Čuvar Tomićevih tajni



Dragomir Tomić

Blagović je, kao iskusni posrednik, krčio put „Simpu“ na tržištu Italije, posredujući u najtežim vremenima za vranjsku kompaniju u poslovnim kontaktima Tomića i potencijalnih italijanskih partnera – Ono što su njih dvojica „odradili“, ne znaju čak ni Dragomirovi najbliži saradnici u kompaniji – Blagović je bio toliko dobar u svom poslu, da su mu Italijani bez problema dali državljanstvo



 



Dragomir TomićNe zna se pouzdano da li je Dragomira Tomića, predsednika kompanije „Simpo“, sa Djovanijem Sforcom, vlasnikom „Inkanto grupe“ koja se najavljuje kao budući Simpov partner za izgradnju fabrike i zapošljavanje 1.500 ljudi u Vranju, spojio izvesni Sava Blagović, Tomićev dugogodišnji „kontaktmen“ za poslove sa italijanskim partnerima. Međutim, kako potvrđuje izvor „Vranjskih“ i dobar poznavalac odnosa na relaciji Tomić – Blagović, dvadesetak proteklih godina obeležila je, nesumnjivo, plodna saradnja ovog „dvojca“.

Naš sagovornik, poslovni čovek iz Beograda koji je u zamenu za rasvetljavanje Blagovićeve uloge u Tomićevom uspehu na tlu Italije insistirao na anonimnosti, otkriva da je dotični gospodin prve posredne kontakte sa najpoznatijim vranjskim menadžerom ostvario pre više od dvadeset godina, u vreme kada je bio na funkciji direktora jednog poslovnog sektora u „Geneksu“.

– Lično  se, međutim, upoznaju 1989. godine, prilikom Tomićevog poslovnog boravka u Milanu, gde Blagović u međuvremenu prelazi da živi i radi. Tu otpočinje ne samo međusobna poslovna saradnja, već i intenzivno prijateljstvo. On je za Tomića u Italiji uradio ono što niko drugi realno nije mogao u tom momentu – otkriva naš sagovornik.

Tomić u Blagoviću odmah prepoznaje čoveka koji mu širom otvara vrata značajnih poslovnih kontakata na tlu Italije.

ČOVAK KOJI OTVARA SVA VRATA

– Blagović postaje izuzetno koristan Tomićev saradnik u Italiji. Spaja ga sa mnogim firmama, između ostalih sa poznatim preduzećem „Europeli“. Ta firma počinje da isporučuje vrlo kvalitetnu kožu „Simpu“ i to u velikim količinama. Sklapaju poslove i sa drugim kompanijama – tvrdi naš sagovornik.

Čak ni Tomićevi najbliži saradnici u „Simpu“ nemaju informacije o tome šta Tomić i Blagović dogovaraju u četiri oka, niti koji su detalji sklopljenih aranžmana sa italijanskim partnerima. Naravno, to Tomićevog čoveka od poverenja stavlja u jednu relaksiranu poziciju iz koje, bez ikakvog korektiva, može otvoreno da sarađuje sa Dragomirom.

Ovakav status i poverenje kod Tomića izuzetna su privilegija. U poslednjih dvadesetak godina, priča se, takvu „poziciju“ jedino je imao Tomićev kum, Vlada Nikolić, čovek koji živi u Londonu, a takođe je godinama unazad bio Tomićev čovek od poverenja za poslove u inostranstvu.

Blagović i Tomić u vremenu embarga intenziviraju saradnju.

– Blagović ga – nastavlja priču naš sagovornik – spaja sa vlasnikom firme „Ojster“, čiji je vlasnik bio izvesni gospodin Broza. Taj Italijan posedovao je dve fabrike za proizvodnju poliuretana. One su sarađivale sa mnogo poznatijom srodnom firmom „Enihem“. Brozine firme u vreme sankcija isporučuju „Simpu“ kožu i poliuretan za proizvodnju tzv. poliuretanske pene, sunđera za tapaciranje nameštaja i izradu dušeka.

Sava Blagović uspeva da u ovom poslu obezbedi i finansiranje od 1,2 milijarde lira, jer je „Simpo“ u tom momentu u jako teškoj finansijskoj situaciji.

U vreme hiperinflacije kada Tomić građanima Pčinjskog okruga nudi snove o „Švajcarskoj na jugu Srbije“ i koncept „Mala preduzeća, velika šansa“ kao spas za regionalnu privredu, Blagović je vrlo važan „šraf“ u celoj priči.

– Blagović tada završava posao da na jug Srbije dođe italijanska firma „Frančesketi“. Vlasnik je jedan industrijalac iz Breše koji je u to vreme u Italiji imao vlastito preduzeće za proizvodnju termoplastičnog kaučuka. Kao plod te saradnje u Vranjskoj Banji otvara se preduzeće „Simpofran“ d.o.o, fabrika termoplastičnog granulata koja više ne radi – otkriva sagovornik „Vranjskih“.

Kasnije imamo pogon „Frančesketi elastomeri“ za proizvodnju granulata za brizganje đonova. Fabrika je u međuvremenu prodata Tomićevom partneru Valeriju Frančesketiju. Blagović uspeva da u Tomiću u Italiji napravi kontakt i sa firmom „Egzekutiv“.

– Njih dvojica razrađuju detalje posla sa ovom italijanskom firmom. Dogovara se da ona isporuči opremu za proizvodnju bombona fabrici „Kondiva“ u Žbevcu. Italijanski partner Tomiću obezbeđuje svu tehnologiju – kaže sagovornik „Vranjskih“.

On potvrđuje i da je preduzeće „Mazeti“, Blagovićevim posredovanjem, isporučilo „Simpu“  opremu za proizvodnju čokoladnih bombona „smajli“ u „Kondivi“.

– U konkurenciji su bile tri firme, ali je odabran „Mazeti“, s kojim je Blagović imao dobre veze. Ako me sećanje ne vara, oprema je obezbeđena za oko 2,3 miliona evra. Od ostale dve ponude, jedna je bila nepovoljnija, tj. skuplja, a druga jeftinija – kaže naš izvor.

Blagović i nakon ovoga nastavlja da radi za Simpove interese u Italiji, dogovarajući sve sa Tomićem u četiri oka. Povezuje predsednika vranjske kompanije sa čuvenom firmom „Snaidero“, jednim od najboljih proizvođača kuhinja na svetu koji sarađuje sa „Ikeom“.

Prema rečima našeg sagovornika, vlasnik te firme Roberto Snaidero bio je u ono vreme predsednik italijanske komore za drvnu industriju. Tomić i Blagović intenzivno rade na produbljivanju veza sa vlasnikom „Snaidera“.

– Roberto Snaidero je u „Simpo“ poslao svoju ekipu stručnjaka da snime situaciju, proizvodne kapacitete i tehnologiju vranjske fabrike. Koliko se sećam, tu je „Simpo“ ostao bez posla – otkriva izvor „Vranjskih“.

MILANO – KARABURMA VIA VRANjE

Blagović Tomiću dogovara kontakt sa firmom „Ardbeg“ koja isporučuje opremu za samoposluge i markete.

BIO KORISTAN ZA „SIMPO“

Ako pogledamo ono što je Blagović radio za Tomića i „Simpo“, ispada da je čovek bio od velike koristi kompaniji. To potvrđuje i naš sagovornik. Međutim, kako se odreditit prema činjenici da su detalje mnogih Simpovih poslova znala samo ta dva čoveka. Ipak je to sve vreme bila državna firma, pa bi poslovi i ugovori trebali da podležu izvesnoj kontroli.
– Ne znam do koje su mere išli Blagovićevi odnosi sa Tomićem i da li je tu bilo nečega nezakonitog, ali se sigurno može reći da je on čovek koji zna šta radi. Ima vrlo jake kontakte u Italiji, dobio je čak i italijansko državljanstvo. Sigurno je pomogao „Simpu“ u vremenu kada je fabrika pravila gubitke. On je radio posao za Tomića, od toga imao koristi. Takve se usluge na Zapadu „debelo“ naplaćuju. Istovremeno, on je, verujem, bio od velike koristi za vranjsku kompaniju – nagađa naš sagovornik.
A kakvi su danas odnosi Tomića i Blagovića?
– Normalni. Nisu intenzivni kao ranije, ali svakako funkcionišu. Pre svega preko firme „Poliaria“. Mislim da je u međuvremenu Tomić ojačao veze sa Italijanima i da mu Blagović nije toliko potreban za posredovanje kao nekada. I, zaista, ne znam da li trenutno njih dvojica imaju neke zajedničke, poslovne planove – zaključuje sagovornik „Vranjskih“.

– Kao plod te saradnje, Italijani isporučuju gondole i rashladne komore kojima je opremljena samoposluga „Si-marketa“ u beogradskom naselju Karaburma – precizira naš sagovornik.

Čuvar Tomićevih tajni se, prema rečima našeg izvora, u svim ovim poslovima iskazuje kao vrstan posrednik i kontaktmen. On predsedniku vranjske kompanije uspostavlja saradnju sa još mnogim italijanskim firmama, učestvuje na sastancima kao savetnik i prevodilac.

– Osim što za ove usluge prima adekvatnu apanažu od „Simpa“, koja je verujem bila zaslužena jer je Blagović zaista umeo da otvori sva vrata, on je u to vreme čovek bez koga bi „Simpo“ znatno teže preživeo krizu tokom devedetih godina – potencira izvor „Vranjskih“.

Stara ljubav zaborava nema. Valjda je i Blagović zaslužio da, osim honoraraa koje je dobijao za valjano obavljen posao, od Tomića dobije i nešto krupnije. To je mogućnost da pokrene proizvodnju na jugu Srbije u vlastitom pogonu.

– U industrijskoj zoni u Vranjskoj Banji, zajedno sa Miloradom Mićom Stojkovićem, Blagović postaje suvlasnik preduzeća „Poliaria“ – kaže naš sagovornik.

Firma pokreće proizvodnju krajem 2007, a u nju je investirano oko 600.000 evra. Detalje zajediničkog posla, naravno, ne zna gotovo niko, pa čak ni Tomiću neposredno podređeni direktori u „Simpu“. „Poliaria“ i danas proizvodi tzv. pak folije za pakovanje svih vrsta proizvoda i termoizolaciju (nameštaj, staklo, keramika, tehnička roba i sl).

Blagović, naravno, i dalje živi u Italiji, a samo povremeno dolazi u Srbiju. Njegovo ime zvanično se ne pominje u vezi (su)vlasničke uloge u tom preduzeću. U zvaničnim izjavama simpovci govore jedino o „italijanskom partneru“.

Na kraju, još jedna zanimljivost. I pored toga što se radi o vrlo sposobnom i uglednom poslovnom čoveku, kada na pretraživaču google pokušate da pronađete bilo kakav podatak o njemu, broj pogodaka je nula. Pa neka to tumači ko kako hoće.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar