Vranjanci osvojili Moskvu



Ansambl u Moskovskom akademskom teatru, Pre turubnog povratka kući, DRAGAN MARJANOVIĆ U PAVILjONU BR. 6

Vranjsko pozorište postiglo do sada nezabeležen uspeh, a detalje ovog putešestvija iz prve ruke prenosi naš novinar Saša Stojković






Ansambl u Moskovskom akademskom teatru

Kada avion „Aeroflota“ poleti sa beogradskog aerodroma prema Moskvi, sledi lakši deo puta. Pre toga treba prevaliti put od Vranja do Beograda koji traje i jače od četiri sata, doduše novim autobusima „Kavima“, jednog od silnih sponzora bez kojih bi ovo putovanje bilo nemoguće. Avion je nov i udoban, let toliko običan da se Vranjanci, od kojih su mnogi prvi put u vazduhu, razbaškaruju već negde iznad Mađarske. Prvo u nizu neprijatnih iznenađenja sledi već po sletanju na „Šeremetjevo“ – do Moskve se sa aerodroma putuje tri sata, autobusom sličnim samo bosilegradskom „Autoprevozu“ na lokalnim linijama, brzinom umornog puža. Kada i to prođe, sledi najneprijatnija kombinacija – umesto u hotelu, glumci i ostali smešteni su u dva hostela, mala moskovska stana. U jednom, u dve sobe tiska se 12 ljudi, dok su probrani bolje prošli, ima ih samo osmoru u tri sobe. Posle prespavane noći i jutarnje neizvesnosti da li ćete stići do toaleta pre nego napravite sramotu na koju će vas zli Vranjanci podsećati čitavog života, kreće se u Moskvu. Predstava je zakazana u osam uveče, ali do tada treba rešiti scenografiju na licu mesta, jer pozorište nije, opet po dogovoru sa organizatorima, ponelo svoju scenografiju i ostale tehničke zavrzlame. Vreme je kratko, ali se do ručka može obići Moskva, u pelepom sunčanom, vedrom, za moskovske prilike prolećnom danu. A ono treba videti. Megalomanska prestonica Rusije nema ništa malo, i sve je smišljeno ne bi li čoveka, onog običnog, načinila još manjim. Srećom, ekipa je smeštena u centru Moskve, kao i pozorište, „Moskovski akademski teatar“, pa put traje samo oko pola sata, i to brže pešice nego autobusom. Neprijatno iznenađenje postaje normalna pojava – domaćini nisu obezbedili ništa od dogovorenog, pa se čak i izvođenje predstave dovodi u pitanje. Tu na scenu stupa Saša Mihajlović Klinčar, koji bukvalno ni iz čega pravi scenografiju za „Paviljon“. Rusi lude, ne daju da se ništa dira, ali Saško je uporan, pa scenograija, na mišiće i čistu imaginaciju, polako raste, od otpadaka prisutnog materijala i onoga što, gotovo silom, uspe da izvuče od organizatora. Onima koji nisu Klinčar ostaje malo vremena, nekoliko sati, za razgledanje Moskve. Prva stanica svakako je Crveni trg, nezaobilazno mesto svake posete Moskvi. I taj doživljaj se ne može opisati, pre svega zbog ogromnosti svega što se tu može videti. Crveni trg je, u stvari, veliki grad, kao recimo čitav Bujanovac, opasan zidinama raznih epoha i namena, uvek prepun ljudi, od kojih je najmanje stranih turista. Preovlađuju domaći turisti, kojima je Moskva, često, još dalje nego Evropljanima. Može li se opisati crkva Svetog Vasilija Blažnog, Kremlj, Lenjinov mauzolej? Potpisnik ovih redova, naravno, prvi je original Šaprančanin koji stoji na sred trga, sa cigaretom u zubima i smeje se – em što je prvi predstavnik najkomunističkije vranjske zajednice, em je antikomunista. Rusi, koji o sebi vole da misle kao o vernicima, glavnu crkvu na Crvenom trgu prevorili su u muzej, u koji se ulaz plaća 200 rubalja. Za te pare ima se šta videti – tako bi nekako izgledala i Srbija da nije ovde gde je. Hiljade godina neprekinute tradicije, pisani i materijalni dokazi postojanja jedne nacije od njenog osnivanja, zlatni zidovi, ogromnost, artefakti svih vremena kroz koja je Rusija neokrnjena prošla, prave utisak koji vas dugo posle ostavlja bez reči. I nigde žamora, nigde podignutog glasa, nigde guranja. Osim kad se pojave Vranjanci. Red da se poseti Lenjinov mauzolej nestvarno je, kilometrima dugačak. Potrebne su bukvalno nedelje da se ozbiljno poseti samo ovaj mali deo Moskve. No, nema se vremena za to, posao čeka.

Ručak u gruzijskom restoranu posebna je priča . Pola ekipe ne može ni da pomiriše ponuđenu hranu, dok druga polovina uživa u zaista posebnom ukusu. Inače, ruska hrana je bezlična, plastična, sa ukusom truleks krpa, ali na to malo ko obraća pažnju. Doživljaj je ovo koji sve što nije dobro baca u senku onoga lepog što se može doživeti na svakom koraku. Iznenađujuće, u Rusiji je svuda zabranjeno pušenje, čak i u kafanama, pa i u hostelskim sobama, što među Vranjancima izaziva paniku. A Rusi, valja pretpostaviti iz istoijskih razloga, poštuju svaku zabranu kao sveto pismo. Da vidite čoveka koji puši tamo gde se ne sme, ili koji ide preko reda, ili na crveno prelazi ulicu, verovatno je kao da vidite Marsovca u centru Moskve. Vranjanci, ma kakvi bili, ovoga puta nekako nisu imali snage ili smelosti da krše taj red.

Domaćin festivala Ivan, zaslužni umetnik Rusije, igrao je kod Tarkovskog u „Ivanovom detinjstvu“ i „Rubljovu“, što mnogima za stolom čini čast, osim ponekim, koji sa sobom i tako daleko nose svoje navike i metalitet.

Pre turubnog povratka kućiI onda, predstava. „Paviljon“ je ovoga puta odigran u fascinantom tempu, ansambl je dao sve od sebe i rezultat nije izostao. Puna sala, doduše sa samo 200 sedišta, prolomila se od aplauza, koji traje najmanje 15 minuta. Publika glumce tri puta vraća na bis, i to traje, traje, traje… Oduševljenje je veliko, Čehov je ovoga puta zaista razgalio Ruse, i one malobrojne Srbe, pa i Vranjance iz Moskve, koji su dugo tamo. Opšte oduševljenje, i olakšanje za ansambl – sve je prošlo na način koji je bilo sramota unapred zamišljati. Već u tom času moglo se naslutiti da će neka nagrada pasti. Rusi se ne stide da svakom čestitaju i kažu šta misle, ali izrazi lica, puni oduševljenja, govorili su i više od reči. Začudo, iako sličnih jezika, Rusi i Vranjanci najbolje se sporazumevaju na nekom trećem jeziku, znakovno krikovnom, uostalom opšte ljudskom. U sali je bilo najmanje 200 ljudi koji su očekivali neku sličnu, ili makar i manju nagradu. Na srpskim festvalima možda je toliko ukupnih učesnika. Trijumf. Dugalić je zbunjen, pometen, radostan do izgubljenosti, a ostali su u euforiji – Moskva je konačno osvojena! Sve je vredelo – i navlačenje sponzora, rat sa lokalnom upravom, obijanje pragova u minstarstvu, baš sve što je odrađeno za onih nekoliko godina koliko je ovo putovanje pripremano. Posle, sledi svečana večera, sa onima iz Perma, iz Poznanja, iz Minska, sa svih strana. Naravno, ovde je malo i političke priče, što svakako kvari ukupan utisak, ali neka. Na kraju, odoborvoljeni atmosferom, čak nam daju i piksle, da zapalimo po jednu. Kad je bal…Posle, pijanka može da počne, jer se zaista ima šta slaviti. Posle svega, turobni put kući, u rano i hladno moskovsko jutro.“ Šeremetjevo“ je sada, bez saobraćajnih gužvi, nešto bliže, i putovanje avionom je nešto kraće. Dočekuje nas deponija pored Bežanijskog groblja i, što reče Pikla, onoliko đubreta koga nema u čitavoj Moskvi. Ali, to je već iz neke druge, mnogo tužnije i manje zanimljive priče.

 

 

Umetnost i stvarnost

Premijera predstave „Paviljon broj 6“ Antona Pavlovića Čehova bila je u vranjskom pozorištu „Bora Stanković „ još u februaru 2007. godine, a gavnu ulogu igrao je tadašnji direktor Rade Radivojević. Prvi kontakti sa „Zlatnim vitezom“ napravljeni su još tada, ali je splet okolnosti, pre svega nedostatak novca i odlazak Radivojevića sa životne scene najpre usporio, pa zaustavio njihovu realizaciju. Novi direktor Nebojša Cvetković vraća predstavu na repertorar, ovoga puta sa Dugalićem u glavnoj ulozi, isplaćuje ovome pozamašni zaostali honorar i sa ministarstvo kulture uspeva da predstavu pošalje u Moskvu. Ogroman poduhvat zahtevao je i mnogo vremena, para, snalažljivosti… No, sve će se to brzo zaboraviti, a nagrade, najveće u istoriji vranjskog teatra koji čak i ne zna broj dobijenih priznanja, ostaće upisane zauvek.

 

“Srebrni vitez” za Paviljon br. 6

DRAGAN MARJANOVIĆ U PAVILjONU BR. 6Ansamblu Pozorišta “Bora Stanković” pripala je nagrada “Srebrni vitez” za predstavu A. P. Čehova “Paviljon br. 6” u režiji Nebojše DUGALIĆA na osmom Festivalu slovenskih zemalja “Zlatni vitez” koji je 1. novembra završen u Moskvi.

Samom Dugaliću dodeljene su još dve nagrade: “Srebrni vitez” za glavnu ulogu u istoimenoj predstavi i Nagrada za male teatarske forme, za monodrama “Ispovest Dimitrija Karamazova”. Publika u Moskvi izuzetno je toplo primila predstavu vranjskog teatra i pozdravila je dugačkim aplauzom, a žiri je samo potvrdio kvalitet ovog ostvarenja.

– Ovo je veliko priznanje i za vranjsko pozorište i za mene lično, ali
i velika obaveza za budućnost. Nadam se da će Pozorište “Bora Stanković” imati
priliku da posle ovog uspeha “Paviljon br. 6” prikaže i publici u region, a neki
kontakti već su napravljeni u Moskvi – rekao je Dugalić.

Ovo je, istovremeno, najznačajnije priznanju koje je ovo pozorište dobilo u svojoj 114 godina dugoj istoriji. Planirano je da pobednička predstava bude odigrana u Vranju, u petak, 5. novembra.



 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar