A Smiljkina usta kipte kao žar



Branka Marković,

Branka MarkovićProbudila me jutros komšijska  mačka. Svaka joj čast! E, ovoga puta je prevazišla  sebe: kao da se takmičila za mačji „Ja imam talenat“ ( ubacivši nove trilere i zavijajuće tonalitete). Znam zašto to radi. Mrzi me. Ponekad pomislim kako mi to smišljeno radi jer joj prošle godine nisam dala kobasicu. Uz to sam joj još i puštala po stanu veštačke miševe na navijanje. Pa dobro, malo sam se zabavljala ! Izgledala je tako izbezumljeno!  Nikad mi to nije oprostila. A izgleda i njena vlasnica. Zato je i ovog jutra  rano , vrlo rano, izašla u hodnik i počela da mete, dok joj je debela mačka pravila društvo.Tako su me i trgli  iz sna u kome sam upravo preparirala tu istu debelu životinju koja je pre ličila na mladunče lava pod frizerskom haubom nego na mačku. A baš liče jedna na drugu moja komšika i njena ljubimica. S tim što komšika ima duže i gušće brkove. I noge su joj dlakavije. Loša sam sad. Ali ne, samo želim da imate plastičniju sliku milog mi komšiluka. I eto, kao što rekoh, jutros sam ranije ustala. Predivan septembarski dan polako se probijao kroz moj prozor i pozivao napolje. Sve je mirisalo na jesen i jabuke dok se raznobojno lišće presijavalo na već bledunjavom suncu. Čika –  Guta Kabran me baš danas  očekivao. Požurih  da izađem. Uzalud sam, s najvećom pažnjom da me susetka ne čuje, pokušala da tiho zaključam. Prekasno … Iz susednog stana  najpre je provirila debela mačkina glava,  a onda se začuo i komšikin glas:  „Kude si,  mori, komšike ? Kude ćeš ovolko rano ? Nego, ču li za Ljubinku, sve vu se ajvar pokvarija! Ako gu je na buljinu, kad pravi u onuj štrokavu šerpu, crvi će se izlegnev iz nju…!“



***

Već sam na ulici. Pod nogama mi vranjska kaldrma dok sporim koracima koračam kroz  jutro. Idem da zabeležim još jednu čika – Gutinu priču. A on vam je „ hodajuća enciklopedija“ dragog nam Vranja. A onda se umalo ne sudarih  sa gospodinom  Gavrom. Ustuknuh malo pred njim, jer mi taj veliki kockar i prevarant reče: „Ajde na krčmu ! Sad sam direktor !“. Ja jedva sakrih zaprepašćenje i uspeh da promucam: „Pa, kako to ?“. „E, pa teško li je toj u današnjeg vremena… Samo treba da imaš pravu člansku knjižicu … A, i što, i liči mi ! Pa čiju sad „člansku“ imaš ?“„Ma ova mi je već peta za dve godine, različite gi ima, jebem li gi! Ima gi s’s neke zvezdice, šarene, žute aj, drugi put će ti pričam, žurim kod lekara !“, reče i uđe u  opštinsku zgradu.



A evo mene i do kuće čika  Gute. Na drvenoj kapiji čeka me poruka: „ Otišja sam po burek, brzo se vrćam“. Ulazim. Gutina kućica kao da se sklupčala u uglu malenog dvorišta. Dve klupice, dotrajali stočić sa kariranom mušemom ispred trema, pumpa za vodu ispod stare kruške, zapuštena baštica – sve to čami u jesenjoj tišini, koju odjednom narušiše jedan kreštav i jedan dubok ženski glas:

„ Ide li na svadbu?“

„Ma, ido, al mi uši protropaše od ovog mog vampira, ufatija se za mikrafon kako snajka za onuj rabotu!  „Ne mi zbori za muža ti, kaži, kakvo jedenje beše, k“d ga postaviše ?“

„More kasno jedomo! Kobasice se sparuškale ko paprike za trljanicu,a  ćebabčiki gi mavasmo po tanjir! A pljeskavice ?! Samo što ne progovoriv!“ Da ne bevu onej moje kiflice, pocrcamo gladni!“

I one bi, verovatno, još dugo tako „divanile“ da se ne začu škripa Gutine kapije.

„ Dobar dan čika Guto, evo donela sam ti ratluk i kafu. Da skuvam ? Gde da sednemo ?“

„ Fala, dete, ne si trebala, ulegni.“

 Izvadih papir i olovku i pogledah u čika Gutu: nekako se sav skupio u onom ostatku od tamno smeđeg kaputa. Uostalom, na njemu je sve staro. Sve, sem očiju. Sede za sto, prekrsti ruke i taman da počne s pričom, zakuca neko na vrata. „ Uđi, Lute, ajde !“ .  Guta već zna ko mu je došao. Ustade, i sa police uze flašu rakije i dve male čašice. Jer, na vratima je stajao njegov najbolji drug.

„ Sedi, eve i ti će prozboriš nešto. Došla ćerka na Božu, knjigu će piše“.

– Lsno ti na tebe ! Mlado, brljivo, teknalo ti pa – brgo, sg me pituješ, posle tolko vreme. A ne mi je sevap. Ne ga poznavaš. Vikav ga Stanko, jedno radnjiče držaja je poza on’j golem ora u Ćošku. Najlopov u Vranje je bija. Kandzr čovek, katil ! Od kd njegovi čivčije imali, magarinja i dokolcaši ranili, čivlk u Bačku – koj znaje kako !?“

 Lute ga gleda. Skupljenih obrva, namršten,  priseća se :

***

„ Kučiki da gi izedev, najgolemu kuću u toj vreme imali, deda mu gu čivl’saja… Pus ostaja, i on lošotija bija. Takoj pričav – ne znam ! Na cel svet siir terali, tafrili se s’s bogatl’k, azdisali, a akl nemali. Napudili mlogo izmećarke, ne gi nijedna bila arna.  Aram da mu je ! Ene ga s’g, na stap se potpira ko na direci, mrečka mu se primica, satrše ga rakija i duvan. Mlados si ne prožive, on mi gu potika. Sestra mu, Smiljka, ubavinja golema beše. Ubava, gizdava, t’nka u pojas, sve s’s brazletnu na ruku. Merak da gu gledaš, beter da zaulaviš! A s’g-ugasnala se, ni videja ni znaja nesam.

 „A brat vu“, nastavlja priču Lute, „on’j ulča, odtam-odvam, sve gu nadziraja, vukja se po njum ko poganac, ne vu je davaja da mrdne!

Al  jed’n d’n, tak’v ćutek je izeja, svitke mu se na glavu razbandaše. Dziljča jed’n, ne se je posle toj setija na sokak da iskoči, fataja je džadu kude god da videše Tošu grobara. Podmavaja ga beše t’g t’j Toša grobar zatoj što mu se s’s ćerku po lojze muvaja, pa vu sve simiti pokraja i izeja, malka mu bilo što je iz bogatašku kuću?!

Čika-Guta tad ispusti jedan težak uzdah pun olova i tuge. Primače bliže sebi onu rakijsku flašu, pa nastavi:

„E…h! I Smiljka me mene volela! S’g bi tuj, do mene sedela, on’j  da ne beše.

„Jed’n d’n, tornik beše, načeka gu na češmu. Dođe Smiljka s’s ovolik grnac u ruku, ladnu vodu da uzne. Uzedo gu za ruku, a drugarica vu Rada ajd nakude put i da gu nesam stigja, teše sve na brata vu da izbl’ta! Brat je teja Rada Smiljku da gu nadzira, i t’g gu je podmićuvaja s’s bombončiki iz Niš. Zapovrto gu Radu od on’j put, povuko Smiljku poza amam, pa se nabutasmo u jedne granjke. Teja sam da gu gušnem, al odozgor dzika Rada, belkim celivanje će vidi. Smiljku gu sram izede, duša vu je znala u tej šesnaes godine. Misleja sam na ženenje al znaja sam-brat vu bagatele će pravi. Takoj sedosmo, a Smilja zbrala lisje u skut pa gi kida. Kaza vu kako sam vu aber poslaja po sestru vu. Pa vu se primakna, a Smiljka trk iz onej granjke, pa na kaldrmu i pobegna…

Ustado od on’j pes’k. Ne vido kol’c poza mene. Nabodo se s’s ruku, klomburci krv poteknaše. Nesam se uplašija od ranu, nesam osećaja bol, rados sam osećaja zatoj što je Smilja s’s mene sedela, što smo ćeretali…

Na Veligden, nađo gu Smiljku poza kuću na Acumetera kude sedi s’s sestru vu u bašču. Saklet gu neki fatija, ni da svrti oči nakude mene! Snavednala se, a aščika na Acu svrte poza lebledžičino sokače. Tropala vu beše t’g l’žotije na Smiljku, nakabatila me kude njum bajagim sam vu kolanče uzeja šupeljdžije u Vranje k’d su bili na veselje kude Ćemanca.

A Smiljka oko gušu manistra turila-sve se c’kliv na onoj slunce. Priđo vu i povuko gu za rukav, a na Radu vu reko:

„Kakva si mi, mori, ti drugačka? Povikaj Stanka, pa će te nakabatim na tatka ti za Savu-Buljču“.

Ostanasmo s’s Smiljku u bašču sami. I nemoga: počo Smiljku po onija obrazi da celivam, kiptiv vu usta od žar. Odmica se, al vu se oči nasmejujev, milo vu. U onuj đuruntiju manistra vu se raspotikaše po kamen, rasprštiše… Sabirasmo onija manistra, gledasmo se. I od t’g srećuvasmo se tuj, niki neje znaja, videja. Nesam teja da gu rezilim. Zborija sam vu kako će se uznemo, a na srce-štrapka od stra, žal…

I jed’n d’n, ufati ne Stanko u bašču, Ciganče ne neko videlo, isp’njkalo na majku vu.

Smilja poče da plače, a Stanko me katil“čki ritna u nogu, s“s pesnice zaudara po glavu. Duša me zapeče od sram, krv iz nogu potekna. Stanko gu dofati Smiljku za penčir, pa na pes“k. Skoči ja od onuj zemlju, podbra ga uz duvar na kuću. Počna da tepam: udaraja sam kude sam stigja. Naopak’čki, s’s saklet, s’s bolnu dušu… I stana. Krv vido, osvesti se, uplaši. Počna da begam, onakoj, s’s krv, nakude njive, u koriju. Oćaja sam da lipčem, da se stivošem…

Ovde Guta zastade da rakijom “ovlaži grlo“. Al se u priču ubaci Lute:

„Ulčo, pa što ne teja da mu rascopamo onuj zunzarsku glavu? I ja, i Pera Puška, i Bora Ćorča, pa i on’j golubi što je čuvaja, ne znam mu ime, ma on’j učiteljicu što natepa kod Krstu- mlekara, svi smo teli da ga tepamo !“.

A Guta završava sa pričom sve tiše i tiše:

„ Zaspa kude jedni drvlja, odozgor maalu. Sabajle stra me beše da se vrnem. Jedva sam odija. Misleja sam će me ubije tatko vu na Smiljku, kuću sam mu orezilija. Otidna doma. S’n na oči ne mi dolazeše, nesam ni jea ni pija. Tatko bolan, rabota sedi. Cel noć njojne me kose milujev, karasevdah vranjski bolnog me pravi. Oćaja sam da lipčem kučeški, tuj, u avliju, da se rasprštim pred njeni oči. Ne vido gu od t“g. Čuja sam bija, njojni gu dali za nekog postarog od njum, a do t“g majka gu u kuću čuvala. Neje smela za siromaška da gu dade. Za mene… Tatko vu neje ni znaja za onoj u bašču. Utepaja bi ne. Stanko se ulav pravija, u čaršiju da ne znajev.

            S’g Stanko odvrća oči kude me vidi. Bega, snebiva se po sokaci, za mrečku je ! Kuća na Acu- metera  nema gu, raskomptala se, otk“d se sve potikalo. Cel vek mi žalan. Rados ne vido od t“g. Sofra gola, kube nezaloženo, u avliju jed“n petl, nekolko kokoške i ov“j moj crn mačor. Da mi on neje, zaulaveja bi sasvem ! Z’gne se moj mačor Cecko kod mene u skut, pa se galimo, zborimo si jed’n  s’s drugog… A od Smiljku, ni aber ! Eve, nekolko manistra od njum što ostalo. Ete gi tuj, u kutiče, od on“j d’n k’d gi s’s njuma zbirasmo.

            I jedno maramče. Iz onuj bašču, u pes’k što vu – ispadnalo…“

            Ćutim. Gledam u čika Gutu, pa mi žao. I mačora Cecka gledam. Mota se oko Gutinih nogu, i kao da priželjkuje naš skorašnji odlazak.

            „ Idem ja ! Hvala, čika Guto“, pružam mu ruku a Lute ispija ko zna koju po redu, setio se svega, pa se raspričao… Mrmlja nešto nepovezano, češa se po glavi, neprestano ponavljajući:

„ Eee, a ovej devojke dan“s, toj li su devojke ! Gole se šetav po sokaci a banicu ne znajev da omesiv !“

Čika – Guta me isprati do kapije, s tugom zbog prošlosti ali i s radošću što je voleo.

            I dok otključavam vrata svoga stana, već je podne. Utonula u prohujalo vreme, nisam ni primetila komšijsku mačku koju sam tako često preparirala u snovima. Opet je buljila u mene onim sitnim zlobnim očima. Da zna da govori, prvo što bi mi rekla bila bi psovka ! Ma, garantujem !

            A ono što se potom desilo, nikad neću znati da objasnim: u jednom trenutku samo sam klekla pored nje i nežno je pomazila. Začuđeno me pogledala, uzvrpoljila se i zbrisala glavom bez obzira.

            Možda je otrčala da i ona nekog razume.

            Ušla sam u stan i otvorila prozor. Sutra je novo jutro.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar