Čovek za svaki režim



Čovek za svaki režim, Čovek za svaki režim, Čovek za svaki režim, Čovek za svaki režim

,Prvi čovek “Simpa” nije zakleti levičar, niti nacionalista, ali ni liberal. Nije pristalica tržišne privrede, ali ni dogovorne ekonomije. On je od svega po malo, i ništa od toga. Uvek se rukovodio ličnim interesima, pa zato u njegovoj političkoj karijeri postoji samo jedna konstanta: uvek je bio uz vlast



Čovek za svaki režimNa Osmoj sednici Saveza komunista Srbije, održanoj 23. i 24. septembra 1987, doneta je odluka o budućnosti Srbije. Delegat Dragomir Tomić bio je uzdržan. Nije glasao za svog kuma, prijatelja i komšiju, Ivana Stambolića, ali ni za mlađeg i nadobudnijeg Slobodana Miloševića, čije vreme je neumitno dolazilo.



MAKIJAVELIZAM

Tomić je, kako navodi u svojim memoarima, „Što južnije – to tužnije“, pokušao da pomiri dve suprotstavljene strane:

– Lično, duže vreme sam manje ili više bio „sumnjiv“, jer sam se na samoj sednici založio za neku vrstu pomirenja dvojice prijatelja i jedinstveno usredsređenje na nastavak rešavanja privrednih problema kojih je bilo previše. Kako se nisam čak ni implicitno izjasnio da li sam za Slobu ili Ivana, protivurečnosti su lavirale – piše Tomić.

Na žalost, osim u njegovoj glavi, “laviranja” nije bilo. Usledila je nacionalistička histerija, razdor u partijskom vrhu, potom raspad države, pa ratovi sa susedima i NATO, sankcije, hiperinflacija… Rečju, nesreća.

Kada je posle Osme sednice postalo jasno ko je pobednik unutarpartijskog obračuna, Tomić je uradio ono što najbolje zna – dok su “protivurečnosti lavirale”, zaboravio je Stambolića i približio se Miloševiću. To će ga desetak godina kasnije dovesti do političkog zenita – do mesta potpredsednika republičke vlade.

Tomićevo ponašanje na Osmoj sednici najbolje oslikava njegovu makijavelističku političku ličnost. Kada se pogleda sve što je napisao i govorio tokom poslednjih 50 godina, može se zaključiti da on, zapravo, nije zakleti levičar, niti nacionalista, ali ni liberal. Tomić nije pristalica tržišne privrede, ali ni dogovorne ekonomije. On je od svega po malo, i ništa od toga. Uvek se rukovodio ličnim interesima, pa zato u njegovoj političkoj karijeri postoji samo jedna konstanta: uvek je bio uz vlast, ma kakva ona bila i ma šta zagovarala. To najbolje ilustruje sam početak Tomićeve karijere. Kada je iz Opštine posČovek za svaki režimlat u “Simpo” sa zadatkom da “na elegantan način” likvidira preduzeće, pokazao je kakvi će biti njegovi metodi.

O onome što je Tomić krajem šezdesetih uradio u “Simpu” i danas se ispredaju bajke, mada je suština te priče vrlo jednostavna. Sa njegovim dolaskom, u propalu fabriku uveden je red, rad i disciplina, što je bilo neophodno, ali ni izdaleka dovoljno. Fabrika nameštaja u Vranju je u startu bila promašena investicija, jer je sagrađena na teritoriji koja nema sirovinsku bazu i kadrove. Zato znatna sredstva za izgradnju nisu vraćena opštinskom fondu za razvoj, dok je proizvodnja nekoliko godina zaredom pravila gubitke. Ekonomski gledano, katanac je bio neminovan.

Kada je stegao kaiš radnicima i ulio im veru u uspeh, Tomić je uradio isto ono što radi i danas. Počeo je da obilazi državne i partijske funkcionere, uveravajući ih da fabrika nameštaja ima budućnost, pod uslovom da se otpišu dugovi i ulože nova sredstva u njen razvoj. I uspelo mu je.

Najjaču podršku pružio mu je tadašnji predsednik Izvršnog veća Srbije Milenko Bojanić.

– Mlado momče, sjajno je što niste prihvatili sugestiju da likvidrate fabriku. To što ste uslovili da se odmah povuku rešenja o otkazu je dokaz o tome kako shvatate razvoj Srbije i zato ćete imati punu podršku ovog Izvršnog veća – kazao je Bojanić.

Tomić je bio više nego zahvalan, o čemu piše i u svojim memoarima „Što južnije – to tužnije“:

– Milenko Bojanić i ja ostali smo doživotni prijatelji. Uzajamno smo se posećivali, više zbog toga što smo imali slične poglede na privredne probleme, ali nam ni u privatnom životu ništa nije bilo strano – piše Tomić.

Verovali ili ne, početkom sedamdesetih, prvi čovek “Simpa” podržavao je srpske liberale, Latinku Perović i Marka Nikezića.

Čovek za svaki režim– “Simpov” projekat razvoja ne samo da se uspešno uklapao u ideju liberalne srpske vlade o stvaranju velikih tržišno orijentisanih sistema, već je, insistirajući na tehnološkom razvoju i povećanju broja radnih mesta, imao i komponentu smanjivanja siromaštva na jugu Srbije – piše Tomić.

Šta je bilo posle? Srpski liberali su pali sa vlasti, a tom prilikom je smenjeno i oko 900 direktora, tzv. tehnomenadžera, koji su se zalagali za tržišne odnose u privredi. Tomić je, međutim, opstao. Uspeo je da se približi komunističkom funkcioneru Dragoslavu Draži Markoviću, koji je u to vreme, sredinom sedamdesetih, bio predsednik Predsedništva SR SRBIJE, i koji je kasnije pao u Miloševićevu nemilost, iako sa njim u početku nije imao dobre odnose zbog “liberalnih” ideja koje je zastupo u to vreme.

Narednih godina država je izdašno pomagala “Simpu”, a Tomić je bivao sve ugledniji u partijskim i državnim krugovima (vidi okvir – Funkcije). Oni koji poznaju višedecenijska zbivanja u vranjskoj fabrici nameštaja kažu da nema značajnijeg političara u poslednjih nekoliko decenija koji nije dobio “Simpove” garniture. Radi ilustracije, dovoljan je primer Staneta Dolanca, tadašnjeg saveznog sekretara unutrašnjih poslova, za koga upućeni kažu da je od “Simpa” na kuću dobijao sve komade nameštaja koji bi mu se dopali.

KADA BI ON OTIŠAO…

Onda je usledila Osma sednica, i novi pragmatičnČovek za svaki režimi zaokret u Tomićevoj političkoj karijeri. Postao je kvazinacionalista i gorljivi zagovornik Miloševićeve politike, o čemu javnost zna više nego dovoljno. Uredno je u Vranju ugošćavao socijaliste tokom izbornih kampanja, a iz tog vremena upamćena je sledeća izjava:

– Programom razvoja Srbije do 2000, predviđeno je da iskoristimo prirodne resurse, a kada to učinimo postaćemo čak uvoznici radne snage – rekao je Tomić tokom predizborne kampanje 1996.

Naravno, politička zloupotreba “Simpa” i zaposlenih se podrazumeva. Dovoljno je prisetiti se samo pretnji otkazom onima koji ne glasaju kako bi trebalo, te postera sa Tomićevim likom koji su bili postavljeni sa unutrašnje strane prodavnica “Si- marketa”, kao i doturanja deficitarnih proizvoda iz robnih rezervi. O odama socijalistima pisanim u fabričkim novinama da i ne govorimo.

REIZBORI ZA NEZABORAV

Tomić je preko 40 godina na čelu “Simpa”, a najbolji primer njegove tehnologije vladanja su čuveni reizbori, tokom kojih su saradnici morali da mu iskazuju lojalnost, često na način koji je bio ispod svake granice ukusa. Naime, Predsednik bi najavio svoj odlazak iz “Simpa”, a onda gledao ko će kako da se ponaša. Usledile bi kuknjave i moljakanja, pa je tako jednom prilikom saradnica Jelica Stošić, pored ostalog, napisala da je samo “direktor Tomić u stanju da se suprotstavi čak i elementarnim nepogodama”.
– Druže direktore, na kraju bih vas još jednom zamolila, da kao što ste nas u sve novine uvodili postepeno ali sigurno, da nam i ovoga puta pružite šansu da se na vaš odlazak bar sa malo ublaženim bolom pokušamo da priviknemo – kazala je Stošić.
Tomić, naravno, nije otišao, a govornica je početkom devedesetih postala suvlasnica porodične fabrike stilskog nameštaja “Komo”, koja danas ne postoji.

„Simpovi“ radnici su sredinom devedesetih primali prosečnu platu od oko 150 maraka i bili u grupi bolje plaćenih radnika u Srbiji. Tomić je u to vreme čvrsto držao kontrolu nad preduzećem, a njegova politička karijera bila je u usponu. Želeći da ga digne u nebesa, u novembru 1994. Ružica Stošić, njegova desna ruka, na stranicama „Simpo novina“ zapravo otkriva neprijatnu istinu:

– Kada bi Tomić otišao, „Simpo“ bi se raspao za 15 dana – rekla je Stošić.

O delu Dragomira Tomića, pametnome dovoljno.

Početkom ovog veka, ni visoki funkcioneri Demokratske stranke nisu bili imuni na Tomićevu „harizmu“. Aktuelni ministar odbrane i potpredsednik DS-a Dragan Šutanovac bio je član Upravnog odbora „Simpa“. Najveće priznanje Tomiću ipak je odao predsednik Srbije i DS-a Boris Tadić, kada je prilikom posete „Simpu“, februara 2005, rekao da ne može da zamisli jug Srbije bez „Simpa“. Nakon kraćeg i bogougodnog razgovorasa rukovodstvom Kompanije, predsednik Srbije je ustao, krenuo ka vratima, a onda zastao i dodao:

– Ponovo ću doći u Vranje ukoliko mi to dozvoli Dragan Tomić.

Pored funkcionera DS, valja reći da ni u Koštuničinom kabinetu nisu bili imuni na Tomićevu harizmu, kao i svi ostali. Gotovo da nema predstavnika bilo koje vlade koji nije posetio „Simpo“, e da bi se divio „uspesima“. Za svaki slučaj, ugostio je i Dragana Maršićanina, propalog predsedničkog kandidata na izborima 2004.

Pitanje je šta danas Tomić radi sa “Simpom”?

Isto ono što i celog života. Država je nedavno donela odluku o tzv. otpustu duga prema državnim poveriocima, u visini od 4,5 milijardi dinara, te predložila da se “Simpu” otpišu dugovi od oko 3,4 milijardi dinara, ne računajući kamate. Tomić je, dakle, izdejstvovao da vlast popravi “krvnu sliku” “Simpa” za najmanje 80 miliona evra.

 

FUNKCIJE

Dragomir Tomić je gotovo pet decenije na čelu „Simpa“, ali je u međuvremenu imao i mnoge druge političke i državne funkcije. Pored ostalog, bio je delegat Saveznog veća Skupštine SFRJ, član CK SK Srbije i član CK SK Jugoslavije. Od kraja 1993. godine je poslanik SPS-a u Veću građana Savezne skupštine, a potom i ministar koordinator i potpredsednik republičke vlade. Član je Glavnog odbora i Izvršnog odbora (od kraja novembra 1995.) Socijalističke partije Srbije. Od januara 1997.godine bio je na čelu Gradskog odbora SPS Beograda. Bio je i član Saveta Narodne banke Jugoslavije.

 

SVE LAŽI I OBMANE DRAGOMIRA TOMIĆA (6)
SVE LAŽI I OBMANE DRAGOMIRA TOMIĆA (5)
SVE LAŽI I OBMANE DRAGOMIRA TOMIĆA (4)
SVE LAŽI I OBMANE DRAGOMIRA TOMIĆA (3)
SVE LAŽI I OBMANE DRAGOMIRA TOMIĆA (2)
SVE LAŽI I OBMANE DRAGOMIRA TOMIĆA (1)

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar