Provocira me svakodnevica



Željko Hubač

Bora je veliki pisac zbog sjajnog dela, zbog osobenog stila, zbog hrabrosti da se suoči sa sopstvenim zabludama i lošim procenama



 



Željko HubačKomadi Željka Hubača igrani su na scenama profesionalnih pozorišta u Srbiji i van nje i bili nagrađivani značajnim priznanjima. Iz toga je, kao sasvim prirodno, proistekao i njegov angažman cenjenog pozorišnog kritičara, ali i novinara i kolumniste. Zaposlen je u Narodnom pozorištu u Beogradu, često putuje i učestvuje na mnogobrojnim pozorišnim festivalima. Na “Borinim pozorišnim danima”, već dve godine zaredom, član je Umetničkog saveta.

LITERARNI TEATAR

VRANjSKE: Svet u kome živimo pretvorio se u neku vrsta pomahnitalog voza koji se, na putu bez usputnih stanica i krajnje destinacije, polako usijava od sve većeg ubrzanja. Da li se zbog toga Umetnički savet 30. Borinih pozorišnih dana odlučio da ove godine “uspori” i vrati se proznom, nedramskom tekstu kao polazištu za predstave koje su pozvane na festival?

HUBAČ: U tekstu obrazloženja ovogodišnje selekcije Ivan Medenica je temeljno pojasnio osnovne razloge tog – kako ga vi definišete – „usporenja“. Uistinu, ta Vaša metafora nikako nije imanentna mom karakteru, a čini mi se ni Ksenijinom, ni Ivanovom. No, pozorište zasnovano na velikoj literaturi, u ovom turbulentnom vremenu oprhvanom besmislom, svakako otvara horizont očekivanja u kome se, s jedne strane, prepoznaju praznine u našem obrazovanju, proistekle iz katastrofalnog obrazovnog sistema ali i sistema vrednosti uopšte, potom i mnogobrojne estetske zablude od kojih su neke (čast izuzecima) vodile naš teatar u pogubnu sterilnost, a s druge strane se, pak, kroz ovu selekciju prepoznaje u kojoj meri taj tzv. liteararni teatar može da bude moderan, atraktivan, estetski profilisan.

Koliko je to dobar izbor u trenutku kada se, budimo iskreni, knjige malo čitaju i imaju još manje uticaja na ljude?

– Mislim da se upravo u Vašem pitanju nalazi i odgovor. Naime, oni koji ne čitaju knjige već školske i druge obaveze zadovoljavaju prepričanim sižeima romana, sažvakalicama, kako ih zovem, koje se nalaze na mnogobrojnim internet portalima, takav svet i ne dolazi u teatar. Ako neko od njih i zaluta ove godine na Festival, pa posle odgledane predstave odluči da pročita, na primer, Dostojevskog ili Mešu Selimovića, a iz toga, pak, neko protumači „Borine pozorišne dane“ kao svojevrstan stimulans za čitanje literature, nemam ništa protiv. Nazvao bih to plemenitim nesporazumom… Postoji, da se tako izrazim, fenomen forme, kada je u pitanju odnos teatra i literature. Naime, roman se, u trenutku komunikacije sa publikom, obraća jednom čitaocu, a pozorišni čin komunicira sa grupom ljudi. Katarzično dejstvo koje dobra predstava proizvede, podeljeno sa znanim i neznanim ljudima u tom trenutku savršene teatarske tišine, neminovno vas tera na razmišljanje. Kada je predstava zasnovana na dobroj dramatizaciji romana, krajnje ishodište vašeg interesovanja je, logično, upravo taj roman. Čitajući ga iznova, vi se ustvari prisećate tog jedinstvenog katarzičnog doživljaja…

VELIKI BORA

Ili je, možda, najvažnije da pozvane predstave ovde pogleda što više ljudi, a ne da ih pogledaju istomišljenici Umetničkog saveta?

– Mene iskustvo uči da se najčešće svađam sa istomišljenicima… Naravno da je važno da predstave vidi što veći broj ljudi. E sad, ako su te predstave vrhunska umetnička dela u našoj sredini, a za ovih nekoliko smatramo ne samo moji istomišljenici i ja već i stručna javnost, da to jesu, onda (i samo u tom slučaju) teatarski festival ima smisla i za publiku i za stvaraoce. Ali to je, valjda, želja svih organizatora festivala, a uspeh definiše mera talenta.

Vaš posao je da pišete drame, a pisanje je način života. Koje teme vas najviše okupiraju?

– U različitim fazama života tangirale su me različite teme i nikada nisam razmišljao o tome da li su te teme „pase“, ili pak da li je forma zastarela. Sebičan sam s tim u vezi, pišem samo o onome što mene dotiče, a s radošću prihvatam vreme kao sudiju. Nemam svest o društenom angažmanu kao zadatku pisca, ne koristim aktuelnost nekog događaja, ili pak pravca, zarad lične promocije. Intimno, mene provocira svakodnevica koja se ogleda u istorijskim zabludama i u kojoj meri takva svakodnevica određuje život običnom, „malom“ čoveku, u kojoj meri ga sputava da voli, da uredi svoj takođe mali svet u tim „velikim“ vremenima.

Zbog čega Željko Hubač, dramski pisac, Boru Stankovića svrstava u velike pisce?

– Bora je veliki pisac zbog sjajnog dela, zbog osobenog stila, zbog hrabrosti da se suoči sa sopstvenim zabludama i lošim procenama.

 

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar