Dronjci od ruke visili su na opasaču



Miodrag Tasić

Miodrag je prošao put do pakla i nazad. Pošto se vratio iz rata u kome Srbija nije učestvovala, deca i žena su ga napustili a on se odao alkoholu. Ipak, uspeo je da se izvuče. Danas živi punim plućima. Ovo je njegova ispovest



 



Miodrag TasićOstao sam bez posla, kod kuće žena i dvoje dece, 1993. godina, vreme ratno. Stavim prst na čelo, razmišljam: Otići ću u rat kao dobrovoljac, braniću srpske zemlje, a kad se vratim dobiću stalan posao. Ko reskira taj dobija, drugačije ne može. A dobio sam partljak od desne ruke, leva ukočena, samo dva prsta se pomeraju. Muke pride – počinje svoju ratnu priču Miodrag Tasić (46) iz Korbevca.

DOBROVOLjAC: Javio sam se u Niš, u kasarnu „Stevan Sinđelić“, odatle odmah u Bubanj Potok gde sam zadužio ratnu opremu i kao pripadnik Vojske Jugoslavije prebačen u Knin. Tamo sam postao vojnik Republike Srpske Krajine i moja jedinica bila je u Korenici. Krenule su borbe, te 1993. bile su žestoke. Ginulo se svakodnevno, na obe strane.

BOMBA U DžEPU: Ustaše su držale Otočac. Bili smo u predgrađu, sto metara nas je razdvajalo. Pucamo mi, uzvraćaju oni. Kad se siti napucamo, pravimo pauzu, dovikujemo se, razmenjujemo psovke, uvrede. U jednoj od pauza rešio sam da pretrčim preko ulice i sklonim se u kuću koja mi se učinila bezbednom. Nisam prošao ni dva metra kad je odjeknula strašna eksplozija. Gađali su zoljom kuću u kojoj sam bio. Nju su promašili – ulicu i mene nisu. Pao sam, bio kratko bez svesti. Kad sam došao sebi, gledam gde mi je puška. Ona u komadima. Pomislim na bombu koju sam imao u džepu, da je aktiviram da me ne bi zarobili. Pogledam, opasač ispred mene. Od detonacije odleteo sa pantalona. Na njemu dronjci, delovi mesa i kostiju, krv se cedi. Bol me ošinu u mozak.

DEVET ŽIVOTA: Sumaglica, dim i prašina. Oči mi se prikovaše na desnu ruku. Nje nema do lakta. Vise, pocrneli od gareža, patrljci. Oseća se otužan smrad nagorelog ljudskog mesa. Gornji deo kao zgužvana hartija. Levom pokušavam da je opipam, jaučem od bolova. Lopatica i rebra na desnoj strani polomljena. Opipavam delove, kao da si ih sekirčetom sekao. Hladan znoj me izbija. „Aktiviraću bombu. To je siguran spas“, prolazi mi kroz glavu. Krvarim, pritrčava mi saborac kojeg smo zvali Ćale, pokušava da me izvuče iz ustaškog okruženja. Jedva se dokopasmo do nekih jaruga. Petsto metara me vuče, ne osećam više bolove, osećam nadošlu volju da spasim glavu. Puca se na sve strane. Meci, bombe, granate, padaju oko nas. Imamo sreće. Još kao dečaka, za malo, htede struja da me ubije. „Ovaj je kao mačka, devet života ima“, prisećam se reči drugara.

MRTVAC: Dolazimo do naših. Ne osećam ništa. Sve utrnulo. „Pola čovek, pola mrtvac“, viče neko. U selu Vrhovi me previjaju, okreću glavu u stranu. Krećemo odmah za Udbine. „Seci mu celu ruku“, čujem kao u snu. „Nikako, terajte me dalje“, vičem. „Nećeš izdržati do Knina“, upozoravaju me. „Bolje mrtav, nego bez cele ruke“, mrmljam niz bradu. „Kako ti bilo“, kažu i tovare me u džip. Idemo prema Kninu. Nikako da stignemo. Čas gubim svest, čas dolazim sebi. Pored mene medicinska sestra, stavlja mi obloge na čelo i usta, govori bez prekida. Čujem je: „Bože, samo da ostane budan, zaspe li gotov je“! Zahvaljujući njoj, stižem na operacioni sto u kninskoj bolnici.

OPERACIJA: Operacija hitna. Molim da mi sačuvaju deo ruke. Ćute. Pretim da ću im pobiti sve živo ako to ne urade. Budim se iz kome. Operacija je trajala dugo. Deo ruke je tu. „Sav je u gnoju, možda je bilo bolje da je isečemo“, čujem. „Odlično je, doktore, prebacite me za Beograd, vama veliko hvala“, odgovaram. „Kakav Beograd, pravac Banja Luka“, viču. Ne osećam bolove. Morfijum je učinio svoje.

HELIKOPTER: Dva dana u šok sobi i pet u redovnoj bilo je dovoljno za trenutni oporavak u Kninu. Dolazi helikopter da nas, teže ranjene, prebaci za Banju Luku. „Imate sreće, helikopter je baš stigao sa ratišta“, kažu nam. On kao rešeto, meci ga izbušili. Unose nas. Rupe čine svoje, dim oko nas, kašljemo, vičemo, jedva dolazimo do vazduha. Nekako, srećom, stigosmo u Banju Luku.

ZA BEOGRAD: Tamo, u bolnici teških ranjenika na pretek. „Idete za Beograd, ovde nema pomoći, stiže autobus“. Autobus, sa ležajevima na tri sprata. Unose nas na nosilima. Onaj ispred, što me nosi, zaneo se, podigao visoko nosila i ispadoh nazad pravo drugom vojniku među noge. Od bolova vrištim. Nije bilo morfijuma. Krećemo. Iznad mene na ležaju neko jauče. Traži nož da prereže grkljan. Krv kaplje odozgo na mene. Viri se na prljavo belom čaršavu. Ne mogu da mrdnem. Odjednom, autobus se zanese, popadaše svi sa kreveta. Jauci, kuknjava, vrisak, ječi na sve strane. „Pukla guma, j…. nam mater“. Bili smo ispred Brčkog. Vade nas. Nameštaju krevete i gumu. „Što ne umrem, što se mučim“, čuje sa svih strana. Olazimo.

 

IMA BOLjIH OD SRBA

Posle terapija, pozvali su me na seminar u Igalu. Od ratnih vetarana pored mene bio je i Adnan iz Sarajeva. Bila je tu velika grupa mladih ljudi iz cele bivše Jugoslavije koja je slušala i zapisivala naše priče. Gledam, mlada žena, vezala maramu preko glave. Dok pričam, gleda me pravo u oči. „Šta hoće ova bula od mene“, pomislim. Pričam svoju golgotu, a ona plače. Ne prestaje. Upoznajemo se. Elvira Salčin iz Konjica. Meni krenuše suze. Sve vreme obleće oko mene, hoće da mi u svemu pomogne. Mladi Albanac iz Prištine priča mi viceve. Zove me u goste. Mladići i devojke iz Hrvatske, Republike Srpske, svi oko mene. Menjamo adrese, ljubimo se na rastanku. Sedim u hotelskoj sobi, suze same kvase čaršav. „Ej, moj Miki, shvataš li šta je život. Do juče si mislio da od Srba nema boljih na svetu, da ih svi mrze, shvataš li, bre, da samo postoje dobri i zli ljudi bez obzira na veru i nacionalnost“. Sa mnogima, od te 2005. godine sam u kontaktu, sa Elvirom smo veliki prijatelji. Stalno se čujemo, udala se, ima dvoje dece. Radovao sam se svakom njenom uspehu u životu kao i ona kada čuje da sam ponovo postao čovek koji misli svojom glavom i pre svega sebe poštuje. Lako je onda za druge.

 

VIŠEGRADSKA: Raspoređuju nas po bolnicama. Mene u Višegradskoj ulici, na ortopedskom. Ležim na pokretnim kolicima u hodniku. Pokriven čaršavom, a odozgo hrpa snimaka i nalaza. Prođe sat dok se pojaviše sestre. Utrnuo od bolova, usta ne mogu da pomerim. „Koji je, bre, ovaj“, viče jedna. „Dobrovoljac iz Vranja“, odgovara druga. “Zejebi budalu, ko ga je terao da ide tamo“. To je bio šok za mene. Do tog trenutka bio sam ubeđen da sam branio svoju zemlju i narod. Držali su me deset dana. Prepovijali, cedili gnoj. Sve što je urađeno bilo je to u Kninu. Iz Beograda prebacili su nas u Matarušku banju, na rehabilitaciju. Ruku nisam osećao. Lopatica i rebra sporo su zarastali, napipavao sam rupe, tu kostiju nije bilo.

AMERIKA: U Mataruškoj banji nas posećuju aktivisti iz švajcarske humanitarne organizacije „IOM“. Moja ruka je visila, kao komad debljeg užeta. Preporučili su mi lečenje u inostranstvu. Hvala Švajcarcima, stigao sam u Ameriku i smestio se kod naših iseljenika iz Like u Pitsburgu. Imao sam tri operacije u bolnici u Ohaju i spasen mi je deo ruke. Napravili su mi gvozdenu protezu, tešku i glomaznu, ali dobru i efikasnu. „Odlično, čim se vratim u Korbevac, idem u ribolov“, bio sam srećan. Iz Amerike sam se vratio, 1995. godine, u aprilu.

BOŽJAK: Iz Vranja do sela dovezao me je prijatelj. Svratimo u seosku kafanu na piće. Čujem za susednim stolom: „Ma, ko ga j…, bio je po Hrvatskoj da krade“. Dižem se, odlazim kući. Kad sam krenuo u rat žena mi je otišla od kuće. Povela i ćerkicu. Sin je ostao kod mojih roditelja. Šta me snađe, sin beži od mene, ćerkica takođe. Strah ih da mi priđu. Osećam se bedno, poniženo. Od države ništa, šta si tražio to si dobio. Hvata me očajanje, bes, utehu nalazim u piću. Pijem dan i noć, da se ubijem, ali božjaka smrt neće. Odlazim povremeno kod lekara. Napunim kesu s lekovima. Pijem lekove, spavam kao zaklan po dva dana i noći, pa opet piće. Hapse me, nalaze mi bombu u kući koju sam doneo iz rata, osuđuju uslovno na dve godine. Haos od života. Osećam, svima bi laknulo kada bi crk’o. Ludilo svaki dan. Sećam se, slavim preživljenje, napijem se i levom, zdravom rukom razbijam staklo na prozoru. Jedva su je spasili na Hirurškom. Ostala da mrdaju još dva prsta. Od 1995. godine do 2003. bežali su svi od mene, a najviše ja od samog sebe.

BOBAN: Te 2003. godine dolazim u Vranje kod dr Slobodana Stamenkovića, neuropsihijatra, po lekove. Boban, kako sam ga zvao, kaže mi: „Slušaj, mani se lekova i pića. Šaljem te na grupnu psihoterapiju. Tamo su moji prijatelji, psihijatar Predrag Miljanović i psiholog Vlada Beara. Oni ti mogu pomoći da ponovo budeš čovek, da se vratiš u život dostojanstveno“. Poslušao sam ga, zašto – ne znam. Otišao sam u Vranjsku Banju i od tada polako počinje za mene drugi život.

BEARA I MILjANOVIĆ: Na terapije koje je organizovala NVO „Život bez oružja“, pod rukovodstvom Ursule Rener, krenulo je nas dvadesetak, polovina ih je kasnije odustala. Pričali smo, otvarali dušu, osetio sam poboljšanje. Prestao sam da se opijam. Na osnovu naših životnih priča, Beara i dr Miljanović su napisali knjigu “Gde si to bio, sine moj“. Oni su mi omogućili da nastavim sa psihoterapeutskim lečenjem. „Moraš da živiš sa svojom mukom“, zapamtio sam njihove reči. Od tada sam aktivan na seminarima na kojima se govori o posratnim traumama.

PUNIM PLUĆIMA: Ne odustajem od seminara. Aktivista sam „Centra za ratne traume“, iz Novog Sada, član Udruženja ratnih veterana za mir. Učestvujem u svakom programu. Zahvaljujući Ursuli Rener snimio sam dokumentarac za nemačku producentsku kuću o svom životnom putu. Trenutno radimo pozorišnu predstavu u Beogradu. Režiser i producent je Boris Čakširan. Odlično sam se uklopio.

OPET ČOVEK: Nije bilo lako od čoveka postati božjak, pa ponovo čovek. Ne pijem, a moji Korbevčani ne mogu da se načude šta me je to udarilo u čelenku da se vratim u normalu. Da glumim, igram, idem „po beli svet“, družim se sa ljudima od znanja i zvanja, sa običnim ljudima da razgovaram o običnim stvarima. Odlazim sa mojom gvozdenom kukom u ribolov, uživam, živim punim plućima. Ono što je najbitnije u odličnim sam odnosima sa sinom i ćerkom. Za početak, malo li je. Rane ne zarastaju, ali želja za životom ih zaceljuje. Kažu naši stari: „Pamet se dobija na rođenju, ali lako se gubi ako prepustiš drugima da te vode kao ovcu“. Mladim ljudima mogu samo jedno da poručim: Volite sve ljude kao braću svoju.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar