Zašto nam je uskraćeno pravo na život



Hranim prvo majku, za mene šta ostane: Milovan Čolović, Precrtali su mi život: Zvezdan Duraković, Voja Djorđević

Njih dvadesetak koji su krvarili u „pravednim odbrambenim ratovima“ koje je vodila država žale se na svoju materijalnu propast






 

– Pitam državu: Zašto moram da se prijavljujem na tržite rada, ako sam već ratni vojni invalid? ZaštoHranim prvo majku, za mene šta ostane: Milovan Čolović mi nisu našli odgovarajući posao? Da li neko može da utvrdi koliko mogu i da li uopšte mogu da radim? – nervozno šeta po sobi, ponavljajući pitanja, Milovan Čolović (43), ratni vojni invalid koji je izgubio pravo, kao i njegovih dvadesetak  sapatnika, na prinadležnosti za nezaposlene ratne vojne invalide.

Služba invalidsko boračke zaštite rešava i odlučuje o pravima vojnih invalida po saveznim, republičkim i opštinskim propisima. Prava iz ove oblasti ostvaruju lica koja imaju oštećenje organizma usled povrede, rane, ozlede ili bolesti zadobijene za vreme učešće u ratu, kada su u pitanju ratni vojni invalidi, stoji u zvaničnim spisima Službe za invalidsko boračku zaštitu.

Tako je u spisima, a kako je praksi govore naši sagovornici Milovan Čolović i Zvezdan Duraković, ratni vojni invalidi. Njima je Ministarstvo za rad i socijalnu politiku oduzelo pravo na invalidninu i naložilo im da vrate ono što su primili od 2006. Kao razlog navedeno je to što se nisu uredno javljali Nacionalnoj službi za zapošljavanje.

– Nisam se prijavljivao na tržište rada, imam pun džak dokumentacije o učešću u ratu i stepenu invalidnosti. Šta treba drugo, kad sve to znaju? Kad me uhvati postratni sindrom ne znam gde se nalazim, a kamoli da se prijavljujem i nekom pravim ćef.  Došla je, pre nekoliko godina, birokratija oličena u inspekciji iz Beograda, utvrdila da sam zbog neprijavljivanja primao novčani dodatak za nezaposlene nezakonito i dala me na sud. Bože, ima li te? Treba, sa kamatama, da vratim oko milion  dinara. A, već četiri godine ne primam ništa sa biroa jer su me precrtali. Precrtali su moju egzistenciju, moj život. Doveli me do očaja i prosjačkog štapa kojim se podupirem – priča Čolović.

Precrtali su mi život: Zvezdan DurakovićNije on jedini, njih je dvadesetak koji su krvarili u „pravednim odbrambenim ratovima“. Skoro svi se žale na Voju Djorđevića, bivšeg načelnika za boračka pitanja.

– Kad sam dobio rešenje da treba zbog neprijavljivanja na tržištu rada da vratim preko 600.000 dinara otrčao sam kod Voje. Hladno, odgovorio je: „Nikako da se žalite u Beogradu. Sve ću to ja da rešim. Znam sve vaše slučajeve, niste se prijavljivali jer vam zdravstveno stanje nije dozvoljavalo – seća se Zvezdan Duraković (38), ratni vojni invalid koji prema nalazima koje smo videli nema od čega ne boluje. Posebno od postratnog sindroma pa  pije najjače lekove, poput „cepohata“.

Duraković kaže da je o rešenju o vraćanju novca saznao od supruge Stane kada je bio na operaciji u bolnici.

– Tada sam operisao pluća – skida se, pokazuje veliki rez.

 – Bio sam u Toponicu, ostavljali su me, žena ne daje, jetra je otišla, astma me guši, ne znam koji lek da popijem. Sve sam to zaradio ratujući u istočnoj Slavoniji – kuka Duraković. 

VOJA DjORDjEVIĆ

NIŠTA NIJE TAČNO

Voja DjorđevićVoja Djorđević, bivši načelnik za boračka pitanja, zatečen je onim što su izjavili Čolović i Duraković.

– Ništa od toga nije tačno. Inspekcija je bila 10 dana i utvrdila činjenično stanje. Imali su obavezu da se prijavljuju jednom u 90 dana i to nisu činili. Inspekcija je donela odluku o njihovom skidanju sa biroa i povraćaju sredstava sukcesivno. Nisam im obećao da ću da im sredim bilo šta jer zakon mora da se poštuje. Za uzvrat, obojicu sam zaposlio kako bi mogli da zarađuju i vraćaju sredstva državi. Nažalost, obojica su napustili posao, nisu hteli da rade. Nije tačno da sam im govorio da se ne žale. Mogli su ta da urede i potom po proceduri koju propisuje Ministarstvo za socijalnu i boračku zaštitu, na osnovu dokumentacije koju poseduju, budu vraćeni na biru i nastave da primaju materijalni dodatak. Bilo je pojedinačnih takvih slučajeva, ponovo su vraćeni, primaju prinadležnosti, ali novac vraćaju sukcesivno za to što nisu bili evidentirani na tržištu rada – kaže Djorđević.

 

Trese se, diže i guta lekove. Mučna scena, udara se u grudi, svaka izgovorena reč reže bubne opne.

– Kako, bre, brate da platim doplatu od 10.000 dinara za lekove? Primam samo invalidninu 4.300 dinara i dečji dodatak 3.800. Troje dece imam, žena ne radi. Najstarija ćerka Suzana (18) napustila je srednju saobraćajnu školu u drugom razredu. A, pitajte u školu kakav je đak bila? Nema za hleba, da se obuče kako treba, a kamoli za knjige. Sin Dura (17) ide u drugi srednje u Specijalnoj školi, najmlađa Anđela (8) u prvi osnovne – priča s gorčinom Duraković i nastavlja.

– Misliš da ima knjige i sveske? Nema, pa kako da uči, posle viču „Cigani nepismeni, glupi“. Nije, bre, tačno. Nemaju deca iz čega da uče, gladna su? Četiri godine ne primam, plus da vraćam. Nazamčiše mi uže na gredu, čekaju kad će stavim vrat i obesim se. E, neću? Znam da je propala država, ali ja još nisam. 

Teši ga njegov drug. Kaže da oni koji ga vole i poštuju neće da ga ostave na cedilu.

– Zašto sam kao redovan vojnik prošao Vukovar, Trpinjsku cestu, Sivobaš?.. Ležao u rovovima do guše u vodi po celu noć? Od silne pucanjave i pacova po nekim šupama u kojima smo bili načisto sam odlepio. Sanjam ih i danju i noću. Uništio sam zdravlje, za koga?! Za državu koja ne daje parče hleba mojoj deci? Nemam pravo na pare, nisam se prijavljivao u biro. Neka oni budu kao ja, pa neka se prijavljuju. Sram ih bilo! Jedan paket sa hranom nisu doneli – sasipa Duraković.   

Čolović živi u jednoj sobi u stanu, u drugoj je njegov brat, u trećoj nepokretna majka Svetlana (67) o kojoj brine. Hodnik je, kako ističe, „prolazna stanica i vrata su uvek otvorena“. Zatekli smo ga dok kuva u šerpici malo pirinča.

– E, brate moj, dođe mi da izađem iz kože. Sve me svrbi, do kad ne znam. Danas nemam da kupim kilo hleba, pa moramo da jedemo go pirinač. Prvo majku da nahranim, pa sebe. Ne vidi, nepokretna je, nema je 30 kila. Vodim je u VC, stalno brinem o njoj. Ima neku crkavicu, penziju od umrlog oca. Ne mogu da izađem i odradim ovako sakat bilo šta. Pozove te neko, uzmeš koji dinar i imaš da se prehraniš. Dokle sam došao? Dve godine sam ratovao, pozvala me otadžbina, a posle piše dobrovoljac – priča i sa gorčinom nastavlja.

 – Dva puta sam teško ranjen. U Vukovaru me pokosi rafal u donjem delu tela. Pocepaše mi prepone, jedva su me sašili. Bolnica, muka, pa kad izađoh hajde u Hercegovinu. Da odbranimo srpski Mostar. Tu me raniše u potkolenicu i opet bolnica. I, nisam se prijavljivao na biro?! Izelice jedne! Ostaviše me bez hleba, deci koju najviše volim na svetu, nemam šta da pružim. Razveo sam se, sve što sam imao od nameštaja i pokućstva dao sam deci i milo mi – jada se Čolović.

PREKO 300 RATNIH INVALIDA
– Vojnih invalida ima 248, od toga 74 mirnodopskih i 174 ratnih, četiri korisnika za negu i pomoć, 19 korisnika ortopedskog dodatka, 66 korisnika boračkog dodatka za zapošljene ratne vojne invalide. Korisnika porodične invalidnine ukupno ima 136. Ovoj kategoriji korisnika pripisuju se i lica sa područja Kosova i Metohije i to iz raznih oblasti kojih je oko 70. Sva materijalna prava koja im pripadaju po zakonu obezbeđuje država.
Visina invalidnine određena je po stepenu invaliditeta i kreće se od 3.735 pa do 62.264 dinara. Nezaposleni RVI primaju 33.822.

 

Invalidnina mu je oko 4.800, od toga mu ostane 1.000 jer resto ide na alimentaciju ćerki Jeleni i sinu Djorđu.

Ono što sve invalide iritira je spisak svih ratnih invalida koji bi voleli da vide. Do njega se za sada ne dolazi. U jednom se svi slažu, ima ih dosta kojima je završeno da primaju invalidnine i drugo što ide, a da nisu ni barut omirisali, „Svi koji smo ratovali po pozivu države n…… smo, ipak malo manje od države i to nas teši.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar