Čiča Tomina koliba



-Dobro be, novinare, de si ti, čekam te ovde celo veče, pautina mi se ufati, evo ga već i fajront! Pa čovek samo po smrt da te pošalje! A znam da loviš u ovo vreme, kao slepi miš, ili utka, nas obični i pijani mrtvosani građani, pa teraš seir s nas u one tvoje novinetine. Što će piješ? Ajde, brgo, dete će zatvara dućan, neće nastojuje na tebe zamlatu, a doduše, samo je za nastojka, i njega kuća da ga znaje…

-Ne znam, nešto sam uilan ovih dana, otkako mi predsednik stranke, Toma Nikolić, štrajkuje glađu i žeđu. Dobro, sve ja to razumem, da je bio grobar, pa oće da se približi na glasačku bazu, evo idu izbori; pa kad mogu da glasaju takoreći živi Srbi, zombiji, tako će mogu i pokojni. Eto, po popis iz 487. godine pre nove ere, Srbi su bili poviše nego Englezi. Sad Englezi šeset milona, a mi Srbi šes; dobro, oko jednu nulu li sad će pravimo problem…



-A ruku na srce, na nas Srbi poviše su nam bitni mrtvi, nego živi. Ko šiša živi, još pa i mladi, oni i tako će si nađu čare po mrsko inostranstvo, evo ti već pola milion po bel svet, i to sve školovano, ma lepo su rekli četnici još u svoje vreme – sve što je školovano po Srbiju, pod nož! Ali mi si mrtvi gajimo, kosovski boj, ajduci, ratovi, plave grobnice, pasja groblja, goli i obučeni otoci, vukovari, sarajeva… I Toma, mudro i državnički, odabere sabirni… ovaj, klinički centar za predizbornu kampanju. Kažu oni njegovi dušmani, da je on jedini pacijent na tu kliniku, i da u njegovu čast ona će promeni ime u “Čiča Tomina koliba”.

-A poglej onamo, dva astala od nas, oni penzosi, nji petorica, ukupno oko sedamsto godine, deverični na Krkobabića li, Krkodedića li… I oni oće da stupe u štrajk, slušam pa se čudim, kako će? Kad meziv, pretičav ruku! I tako jedan vika – kako će štrajkujemo kad ne radimo, u penziju smo? Svi prs’ na čelo – pa jes… Posle pola sata, ete ti ga drugi – e, aj kao Toma, će štrajkujemo glađu i žeđu! Opet se zamisliše, glasaše; kažu, glađu ne mož da štrajkujemo, i tako ništa ne jedemo,  salte drobeno mleko, kad se zamelja, sve otidna za deca i unuci, a predlog štrajka žeđu se usvaja u delu u kome se odnosi na vodu, a aklamacijom odbija u delu alkoholnih derivata. Jedenje je uala, pijenje drži čoveka.



-I opet se zamisliše, ućutaše se ko crvi u crešnju, kako da izraze solidarnost s čiča Tomu.

-Kad ti jedan ripna, kao da ga neki ubode u guzicu – seti se!!! Seti se kako će štrajkujemo!!! Oni ovako u njega, ispadnaše im oči kao čamovi čvorovi. Kako? Kako će štrajkujemo? Onaj ustana, digna prst, napravi psihološku pauzu, i trogatelno  saopšti – neće jebemo! Opšte oduševljenje i aplauz.

-Jeste – javi se jedan za diskusiju – evo, ja sam radio u banku, i imam nacionalnu penziju, pošto je moja banka prebajala na vranjsko privredno čudo, svako čudo za tri dana, a prisutni kolega je radio u propali gigant, i ostvario pravo na penziju preko dedino lojze, negde dve i po iljade dinara… Što, nemaš ni tolko, izvini, kolega. I sedimo mi tako pre neki dan, te ti dođoše dve nacvacane sa šminku, gmiždi, na facu im piše da su flinte, milokurke. Mi u nužnik  izvadimo katetri, ispraznimo i turimo u džepovi, prikučimo se, bečka škola – zašto dame sede same? One ki ki ki, izvolte sedite, odma vidoše s koga imaju rabotu,  umejatne, laka zarada a dobra para. I ja odma jednu zbari, izvadi deset evra, ona kad vide, kaže, godine nisu važne, ma ne mislim na tebe, dragi, nemoj odma da se musiš, nego ja sutra punim triestri; a ako zagrebeš ispod one ratničke boje, garantovano će nađeš Troju.

-Kad li, ona pa druga ne dava na drugara mi, kaže, nisi likvidan, a ja sam crnogorska Srpkinja, iliti srpska Crnogorka, isti ti je to čindo, a još sam i sajber ženska, znaš onaj hit – oj đevojko od Rovaca, fejsbučiš li kod ovaca? On pa siroma nema kintu, potrošio penziju na dva sladoleda za unučiki, reko, aj ja da pomognem na ratnoga drugara, on me tad spasio četnici da me ne zakoljaju, a ja pa njega posle isto četnici da ga ne zakoljaju, i oba uđemo u komisiju za ispitivanje saradnje sa okupatorom. Što ćeš, pametan Srbin odlazi u četnici, a vraća se iz partizani.

-Sa svem to, ona njegova ne dava pa ne dava, pokaži, kaže, potenciju i ljubav, kao ovaj ovde tvoj drugar sproću moju drugaricu. On se uzvrte, nema, siroma, ooo zašto katetar skinuh, poče da kuka, ko sad će mi ga nađe (ne katetar) opet da ga ugnjete? Pa znaš li kolko to boli?! Čovek se ukači na mesec i na mars, a još po patku ti brkav s železo, to jedino ne izmisliše, bezbolni speleološki pregled, čindoskopiju!

-I tako ti se ja dogovaram s onu moju, a sve gledam natamo, džiger me jede. Ma dobro be, reko, prekina bogougodni razgovor s moju, pa pitam onu njegovu – dobro be, zar ne vidiš kolko mu se sviđaš, sve li mora da se svodi na truli kapitalizam, i Evropu? Čini mi se da te pamtim od radnu akciju Brčko-Banovići, more i udarničku značku dobi, obrazloženje – za narod, partiju i Tita, a za čistenje pištolji orden orlova muda sa mačevima i lentom drugog reda, a sad na ovoga siroma čoveka ne davaš ni č od čavku, da omiriše makar; znaš kako kažu – čavka ripa od kol’c na kol’c, pa na jedan se nadene! Aman, daj mu na veresiju, će plati kad dođev Nemci! Eve, ako ne veruješ da nema, će ti donesemo jutre uverenje iz  socijalnu službu! A ako mu ne daš, na tvoju dušu što će štrajkuje, bez jaribaš,  Tomi podobno, pa će vidi narod onda od kakvo se drvo ložice prave! Samo ima da pita – s vazeljin, ili bez vazeljin?

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar