Filigranski pločnici



Prvonagrađeni rad: Bojan Stojanović i Marjan Petrović, Druga nagrada: Aleksandra Djukić i Miloš Radoičić, Treća nagrada: grupa autora

Prvonagrađeni rad: Bojan Stojanović i Marjan Petrović-Desilo se. Dobro je. To je najvažnije. Ali, moglo je… – počinje svoje izlaganje Dragan DjORDjEVIĆ, diplomirani inženjer arhitekture iz Vranja, povodom najnovijih nesporazuma oko urbanističko-arhitektonskog rešenja uređenja centralne zone Vranja.



Kako su “Vranjske” u prošlom broju već izvestile, Direkcija za izgradnju grada i  Društvo vranjskih arhitekata (DVA), 15. septembra prošle godine raspisali su konkurs za uređenje centralne zone Vranja, skraćeno “šetališta”. Žiri, koji je po pravilima trebalo da bude petočlani, ali u našem slučaju bio četvoročlani, prvu nagradu u iznosu od 400.000 dinara dodelio je projektu autora Bojana Stojanovića i Marjana Petrovića, drugu nagradu od 200.000 projektu Aleksandra Djukića i Miloša Radoičića, i treću, od 100.000 dinara, projektu Milana  Jankovića, Dimitrija Miletića, Gorana Druga nagrada: Aleksandra Djukić i Miloš RadoičićMaksića i Petra Tufegdžića. Nijedno navedeno ime nije iz Vranja, što je samo jedan od razloga za osporavanje konkursa i idejnih rešenja.

ZADUŽBINE

-Na konkursu za uređenje centra Vranja – kaže Suzana Jovanović, diplomirani inženjer arhitekture – bilo je najmanje Vranjanaca. Ne želim time da kažem da treba da se lokalizujemo, ali je druga priča što vranjski arhitekti u Vranju nemaju posla. Ipak, prva nagrada zaslužuje svoj status. I ako se ubuduće bude nešto radilo, ovaj projekat treba da bude reper za buduće radove. To je  celovit projekat sa elementima tradicionalne arhitekture, sa adekvatnim izborom materijalTreća nagrada: grupa autoraa i boja. Samo bi objekat tržnog centra trebalo da bude manji, da se ne degradira fasada starog “Hotela Vranje”.



Uređenje centra Vranja, ukoliko se pod time podrazumeva glavna ulica, ima bogatu ali i tragičnu istoriju. Naime, posle političke odluke šezdesetih godina, da se pristupi “industrijalizaciji” Vranja na račun njegove duhovnosti, stari centar grada je stihijski devastiran, pa su tadašnji privredni “giganti” počeli da se takmiče u tome ko će više uništiti staro, “ono naše”, a podići nove, svoje, “zadužbine”. Giganti propali, zadužbine ostale, i sada niko ne zna šta će sa njima. Dakle, Vranje ovim konkursom za uređenje gradskog jezgra, nastoji da vrati ono što je već imalo, pa političkim voluntarizmom izgubilo. Da li je tako i sada?

DUH I ŠARE

-Da li postoji neka vrednost – retorički pita Dragan Djorđević – na potezu centralne gradske zone, osim spomenika oslobođenja od Turaka, “šarene česme” i platana zasađenih 1994? Nešto što treba zadržati, naglasiti, pretočiti na drugi način? Ne postoji. Tako pokazujemo već po ko zna koji put, da nešto što je neko drugi izgradio treba porušiti i napraviti nešto novo i “lepše”. Podsećam da je stara granitna kocka vrednost, mada smo svedoci da se kocka uklanja, a na istom prostoru izvodi asfalt.
-Prvonagrađeni rad – nastavlja Djorđević – zaslužuje to priznanje. Ipak, pitanje je kako će se folklorne šare u parteru doživljavati? Ceo parter, na žalost, svi su tretirali samo kao likovno rešenje. O sadržaju objekata duž pešačke zone i njihovog prožimanja, niko se svojski nije bavio. Drugu nagradu mogu da prokomentarišem kao pretencioznu, usiljenu na jedan neodređen način. Treća nagrada je po meni druga.

Prvi stručni, sistematizovani i usvojeni projekat uređenja gradskog jezgra potiče iz 1972. godine, od strane arhitekte Ivana Redija iz Niša, čiji su roditelji bili znameniti profesori u vranjskoj gimnaziji. Redi je predložio projekat koji bi zahvatio prostor od autobuske stanice do zgrade SO Vranje, projekat je prihvaćen, ali nikada nije realizovan, iz nepoznatih razloga. Pa se nastavilo sa stihijskim rušenjem i građenjem, do 1994, izborne godine Miloševićevog zemana, kada se narodu posle katastrofalne inflacije, ratova, urušavanja celokupnog društvenog i moralnog sistema, morala servirati iluzija da se nešto radi za njihovu dobrobit. Vlast se odlučila za rekonstrukciju centralne zone, jer ipak, tu najviše ljudi prolazi, pa će iluzija biti uverljivija.  Ako nemate šta da jedete, bar ćete imati gde da šetate.

I tako, centar se gradio za izbore, a ne za ljude, a nezahvalnog zadatka prihvatio se pomenuti Dragan Djorđević, inače autor projekta današnjeg šetališta. I šta je ono “moglo da bude”…

-Umesto da to bude zaista lep zadatak, projekat uređenja glavne ulice postaje opterećenje. “Prihvatate” posao i posle svega uviđate da je to najveća greška – kaže Djorđević.

(KOMPLETAN TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANjU)

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar