Ništa nismo radili napamet



Srđan Dejković

Mi smo podsticajna sredstva za zapošljavanje zatražili tek onda kada smo bili sigurni da imamo i radnike i poslove, odnosno izglednu budućnost



 



Srđan DejkovićPreduzeće za proizvodnju obuće „Sanč“ postoji od maja 2001, a danas zapošljava 505 radnika. Od tog broja, svega 11 ljudi obavlja menadžersko-adminstrativne poslove.

– Do skora je sve administrativne poslove radila jedna žena. Kada su inspektori dolazili da nam kontrolišu knjige, nisu mogli da veruju da je sve u redu, a da ona radi sve sama – kaže na početku razgovora za „Vranjske“ direktor „Sanča“Srđan Dejković.

To je više nego slikovito objašnjenje za odlične rezultate koje ovo preduzeće postiže poslednjih godina. Uspeh je prepoznala i država, pa je prošlog petka ministar ekonomije i regionalnog razvoja Mlađan Dinkić u novoizgrađenoj fabrici sa Dejkovićem potpisao ugovor o podsticanju zapošljavanja, vredan 600.000 evra.

INVESTICIJA OD DVA MILIONA EVRA

Vranjske: Poslednjih godina „Sanč“ je prerastao u velikog proizvođača obuće. Na koji način vam je država pomogla u tome?

Dejković: Krajem 2006. dobili smo od SIEPA (republička Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza – prim. aut.) podsticajna sredstva u visini od 400.000 evra za zapošljavanje 200 radnika. Na osnovu ugovora koji smo tada potpisali, bili smo u obavezi da u roku od tri godine realizujemo investiciju vrednu dva miliona evra. „Sanč“ je tokom 2007 i 2008. uspeo da zaposli tih 200 radnika u stalni radni odnos, a početkom 2008. smo krenuli sa izgradnjom fabrike. Moram da napomenem da smo potom izgubili skoro čitavu godinu, jer lokalna samouprava nije mogla da nam ponudi adekvatnu lokaciju. Nama je bila potrebna parcela od 8.000 metara kvadratnih, na kojoj bi mogao da se smesti objekat od 4.000 kvadrata. Na kraju smo morali da kupimo zemljište od privatnih lica i za to platili 120.000 evra. Onda je usledila ekonomska kriza, što je dodatno prolongiralo izgradnju, pa smo od SIEPA tražili da nam pomeri rokove definisane ugovorom. Izašli su nam susret i produžili vreme za izgradnju fabrike do polovine 2011. godine.

Završili ste osam meseci ranije.

– Uspeli smo da sklopimo finansijsku konstrukciju i krenuli sa izgradnjom u septembru 2009. Uz podsticajna sredstva koja smo dobili do tada, uspeli smo da obezbedimo i 500.000 evra sopstvenih sredstva, te da u januaru ove godine dobijemo i bankarski kredit od 900.000 evra. Tako smo izgradili fabriku. Dakle, ona je nastala kao rezultat podsticaja SIEPA, naših sredstava i bankarskih kredita. U međuvremenu, dok smo gradili objekat, uspeli smo da zaposlimo još 100 radnika u stalni radni odnos, pored onih 200. Zato smo napravili i aneks ugovora sa SIEPA, što znači da smo za 300 novozaposlenih dobili ukupno 600.000 evra.

Ti ljudi su radili kod vas pre nego što ste dobili novac od države?

– Da, ali su radili na određeno vreme tj. Na probni rad, a onakon toga smo ih primili na neodređeno vreme. Mi smo podsticajna sredstva za zapošljavanje zatražili tek onda kada smo bili sigurni da imamo i radnike i poslove, odnosno izglednu budućnost. Ništa nismo hteli da radimo napamet.

APSORBCIJA KOŠTANE

Ministar Dinkić je izjavio da u Vranju nema nezaposlenih kvalifikovanih obućara, što je prilično dobar pokazatelj ako se zna da je „Koštana“ nekada imala 3.000 ljudi na platnom spisku.

– „Sanč“ i još nekoliko fabrika obuće u Vranju u potpunosti su zaposlile radnike „Koštane“, odnosno one koji su želeli da rade. Morate imati u vidu da je tamo svakodnevno na bolovanju bilo po 500 ljudi, i možda još toliko u administraciji. Tome valja dodati i to da su neki promenili delatnost, dok su neki otišli u penziju. Moram da kažem da je „Sanč“ primao i one koji su bili pred penzijom, a ti ljudi su se odužili na pravi način. Oni su naši najbolji radnici.

 

Prema ugovoru, koliko vremena ćete morati da zadržite radnike?

– Tri godine, od dana kada dobijemo upotrebnu dozvolu za fabriku. Planiramo da unapređujemo posao i nećemo nikoga da otpustimo ni posle tog roka ukoliko se sve bude odvijalo onako kako želimo. Ipak, život je pred nama, ne može se unapred u potpunosti predvideti šta će se dešavati na tržištu.

Da li je fabrika potpuno završena?

– Ostalo nam je da dobijemo upotrebnu dozvolu za objekat i garanciju banke, čime će realizacija investicije biti privedena kraju. Malo smo probili finansijsku konstrukciju, ali to je uobičajeno kada su ovako velike stvari u pitanju.

RAZVIJAĆEMO NAŠ BREND

U kojoj meri će vam nova fabrika olakšati poslovanje?

– Do sada smo radili na šest različitih lokacija u gradu i plaćali zakupninu od ukupno 8.500 evra na mesečnom nivou. Pored te cifre, imali smo i ogromne manipulativne troškove. Sve to izazivalo je velike stresove kod mene, mojih saradnika, a samim tim i kod zaposlenih. Naš nastup na stranim tržištima bio je umnogome otežan, jer biti u zakupu, pa još u neuslovnom, nije dobra preporuka za tamošnje kupce. Sarađivali smo, međutim, sa italijanskim partnerima, koji su nam garantovali uposlenost kapaciteta kroz lon poslove i istovremeno omogućili da budemo proizvođači njihove robne marke „Zen“. Sada planiramo da razvijamo sopstvenu robnu marku, a da obuću „Zen“ plasiramo u Rusiji, zbog olakšica koje Srbija ima u trgovini sa tom zemljom

Razvoj brenda je veoma ozbiljan posao. Imate li kadrove za tako nešto?

– Da bi se razvila robna marka i osvojilo tržište potrebno je sedam do deset godina ozbiljnog rada i ulaganja u marketing. Modelarstvo je zanat koji kod nas polako odumire i zato je naša ideja da se vežemo za partnere iz Italije koji će nam pomagati u razvoju onih obućarskih brendova koji njima neće biti konkurencija.

Naše tržište preplavljeno je obućom iz uvoza, jer je većina domaćih fabrika propala.

– Obućarstvo je niskoakumulativna, ali žilava grana. Uspeli smo da zadržimo proizvodnju obuće od kože, ali su program od veštačke kože i plastičnih masa preuzeli Kinezi. Oni su razvili jake kompanije koje imaju disciplinu. Imaju jeftiniju radnu snagu, a razvili su brendove za dobro odabranu ciljnu grupu, odnosno za niži srednji sloj i siromašne. Ne možemo ništa da im zamerimo, ali mislim da oni imaju strategiju i zato država mora malo više da povede računa o zaštiti domaćih proizvođača. Nama bi puno značilo da su porezi i doprinosi manji, a to bi se sasvim sigurno odrazilo i na standard radnika.

Koliko „Sanč“ trenutno izvozi?

– U prošloj godini, 68 odsto naših ukupnih prihoda ostvareno je od izvoza. U ovoj godini očekujemo da će biti oko 65 odsto.

Čiji je sada „Sanč“?

– Firma je do 2009. bila u vlasništvu Italijana. Sada sam ja stoprocentni vlasnik

Gde će vaša fabrika biti za 10 godina?

– Planiram da za tri godine 50 odsto proizvodnje budu lon poslovi, a da 50 odsto sami prodajemo. Mislim da je to formula uspeha i uključivanja naše obućarske industrije na tržište Evropske unije.

 

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar