Nastavniče, Stojne se buta!



-De si be zapeo, novinare, kao ovo pijenje da će ti utekne! Aaa, dobro, pred fajront je, pa da zafatiš red… Konobar, daj be na novinara jednu, duplu, i u nji je duša. Ama, kako se stvoriš u kafanu sve pred fajront, kao neki avet? Profesionalna tajna, a? Čekaš svi da se nadrvimo, pa onako merakliski da ti otvorimo dušu, i baška da vikamo pijenje.

-A odma sutra sve iskoči u one tvoje novinetine, ali ti poštenski kažeš – ne be braćo, na nikoga neće kažem, samo će napišem. Znam ve ja takvi, kao šareno jajce, još iz osnovnu školu. Tiki, u moje odelenje beše jedan rodom iz Loznicu, ime mu Stojne, a prezime nekako podseća na rakiju, i to ne na jednu, nego na pet; naš čovek, srbenda. I razredni pravi nov raspored u odelenje, pa ga smesti Stojne, koji je inače bio jedan ugursuz, bože čuvaj i sakloni, pored najgolemu tužibabu u klupu, misli tako će ga sapre. Ono, znaš, tužibaba Jeca, ulovila zeca, metla ga u torbu, skuvala mu čorbu.



-I samo što sednaše u onu skamiju, te ti gu tužibaba, diza dva prsta. Nastavnik, ma kolko da voli insajderi, to ti je kao u vojsku, ili firmu, svaki si diktator gotivi tužibabu, ma kolko da ga prezire, tolko mu je potreban, a i ovaj siroma zna, ali svesno prodaje dušu, pa svi mirni i pošteni, a snaška onodena.

-I nastavnik kako nešto pita, ona diza dva prsta, ali on se pravi blesav; zna da se ona ne javlja da odgovori na gradivo, nego nekoga da denuncira. Ali, pošto niko u odelenje nije znao odgovor na to pitanje, boli decu čindo za nekakvoga Ajnštajna, aj da je Mileva pa i nekako, svi zevaju nakud kafići, a samo tužibaba drži ona dva prsta u jonosferu, ne spušta.



-Nastavnik, što će, de će, ni on siroma ne zna odgovor na pitanje koje je sam postavio, pa do zvono nekako da ispuni gabarit časa, pribegne očajničkom rešenju – prozove tužibabu. Evoo, Jeca se javlja, sram da vas bude i ugledajte se na nju, kako lepo radi rad. Izvoli Jeco, kaži nam nešto o teoriji relativiteta.

-Nastavniče, Stojne se buta!

-A kad smo se već dotakli do školsko doba, kao ono – “od kolevke pa do groba, najlepše je đačko doba” – kakvo je to l’žanje, ja ne mogu da pojmim. To mora da je napisao neki penzionisani prosvetni radnik, sadista, koji je lešio đaci na mrtvo ime i prezime. A mu žena ne da sabajle, na zornjaka, on dođe u školu narajcan, još mu pa i direktor napuni samar, a još pa ako je dežuran, on što će; ako mu kurir promakne, ili ložač,  pa što be, tu su deca, lepo na nji će si se izdušim. Pa udri okolo.

-I to je u to vreme bilo ne sankcionisano, ne čak ni nepoželjno, nego su se prosto takmičili prosvetni radnici ko poviše će te tepa, i svako je imao svoj stil. Verovatno je bila direktiva iz ministarstvo prosvete. Ti tepani deca su ti sad ovi profesori što štrajkuju. Pa tadašnji geografičar je bio bivši bokser, s pokojnoga dr Miljana i… bože me prosti, živoga i mladoga čoveka, Dragana Tomića, on je tepao s pesnice, direkt, kroše, aperkat, a omiljen mu je bio krvnički sfing. Onaj fizičar te pa fati za zulufi, pa te diza, diza u vis, dok ne počneš kao balerina na vr’ prsti da igraš, pa te naglo pušti, a onda te s obe šake rokne po obrazi, ne daj bože da ti zakači uši, odoše bubne opne, pa te onda drugi nastavnici tepaju zašto ne slušaš na čas. A nastavnice su najžestoko tepale – neće ona da kalja ruke s tebe, možda imaš v’ške ili kosopasicu, nego tepa s lenjir; ali ne s pljosku, nego s ostro, de je numeracija.

-Onda te tepaju školski huligani, ako im ne daš dve banke – “daj dve banke, će te branim”. Ti si to potrošio, kao vaspitano dete, na doručak, na penjurliju ili šećerliku, ali to niko ne ferma, i opet izedeš ćutek. Pa odeš doma onako umodren, pa te i tamo oderu kao mačku, jer im je već iz školu javljeno da si tepan. I niko te ne pita ni zašto, ni kako, jednostavno – “obruka nas živi”. Nastavniče, meso tvoje, koske moje!

-I tužibabe Jece su tu lepo prolazile, dok se ne desi sledeći slučaj: elem, iskočimo svi na veliki odmor, uz graju i veselu viku, što se bar na petnaes minuta otkačujemo od nastavnički zlotvori, oni nas čekaju u hodnik s lenjiri i oni orijaški šestari za tablu, koga dokače, dokače, ko preživi, će priča. Ali, u odelenje ostana Rokerče, nešto je bio nazebo, pa da se ne sukobljava s okupacionu silu. Prišora mu se, on što će, de će, izmoča se u kantu za ugalj. Maler, pa kanta bila bušna, te ono proteči. Ulazi matematičar, strah i trepet, jedan od najgolemi tepači đaka, a ona močka kandi do direktorovu kancelariju. Ko je ovo uradio, izdra se matematičar, i pljuna u šake; sam neka se javi, ništa mu neću, ha ha haaa, grrr…

-I diza ti dva prsta potkazivač, da denuncira Rokerče, kako mu imeše, nešto na   I li beše, na N li beše, a zamenik predsednika odeljenjske zajednice, još pa redar. Pa da prijavi ovoga. Ali matematičar to u nanosekundu izračuna, i kao i obično se pojebe u računicu, pa kad ga zarita potkazivača, odra ga od ćutek, dok mu ovaj plačečkim ne objasni da nije on pišao u kiblu, nego je  digo dva prsta pošto je lojalno teo da prijavi onoga što tako funkcioniše.

I matematičar mu u dnevnik, zarad lojalnosti, i griže savesti, prepravi dvojku u trojku, što je bila najveća ocena kod njega, jer mu je deviza bila – “bog zna za pet, ja za četiri, a vi za tri, ko zasluži”.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar