Pravila igre



FK Građanski, 1938. god.

U duele sa protivničkim igračima nije se ulazilo. Nije bilo kartona za kažnjavanje prekršaja. Sudija bi samo usmeno opomenuo igrača, a ako bi isti igrač to više puta ponovio sudija je imao pravo i mogao je da ga isključi iz igre. Nije bilo zvanično najavljivana nadoknada vremena.



SVIRAJ KRAJFK Građanski, 1938. god.

Sudija je obično na ruci imao štopericu, kojom je merio vreme. Mogao je po svom nahođenju da utakmicu produži za izvesno vreme, ali to nije unapred najavljivao. Naravno, u publici je bilo onih koji su imali časovnike pa su mogli da utvrde kad ističe regularno vreme utakmice. Ako je vodio domaći tim oni bi uzvikivali : „Sudijo, sviraj kraj“, a u obrnutom slučaju, ako bi vodio gostujući tim, navijači bi glasno tražili da sudija produži utakmicu. Sudiji je formalno bila garantovana bezbednost, a o tome su se brinuli čuvari reda. Ako bi bio fizički napadnut, bilo od igrača ili navijača, sudija je imao pravo da prekine utakmicu. U tom slučaju utakmica bi se registrovala službenim rezultatom 0:3 na štetu tima čiji su igrači ili navijači izazvali incident, a teren na kome se utakmica igrala bio bi suspendovan.

Igrališta su tada obeležavana krečom: aut i gol linija, granica golmanskog prostora, granica šesnaesterca, linija koja deli igralište na dve polovine, krug oko centra igrališta, dok je mesto sa koga se izvodi jedanaesterac bilo obeležavano jednom belom tačkom. Ako bi se ova obeležja, usled gaženja tokom utakmice, izbrisala, sudija bi kod izvođenja jedanaesterca i udaljenost igrača prilikom izvođenja slobodnog udarca sa udaljenosti blizu šesnaesterca, odmeravao brojem svojih koraka.



Posle oslobođenja na dresovima nije bilo brojeva, ta novina je uvedena kasnije. Ali, to nisu bili brojevi igrača nego mesta u timu. Tako, golman je nosio broj 1, bekovi 2 i 3, centarhalf  5, halfovi 4 i 6, krila 7 i 11, polutke 8 i 10, a centarfor broj 9. Jedan igrač na dve utakmice mogao je da nosi dva različita broja ako je igrao na dva različita mesta. Jednostavno rečeno, na svakoj utakmici tim je imao samo brojeve od 1 do 11. Potrebe za još brojeva nije bilo jer nije bila dozvoljena zamena igrača. Sada je u tom pogledu drukčija situacija, jer svaki igrač dobija svoj broj prilikom registracije, to je njegov stalni broj na svakoj utakmici, bez obzira na kom mestu u timu igra.

DRUGA I TREĆA KLASA

FK Dinamo je bio amaterski klub. Niko od igrača nije dobijao bilo kakvu nadoknadu. Tim nije imao trenera, njegovu ulogu preuzeo je kapiten tima, pa su se treninzi održavali po njegovom uputstvu. Nije bilo svlačionice ni kupatila. Igrači su za svaku utakmicu koristili neku prostoriju u gradu i obučeni u sportsku opremu dolazili na teren. Svlačionica je bila izgrađena tek na Gradskom stadionu u Šaprancu. Nikad nije bilo posebnih priprema pred početak fudbalske sezone. Štedelo se na prevozu i na ishrani. Na utakmice u bližim gradovima odlazilo se kamionima, a kasnije autobusima, i to istog dana kada se utakmica igrala i istog dana se,odmah posle utakmice,  vraćalo kućama. U udaljenije gradove, počev od Niša, putovalo se vozom i to tadašnjom  trećom klasom, u kojoj su igrači zbog velike gužve često morali da stoje. Na uporne zahteve igrača da vođstva puta smanji svoje putne troškove i tu novčanu uštedu iskoristi na poboljšanje prevoza, uprava kluba  je odobrila putovanje drugom klasom voza. Kad god je to bilo moguće, da bi se izbegao skup hotelski smeštaj, za noćenje su korišćene sobe u privatnim kućama. Za ishranu su se koristili jeftiniji restorani, hrana je bila sa njihovih jelovnika, nikad se za igrače  nije spremala posebna hrana. I pored ovako skromnih uslova nije se događalo da neki igrač odbije da igra na nekoj utakmici. Naprotiv, svi su želeli da budu u sastavu tima, za njih fudbal nije bila profesija već jedan vid razonode i rekreacije.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar