MENADžERI



Srbija je, ponovljeno je to ovde više puta, zemlja paradoksa u kojoj ništa nije onako kao što izgleda. Evo, pre desetak dana na jednoj nacionalnoj televiziji gostovao je jedan od naših međunarodnih mentora, čijeg imena i funkcije kao u inat ne mogu da se setim, samo pamtim da je iz neke finansijske institucije. Uglavnom, čovek je kazao kako je jedna od najvećih prepreka ekonomskom razvoju Srbije nedostatak kvalitetnih menadžera sposobnih i spremnih da vode velike poslove u jakim kompanijama. Eto ti sad! U Srbiji, zemlji koja ima tolike škole za menadžere raznih profila, koje svake godine kao poplava izbace toliko školovanih, umnih glava, deficit menadžera. Svedok sam da je istureno odeljenje jedne ovakve škole u bliskom okruženju, u poslednje vreme produkovalo toliko menadžera raznih smerova, koji sada sa diplomom mogu samo da se slikaju iz dva razloga. Prvi – jer posla nema; drugi, važniji i očigledniji, da sa veštinama stečenim tamo ne mogu da vode ni piljaru. Ne, deco, biti menadžer nije samo mašna, tašna i kravata. I one tako moderne špicaste skija cipele. Čak sam i ja, rizničar nepotrebnog, udrobljenog znanja, uspeo da na pomenutoj ustanovi dobijem jaku osmicu pošto sam prijateljici, onako iz glave, napisao nekoliko strana za ispit o odnosu menadžera i medija, a ona moju skriptu prijavila kao pismeni ispit. Ali, da ne idemo van Vranja, kad i ovde imamo sličnu školu za diku i ponos, na kojoj je mnogi gradski funkcioner postao akademskim građaninom. A gde su ostali iz ovog grada kojima u biografiji stoji da su završili ovu prestižnu ustanovu prema kojoj su  Kembridž ili Oksford tek obične večernje škole, gde su da pomognu sada kad je najteže? Gde su da tamo stečeno znanje stave u službu opšteg dobra? Niko ih ne zove, neće ih ili, jednostavno, nemaju šta da ponude?



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar