BEOGRAD I PRIŠTINA PROIZVODE PROBLEME



Seriju tekstova objavljujemo uz podršku Fonda za otvoreno društvo



Zašto dete koje je rođeno u Gnjilanu ne može da bude stanovnik Bujanovca? Zašto brak koji je sklopljenu Gnjilanu ne važi u Preševu?



 

VRANjSKE: Pratili ste dosadašnje runde razgovora delegacija koje su predvodili Borko Stefanović i Edita Tahiri. Kako ih ocenjujete?

BEĆIRI: Čini mi se da Albanci Preševske doline više od svih drugih građana Srbije i Kosova, očekuju da se ove dve delegacije slože oko ključnih pitanja. I Albanci i Srbi u Bujanovcu, Prešvu i Medveđi mnogo očekuju od ovih pregovora, jer je sitiacija u našem kraju teža nego u drugim delovima Srbije. Mnogo je pitanja koja čekaju da budu uvrštena u dnevni red pregovora. Bez obzira na sve ja sam optimista. Zašto? Pa zato što se ovi razgovori u 21. veku ne mogu završiti bezuspešno. Evropa meće dozvoliti takav ishod.

NAIVNO I BEZOBRAZNO

Znači, uskoro će životna pitanja Albanaca i Srba doću na dvenvni red pregovora?

– Razume se. Bez rešenja takozvanih životnih pitanja građana Beograd i Priština bi poslali lošu poruku medunarodnoj zajednici.

Vi ste, koliko znamo, nedavno bili u poseti kod Edite Tahiri, šefice prištinskog pregovaračkog tima. O čemu ste razgovarali? Koja ste pitanja predloili Prištini?

– Naš problem broj jedan je obrazovanje. U tom kontekstu je više podtema, a prva od njih su diplome Prištinskog univerziteta koje Srbija ne priznaje. U Preševu, Bujanovcu i Medveđi nekoliko hiljada Albanaca s nestrpljenjem očekuju da se taj problrm reši. On će, verujte mi na reč, uskoro biti rešen, jer je u pitanju samo dobra volja nekolicine u dvema vladama.

Naravno, drugi problrm su udžbenici?

– Tako je. Situacija sa udžbenicima je čak malo tragikomična. U vreme Slobodana Miloševića ovde su u nastavi bili udžbenici sa Kosova i sve je bilo uredu. Danas toga nema, jer država Srbija ne priznaje državu Kosovo, pa ne priznaje ni udžbenike sa Kosova. Tako smo došli u apsurdnu situaciju da 20 godina albanski osnovci i srednjoškolci, u nedostatku udžbenika na maternjem jeziku, uče iz beležaka. Za to vreme birokratije dveju država gledaju olako na tu činjenicu.

PROFIL

Bećiri je rođen 1952. godine u Velikom Trnovcu kod Bujanovca. Po završenom Filozofskom fakultetu u Prištini zaposlio se kao profesor u Srednjoj šklil „Sezai Suroi“ u Bujanovcu. Miloševićev režim ga je 1992. godine udaljio iz nastave tako da se narednih deset godina izdržavao od prihoda svoje piljarske radnje. Onda je 2001. godine imenovan za predsednika Mesne zajdnice Veliki Trnovac, a pre dve godine za direktora Biblioteke u Bujanovcu.
Pre godinu dana je, kao funkcioner Partije za demokratsko delovanje Rize Halimija, izabran za predsednika Nacionalnog saveta Albanaca. Kaže da je taj izbor doživao kao izuzetno priznanje, ali i veliku obavezu da istraje u borbi sa problemima sa kojima se suočava albanska nacionalna zajednica u Srbiji.

Sledeći problem je…

– Sledeći problem je mreža visokoobrazovnih instiitucija u našem kraju. Srpske vlasti su otvorile Ekonomski i Pravni fakultet u Medveđi. Na jesen će isti fakultet otvoriti u Bujanovcu Ali, šta ćemo sa srdnjoškolcima koji žele da studiraju medicinu, mašinstvo, elektrotehniku, građevinu, arhitetkturu, informatiku, glumu…? Dakle, problem nije tako bezazlen kao što misle ovi u Koordinacionom telu: evo vam fakultet i tačka.?To je malo naivno, da ne kažem bezobrazno.

Na spisku problema su takođe kultura, informicanje …?

– Da, na žalost. Vidite, čime danas ova aktuelna vlast da opravda činjenicu što mi u Bujanovcu ne možemo da vidimo neki koncert čiji će izvođači biti naši sunarodnici sa Kosova? To je van svake pameti. Takođe, u vreme pune ekspanzije elektronskih medija, mi smo uskraćeni da budemo na kanalu državne televizije RTK.

U javnim nastupima često ističete i probleme sa službenom upotrebom maternjeg jezika?

– Sa tom pričom smo skoro dosadili, ali ni tu nisu napravljeni neki značajniji pomaci, bez obzira što su naši pismeni zahtevi godinama u fiokama srpskih zvaničnika u Beogradu. Zašto je problem da Albanac u Srbiji na svom maternjem jeziku dobije ličnu kartu, pasoš, uverenje o državljanstvu, izvod iz matične knjige rođenih, saobraćajnu dozvolu, vozačku…? Mislim da je u pitanju samo nečiji hir. Zašto dete koje je rođeno u Gnjilanu ne može da bude stanovnik Bujanovca? Zašto brak koji je sklopljenu Gnjilanu ne važi u Preševu? To su apsurdi koje podgreva zvanični Beograd.

PUT SRBIJE U EU VODI PREKO KOSOVA

Tu su i tablice na kolima?

– Tačno. Vidite, ako moj prijatelj iz Prištine hoće da dođe svojim automobilom kod mene u Bujanovac, u Končulju mora da ostavi svoje vozilo jer srpske vlasti ne priznaju ni tablice ni sobraćajnu dozvolu Republike Kosovo. Od Končulja važe neka druga pravila koja Evropa ne poznaje. Evo jednog dobrog primera koji se uklapa u temu o kojoj govorimo. Ja već dva meseca ne mogu da dobijem papire za službeni automobil Nacionalnog saveta Albanaca samo zato što  sam čvrsto odlučio da svi papiri budu na mom maternjem jeziku. Taj podatak je zabrinuo neke ljude u Beogradu, a zbunio one u Evropi.

Čini se da dva pregovaračka tima neće imati lako posao?

– Niste u pravu. Sva ova pitanja se lako rešavaju. Potrebna je samo dobra volja najviših političkih elita. Na žalost, Priština i Beograd proizvode probleme koji nas udaraju o glavu. Dakle, krivica je obostrana.

I dokle tako?

– Imamo osećaj da će o ovim pitanjima presuditi međunarodna zajednica. Beograd i Priština će se igrati gluvih telefona sve dotle dok ne prekipi Briselu i Njujorku.

A građani za to vreme trpe. I Srbi, i Albanci?

– Sramota. A mi ne tražimo ništa više od onoga što je zapisano u srpskom Ustavu i brojnim međunarodnim dokumentima koji obavezuju sve države na svetu, samo izgleda ne i Srbiju. Ili preciznije: normalno je da Albanci na jugu Srbije dobiju sve ono što budu imali Srbi na Kosovu.

Biće da je rešenje tih problema na vidiku?

– Tačno je, ali samo zahvaljujući međunardonoj zajednici. Vlast u Beogradu je u teškoj dilemi jer svaki put koji Srbiju vodi prema EU, ide preko Kosova. Celom svetu je dakle jasno da Srbija danas kupuje vreme i da će je svaki novi dan sa problemima Kosova, skupo koštati.

Dakle, Beograd je krivac broj jedan?

– To ste vi rekli, a ja ću obrazložiti. Pre sedam dana u Beogradu je bio jedan veliki međunarodni skup. U organizaciji petnaestak međunarodnih organizacija pozvano je oko 150 zvaničnika s juga Srbije. Skup se, verovali ili ne, završio skandalom. Skandal su napravili dva ministra – Milan Marković i Žarko Obradović, koji su se na skupu zadržali po 10-15 minuta, koliko je bilo dovoljno da prisutnima održe predavanje o tome kako mi na jugu Srbije imamo sve što nam je potrebno. Posle toga su otišli. To je za svaku osudu.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar