Između „uvlakača“ i „pozlaćenih“ ramova



Ana Krstić, Marko Stajić, Zorana Petrušijević

Beograd ima šest umetničkih akademija, Novi Sad tri, , tu su i Niš, Kosovska Mitrovica i Skoplje. Iz ovih škola izašlo je sedamdesetak vranjskih umetnika koje danas muče isti problemi: gde i kome svoja dela predstaviti, na koji način ih i pošto prodati, može li se i kako od umetnosti uopšte živeti…



 



Zorana PetrušijevićPredsednik Udruženja likovnih umetnika Vranja (ULUV) Dušan STOŠIĆ, umetnik koji je diplomirao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, odsek  skulptura, iza koga je već pet samostalnih izložbi, kaže da ne veruje u male novinske ankete i članke koji se ovim i sličnim pitanjima bave.

– U njima se, obično, nađe po nekoliko komentara na temu. Ne verujem da se tu i tako može nešto reći smisleno pa zato i izbegavam da dajem svoje mišljenje – kratak je Stošić.

SLOBODNI DELATNICI

Njegov kolega Marko STAJIĆ, koji je studirao je slikarstvo na FLU u Prištini, a potom i dizajn u Beogradu i imao dve samostalne izložbe, misli drugačije. Iako priča o položaju umetnika u Vranju počinje, u stvari, u Beogradu „koji diriguje čitavim orkestrom“, smatra da ne treba biti nemi posmatrač i na taj način to podržavati jer se tako ne pomaže definisanju kulturni ciljevi i prioriteta.

Ana Krstić– Ne vidim da će se u perspektivi nešto promeniti po tom pitanju, jer ne može doći do izolovane promene u segmentu kulture, već to mora da se desi sinhrono, u celini, sveukupni aparat koji pokreće državne institucije mora da profunkcioniše, a to se naravno neće desiti sve dok na odgovornim mestima imamo razne tipove koji ni sami sebi ne bi umeli da objasne kako su se tu našli i preko kojih veza. Takođe, veliki je problem i to što se ti isti nesposobnjakovići i stranački uvlakači predugo zadržavaju na funkcijama, čak i po dva, tri mandata ne pomerivši pri tome situaciju ni za milimetar na bolje i ne osetivši, naravno, nikakakvu nelagodnost zbog toga – ljut je Stajić.

Iako je umetnost poslednja stvar kojom se bavi društvo koje je već dvadeset godina suočeno sa siromaštvom, nepismenošću i večitim problemom traženja identiteta, recimo da su stavovi Stošića i Stajića, u ovom segmentu, donekle slični.

S druge strane, umetnik se ne može odbaciti kao nepotrebna „stvar“ jer on i te kako doprinosi kulturnom identitetu. To se ovde stalno zaboravlja, umetničko delovanje se još uvek mistifikuje i udaljava od „običnog sveta“.

Marko Stajić– Da bi se položaj umetnika u Vranju poboljšao treba preduzeti otprilike iste stvari koje treba preduzeti da bilo ko, ko ima diplomu, može od nje da živi. Ovde niko ne živi od prodaje svojih dela – precizna je Zorana PETRUŠIJEVIĆ, koja je završila FU u Prištini, odsek za grafički dizajn i imala do sada tri samostalne izložbe.

Zanimljivo je i razmišljanje Irene IVANOVIĆ STOŠIĆ, umetnice koja je diplomirala na FPU u Beogradu na odseku za keramiku i staklo, i iza koje su isto tri samostalne izložbe. Ona kaže da bi, po nekom pravilu, trebalo da srednja klasa kupuje savremene autore, ali da oni koji razumeju uglavnom nemaju novca, a oni koju to mogu nemaju takvih interesovanja i sve se opet svede samo na prijatelje.

– U Vranju mogu da prodam samo sitnije komercijalne stvari. Uvek sam išla mnogo ispod realne cene, ali je to verovatno jedini način za bilo kakvu prodaju u ovim okolnostima, jer se danas od samostalnog bavljenje ovim tipom umetnosti ne može živeti – navodi ona.

Dejan RUSIMOVIĆ je diplomirao slikarstvo na FLU u Skoplju, ima tri samostalne izložbe iza sebe i tvrdi da se u Vranju ne može prodati slika po normalnim cenama jer ne postoji tržište.

– Za takvo stanje dobrim delom je odgovorna ekonomska kriza ali i odnos umetnika prema svom delu. Prisutna je hiperprodukcija a samim tim i nizak nivo umetničke vrednosti dela. Zato potencijalni kupci u Vranju najčešće umetnička dela tretiraju kao bilo koji industrijski proizvod koji se može kupiti po radnjama. 

PROBLEM ATELjEA

Marko Stajić kaže da se nikako ne sme zaboraviti još jedan veliki problem mladih umetnika, a to su ateljei.
– Godinama aktuelni problem, a koga svi nekako izbegavaju da se dotaknu, je nedostatak adekvatnog prostora za rad mladih umetnika. Bilo bi dobro da se u Vranju pokrene nekakva inicijativa i da se aktivnim stvaraocima obezbede ateljei za rad. Siguran sam da postoji puno neiskorišćenog prostora koji je za to skoro idealan.

Ne znam, zaista, ko u Vranju može da kupi umetničko delo jer dugo ovde nisam prodao sliku – iskren je Rusimović.

Njegova mlađa koleginica Ana KRSTIĆ, je posle diplomiranja na FLU u Nišu, na odseku za slikarstvo imala već tri samostalne izložbe, i ima nešto drugačije iskustvo. Ona ističe da tu i tamo uspe nešto da proda po ceni koja je prilagođena ovdašnjem tržištu.

– Iz iskustva mogu da kažem da slike ne kupuju oni koji imaju najviše novca, jer se većina njih odlučuje za reprodukcije i „pozlaćene“ ramove koji, shodno njihovom znanju, imaju veću vrednost od samog umetničkog dela.

Zorana Petrušijevićeva dodaje da Narodni muzej u Beogradu, recimo, vrši procenu umetničkih dela koja mogu da donesu zainteresovani.

(KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANjU)

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar