacima na prostorije „Vranjskih“, nešto opasno smrdi. Policija dosad nije rasvetlila nijednu provalu u redakciju ovih novina



 



U četvrtak 5. maja, rano ujutro, zazvonio je mobilni telefon jednog od članova redakcije „Vranjskih“. Vreme poziva bilo je, za normalne prilike, nepristojno, oko 6.50 ujutro. Displej je pokazivao da dolazi sa nepoznatog broja.

– Obijene su vam prostorije, izgleda da je sve opljačkano – uzrujanim je glasom jedan od neposrednih komšija redakcije saopštavao neprijatnu vest u novinarsko uvo.

5. maj 2011.Dok su se članovi redakcije i slučajni prolaznici okupljali zureći sa nevericom u veliku rupu u staklu na ulaznim vratima, nacionalni i lokalni mediji već su brujali saopštavajući prve vesti:  

– Redakcija „Vranjskih“ obijena je u noći između 4. i 5. maja (sreda na četvrtak) četvrti put za šesnaest i po godina postojanja ovog nedeljnika. Ukradeno je sedam laptop računara i jedan skupi fotoaparat – prenosili su mediji prve izjave zamenika glodura „Vranjskih“ Nikole LAZIĆA.

KRADjA SA POZADINOM

Zaposleni su poslednji put pre obijanja „Vranjskih“ boravili u redakciji dan pre, u sredu popodne kada je završena priprema novog broja koji se u prodaji pojavio u vreme kada se saznalo za najnoviji atak na prostorije našeg lista.

– Najnovije obijanje redakcije – kaže Lazić – imajući u vidu dosadašnje iskustvo i neke prethodne slučajeve, nikako nije slučajno. Verujem da ova krađa ima duboku pozadinu, iako to ne mogu da tvrdim dok policija ne završi posao i eventualno ne ponudi adekvatne dokaze u prilog toj tezi. Nisu „Vranjske“ jedino mesto gde postoje laptopovi, i nisu „Vranjske“ jedini medij u Vranju pa da lopovi samo ovde dolaze i pljačkaju. Malo je providno – kaže Lazić.

On podseća da u zgradi Fonda PIO, gde je smeštena redakcija „Vranjskih“, postoji noćni čuvar, te da se ulazna vrata te institucije, u čijoj je blizini i kancelarija noćnog čuvara, nalaze svega desetak metara od novinske redakcije.

– I policija je na stotinak metara. Ovde je razbijeno debelo, duplo staklo za šta je bilo potrebno više udaraca teškim predmetom. Čudno je da niko nije čuo prasak – nelogično je Laziću.

Direktor Fonda PIO u Vranju, Nebojša TRAJKOVIĆ, kaže da tu zgradu u noćnim satima zaista obezbeđuje čuvar iz agencije za obezbeđenje !!!!!Protect team“!!!! koju je angažovala Direkcija PIO u Beogradu.

– Oni su ovde zaposlili dva vojna penzionera koji noću čuvaju zgradu. Ljudi nisu pod oružjem. Takođe, nemaju obavezu da čuvaju okolne objekte u okviru naše zgrade, već samo prostorije PIO – kaže Trajković.

UKRADENI RAČUNARI IZ ZLATOKOPA
U danima nakon što su opljačkane „Vranjske“, slična sudbina zadesila je školu u Zlatokopu. Nepoznati provalnici odneli su im kompjuter i pet monitora. Sumnja se da je reč o istoj grupi koja već duže vreme „operiše“ na području grada i okoline. Policija im je, navodno, na tragu.

Noćni čuvar koji nije želeo da mu se pominju generalije bez odobrenja agencije za koju radi kaže da kritične noći došao na posao po planu, nešto pre 21 sat.

– Sve je bilo normalno – kaže on – dok sam u toku večeri obilazio objekat spolja i iznutra. Ovde su čak svraćali policajci u toku večeri da vide da li je sve pod kontrolom. Policijska patrola prolazila je vozilom tokom noći šest, sedam puta pored zgrade. Verujte da ja ništa nisam čuo. Ovde u blizini prijavnice u kojoj sedim radio je jedan veliki ventilator koji pravi mnogo buke. Teško je i od zida koji deli ovu zgradu sa spoljnim objektima gde su i „Vranjske“ čuti bilo kakvu buku.

Ovaj čovek pretpostavlja da su lopovi koristili neko ćebe, ili nešto slično, da priguše lom stakla.

– Pa, da sam ja nešto čuo, odmah bih obavestio policiju ili bih probao da u zavisnosti od situacije lično intervenišem – kaže ovaj vojni penzioner.

Policija je odmah ujutro na poziv novinara stigla na lice mesta. Ustanovila je da je krađa počinjena tako što je razbijeno staklo na ulaznim vratima, nakon čega su oni koji su hteli da nanesu štetu „Vranjskim“, i usput se okoriste, ušli i pokupili fotoaparat vredan 500 evra, sve laptopove, kablove za napajanje, pa čak i „miševe“. Da li je kao maska trebao da posluži pokušaj krađe LCD televizora instaliranog na zidu redakcije u čemu provalnici, kao, nisu uspeli, pitanje je za policijsku istragu.

OPIPLjIVI TRAGOVI

Tek, inspektori su, kako je novinarima preneto u ličnom kontaktu, na licu mesta pronašli opipljive tragove koji bi mogli dovesti do počinilaca, iako rezultata ni posle skoro nedelju dana nema, što poprilično smanjuje šanse da oni uopšte budu otkriveni. Policajci obično kažu da je 48 sati period kada se ukradene stvari pronalaze, posle toga je sve relativno.

Uglavnom, sa sedam laptopova odneta je i značajna baza podataka, sa velikom količinom raznog pisanog materijala u elektronskoj formi, fotografija, raznih podataka, praktično više novinarskih arhiva za period od nekoliko godina.

U celoj ovoj priči stvari nisu posve čiste. Recimo, ne samo da su lopovi odneli to što su odneli, pričinivši štetu od oko 3.000 evra, nego nisu poštedeli ni sedam kompjuterskih „miševa“ koji, brat bratu, polovni ne vrede više od 1.500 dinara ukupno. Uzgred, nisu ukradeni recimo neki skupoceni monitori, potpuno nov skener, podsećamo i da je LCD televizor ostavljen. Upravo ta činjenica ukazuje da i u poslednjoj, kao i u ranijim provalama u „Vranjske, nešto opasno smrdi.

A činjenica da nikakvo sumnjivo vozilo nije izašlo u gluvo doba iz ulice iza redakcije, gde se nalaze advokatska zgrada i „Haremluk“, može ukazivati na činjenicu da su lopovi bili pešaci sa rančevima, dovoljnim da u njih stane plen od sedam laptopova, te da su se nezabeleženi okom kamera za nadzor u okolini (ima ih na glavnoj ulici, na zgradi opštine, kod zatvora, na apoteci preko puta) najverovatnije neopaženo udaljili preko dvorišta „Vukove“ škole i zabavišta do kuća ili do bezbednog mesta gde ih je čekao prevoz.

Mnogo više od činjenice da su ukradeni moderni laptop računari i jedan fotoaparat članove redakcije i sve dobronamerne ljude boli činjenica da ni u jednom od četiri obijanja naših prostorija nije došlo do rasvetljavanja krivičnog dela, niti otkrivanja počinilaca i motiva kojima su se te osobe ili njihovi nalogodavci rukovodili.

Nije prvi put: obijanje 2005.Kako se drugačije osećati ako, recimo, znate da je policija u sličnim slučajevima  (uzmimo za primer samo dva svežija kao što su rasvetljavanje krađe kompjuterske opreme od pre mesec dana u OŠ „Predrag Devedžić“ u Vranjskoj Banji ili pre izvesnog vremena u Zdravstvenom centru Vranje) bila vrlo efikasna, detektovala izvršioce i pronašla deo ili celokupan plen koji su lopovi odneli.

Dok čekamo da li će Policijska uprava Vranje pod novim načelnikom možda povodom poslednje obijačine „Vranjskih“ delovati efikasnije i dok iz njihovih redova stižu uveravanja da se na slučaju „intenzivno radi“, ne možemo se oteti utisku da se prethodnici sadašnjeg vrha okružne policije nisu baš preterano zanimali za slučajeve ugrožavanja slobode i rada ovog medija. 

Prvi put prostorije „Vranjskih“ obijene su u noći između 14. i 15. februara 2000. godine, u vreme dok se redakcija nalazila u zgradi „Karingtonka“ u Ulici Matije Gupca. Ulazna vrata bila su „razvaljena“. Ukradeni su tada kompjuter „pentium“ sa monitorom, tri tastature, tri kompjuterska miša, skener, telefaks i nekoliko disketa. Ova krađa, u to vreme veoma vredne opreme, dovela je redakciju na ivicu opstanka, posebno iz razloga što su „Vranjske“ dva meseca pre toga drakonski kažnjene sa 800.000 dinara po zloglasnom Šešelj-Vučićevom Zakonu o javnom informisanju.

Nije se radilo o „običnoj“ provali. Najpre, lopovi su selektivno uzimali opremu što je ukazivalo na to da se razumeju u tehniku. Bilo bi teško u suprotnom objasniti činjenicu da je ukraden samo jedan kompjuter, ali u to vreme čudo tehnike, pa samim tim i kompletna baza podataka, a ne i ostali koji su samo oneposobljeni tako što su im skinute tastature i „miševi“. Takođe, između skenera i štampača koji su stajali jedan pored drugog,  uzeli su samo skener, što je ukazivalo na to da se razumeju u „proces proizvodnje“ novina. Bez kompjutera i skenera u  to vreme praktično je bilo nemoguće „napraviti“ novinu. Policajac koji je radio uviđaj na licu mesta izjavio je tada da pet godina unazad u gradu nije bilo krađe kompjutera, što je takođe ukazivalo na specifikum slučaja.

Slučajno ili ne, „Vranjske“ su bile na meti provalnika i obijača i u vreme Afere Pahomije, kada su i članovi redakcije dobijali razne verbalne i pismene pretnje, čak i smrću. Takvu jednu scenu, sa razbijenim ulaznim vratima i staklom, novinari su zatekli na sadašnjoj lokaciji redakcije 19. maja 2003. kada su stigli na posao. Sve se desilo noć nakon požara u Manastiru Sveti Nikola. U naletu agresije stradalo je spoljno staklo na ulaznim vratima, dok je metalni rukohvat bio ulubljen od siline udaraca nogom, što se jasno videlo iz otisaka patika na njemu. Iako vrata nisu popustila, okvir je bio skoro izvaljen iz zidova.

Reagovao je tada NUNS, tražeći od policije da „konačno zaštiti Novine Vranjske i direktora Vukašina Obradovića od nasilja koje traje nekoliko meseci unazad“.

Ovom ataku na redakciju prethodile su pismene pretnje smrću direktoru Obradoviću i novinaru Goranu M. Antiću i njihovim porodicama od fantomske organizacije „Srpski oslobodilački front“. Razbijeno je staklo na Obradovićevom privatnom automobilu.

NEKO JE NEŠTO TRAŽIO

Najsumnjivija i vrlo neobična provala u redakciju „Vranjskih“, a mogla bi se po svom scenariju nazvati najozbiljnijim pritiskom na naš list ovakve vrste, dogodila se 23. oktobra 2005. godine. Izvedena je za vikend, u noći između subote i nedelje, a razjapljena vrata, očigledno obijena pajserom ili sličnim metalnim predmetom, poslednjeg dana vikenda zatekao je jedan od novinara.

Čitava prostorija u kojoj se nalazi novinarski desk bila je u haosu. Povađeni su papiri iz svih novinarskih stolova, pregledana sva poslovna i profesionalna dokumentacija i netom razbacana po podu redakcije. Noćni posetioci zavirili su čak i u kutiju sa starim fotografijama. U kancelariji Vukašina Obradovića, direktora i glavnog i odgovornog urednika širom su otvorili sve vitrine, dokumentaciju ispremeštali ili razbacali. Sve je ukazivalo na to da motiv nije koristoljublje.

POLICIJSKA UPRAVA

INTENZIVNO SE RADI NA SLUČAJU

Na pitanja iz redakcije, Policijska uprava Vranje odgovorila je kratkim saopštenjem u kome se kaže da je „operativni rad na rasvetljavanju krivičnog dela u toku“.
– Preduzimaju se sve raspoložive operativno-taktičke mere s ciljem identifikacije nepoznatih izvršilaca ovog krivičnog dela i pronalaženju protivpravno prisvojenih predmeta. Osnovnom javnom tužilaštvu u Vranju podneta je krivična prijava protiv NN lica zbog postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično delo teška krađa. Ostale detalje ne možemo da saopštimo jer bi moglo doći do ometanja pretkrivičnog postupka i ugrožavanja operativnog rada – saopštava Policijska uprava.

Nepoznati izvršioci tražili su, očito, nekakvu dokumentaciju. Pogotovo što ništa, ama baš ništa od skupocene tehnike nije bilo ukradeno. Takođe, sasvim je sigurno da pljačkaši nisu mogli očekivati nekakvu veliku kešovinu u novinarskoj redakciji. Da ne bi ispalo kako su meta bile „Vranjske“, provalnici su zamaskirali ovu obijačinu obijanjem još dva objekta u neposrednoj blizini redakcije, gde su takođe napravili rusvaj, ali nisu odneli ništa sa sobom.

U redakciji nisu pronađeni nikakvi otisci prstiju, što je ukazivalo na profesionalce. Ali, šta su onda to mogli tražiti ti profesionalci u „Vranjskim“. Pa, ono što je najdragocenije u jednoj novinskoj redakciji – informaciju!

Sve je tumačeno ovako… Možda je reč o zastrašivanju. Ili je možda u tom momentu neko od novinara „Vranjskih“ počeo da radi na nečemu vrlo važnom, a neko je želeo da vidi dokle je stigao sa temom. Ili, što je najverovatnije, nešto je važno već bilo objavljeno u „Vranjskim“, pa je trebalo da se nastavi, a nekoga je jako zanaimalo šta mi to imamo i šta nameravamo da objavimo, pa je pokušao da spreči publikovanje nekog teksta ili fotografije.

Kao jedini racionalan razlog zbog kojih su „Vranjske“ tada mogle biti obijene i ispremetane članovima redakcije se učinio intervju sa Vladimirom Miladinovićem, objavljen početkom tog meseca, u kome je ovaj bivši poručnik vojne bezbednosti govorio o umešanosti velikog broja Vranjanaca u kriminalne poslove na jugu Srbije i sprezi policije, državne bezbednosti, pravosuđa, vlasti, kriminalaca, biznismena i carinika na području Vranja i okoline.

„Vranjske“ su se u periodu pre toga bavile i aferom „Pahomije“, te aferama spaljivanja leševa u surduličkoj Mačkatici, kao nastavkom  tzv. „asanacije terena“ na Kosovu i Metohiji tokom sukoba 1999. godine, uticajem organizovanog kriminala na lokalni politički život i sličnim temama. Novinari su to činili sa jednim jedinim motivom – jer je objavljivanje svega toga bilo u javnom interesu! To se, očito, nije dopalo onima kojima je lični interes bitniji od javnog.

I svi su se i tada, kao i nakon ove poslednje provale, Bog zna koliko zabrinuli za „Vranjske“. Kao da jedna novina može da stane tako što će ostati bez nekoliko kompjutera. Pa, novine se ne isključuju na dugme. A i ono što muči te koji bi da onesposobe „Vranjske“ da se pojave na kioscima ne nalazi se u laptopovima ili u papirima. To je pothranjeno na nekom drugom mestu koje ovi što bi da nam naude verovatno nemaju.

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar