Rosica od boga



– Konobare, daj na novinara što pije, ovako pred fajront neka je dupla, a na mene kafu. Kakvu? Ne znam što da ti kažem – ja dosta putujem, i više ne znam de kakvu  kafu da naručim. Odem u Grčku, sto pijes, eftino, dzabe za Srbi. Daj mi, reko, grčki konjak i tursku kafu. Onaj Grk, onako crn, pobele; grcki konjak ce dobijes, eftino, a turska kafa ohi! Kako, reko, ohi, a onaj za susedni astal što pije, moj čindo? On, kaze, narucio grcka kafa, a ne kao ti, malaka, malaka, za tebe turska kafa falos! I otide p’škajeći, tumanatis manasu, ce pije turska kafa, omorfos kolos, megalos idiotes…

– Tako i onomad, u Banjaluku. Dođem u kafanu, sednem, eto ti ga konobar. Šta š popit? Ja se opet zajebem – daj mi reko, dupli rubinov vinjak, i tursku kafu, i da  je tatli, kajmakli i sindžirli. On pozelene, otide negde, nema ga tri svetlosne godine. Ja s ruku ovako, jedno deset puta, dokle se smilova kelner, donese mi vinjak. Bam! pred mene, pola ga rasipa. Što mu je na ovoga čoveka, mislim se, kao tatka da sam mu utepao, tako se ponaša. Pa ja opet s ruku, i verbalno, alo, alo, dođe on naposletku. Jes dobio vinjak, ša oš sade? Pa, reko, i sade i tade, oću jednu tursku kafu, kako ti reko. On napravi facu kao da je progutao guštera, id, kaže, ba, na tursku kafu kod Turčina, pa nek ti je kuva, jebo te on! I Bosančeros,  podobno onome Grku, ode p’škajeći, hajvan oće tursku kafu, ućero mu Turčin mrtvu žabu u guscu…



– I sad ne znam kakvu kafu ovde da naručim, a da ne psuju, a i ćutek mogu da izedem. Što, konobare, imate od kafe? Kako vikaš, kafućino, ekspreso, duži, kraći, s mleko, bez mleko, s ratluk, bez ratluk… T’j dlg, ili kratak, ostavi si ga za  ženu ti, i t’j tvrd ko ratluk, a na mene će mi daaš… će mi daaš… jednu šapranačku kafu! Ne znaš što je šapranačka kafa?! Života ti, otkad si u konobarl’k, ako smem da pitam? Dvaes i kusur godine, a ne znaš što je šapranačka kafa? Dobro, će ti dam recepis, ali još jednu ljutu za novinara, i taj kafa za dž? Biva li? Biva. E, šapranačka kafa ti je sve ono što si nabrojao, samo bez šećer, mleko, ratluk i kafu! Al i tacnu obavezno da mi serviraš, da ima de da obrnem šolju, evo novinar će mi gleda k’smet, sudbinu, a ja će pritisnem želju. S koji prs’? Hm… ovaj je za pare, ovaj za sreću, ovaj za pamet… ništa od sve to na nas Šaprančani ne fali, imamo i višak, ali će pritisnem s ovaj srednji, za  jaribaš! U pijenje, jedenje, kockanje i tepanje nemamo sram na nikoga, ali ono što ti reko… I zato je svaka kuća u Šaprance morala da zapati koze.

– A ono za kafu, odakle sam to pokupio? Pa to ti je šapranački mit, nešto kao Ilijada, to nam je prosto at… ar… aš… e to de, antropološki! Šaprančanin nije toponimska odrednica, to je dijagnoza! Evo, uzmi znamenitog pop Neperka iz Šaprance. On obere vinograd, pola šinik u vranjske mere, po međunarodno priznate oko pet ara, tričetiri tovara grojze, opet po naše mere, po međunarodno priznate trista-četristo kila, a to sipa u b’čvu od  dvaes tovara, tj dve iljade kila. Izmulja ono sa gmečku, sipa u b’čvu, kako da je dopuni sa još više od iljadu i po kila?



– Eureka! Tu je bunar! Pa ti pop Neperko crpi, crpi, iz onaj bunar, i napuni b’čvu, č’čka puna. Dve iljade kila vino, ej! Kakvo vino, nego nešto rozinjavo, kao tuberkulozna pljunka, ali on ga je vikao vino, i mi smo morali to da priznamo, treba neko i nas Šaprančani i da krsti, i da venča, i da opoje, a komunističko vreme! I stalno ga je to “vino” pop Neperko iznosio na ŠSI – Šapranačke sportske igre, održavane u “šapranačku olimpiju”, tzv Gradski stadion, sad zmijarnik i željkarnik, na takmičenje u pijenje komenjak, najvažniju disciplinu pored vrtenje pare, barbut, sitan poker (lepa igra poker mali čas te digne čas te svali) i tepanje do mrdanje, i pop Neperkov komenjak je dajma osvajao ili  srebrnu ili barem bronzanu medalju, jer s onoga krvnika Dule Djondru nisi nikako mogo da prođeš do zlato, s kilavoga muda li će meriš? Ali, ajde, pop Neperko duhovno lice, pa mu žiri, iako u deliričnom stanju, dodeli medalju.

-I zna se, komenjak traji do svetoga Savu, januara, ali si ga je pop Neperko pio do Mitrovdan, novembra! Kako? Tako lepo. A primeti da na pipku ne teči kao Kazanđol, a on trk do bunar, pa nekolko kofe u b’čvu! I tako sve dok ne počne da iskača bela voda iz one properene komine, pa pop Neperko i od nji’ fati, pa peče rakiju! Ama, oče, čudimo se mi Šaprančani, kakva će ti je to rakija, to voda be, od takve komine i iz vodovod možeš rakiju da pečeš, ima da bidne poljuta! Ako, sinko, ako, dobra će je za grejanje, rosica od boga!

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar