Prorok u svom selu



Branislav Mihajlović

Čudno je da je ovako malo i zabačeno mesto dalo toliko uspešnih ljudi u svim društvenim i naučnim oblastima. Samo za moga veka, iz nje je poteklo preko 50 doktora nauka i univerzitetskih profesora; ali, skoro svi su otišli odavde



-Surdulica je bila raspevano, gostoljubivo mesto, a danas tu preovlađuje otuđenost, što nije samo “privilegija” Surdulice; u njoj je preslikana atmosfera koja vlada u celoj Srbiji, s tim Branislav Mihajlovićšto je Surdulica sve više opterećena međunacionalnim tenzijama između Srba i Bugara – kaže profesor Branislav MIHAJLOVIĆ, jedan od retkih “starih” Surduličana, hroničar svoga mesta i obližnje Vlasine.



POREKLO: Mi smo kolenovići, stari Surduličani, otac Ariton, kovač, je poreklom sa Vlasine, iz stare familije “Popovi”, po kojoj i danas jedna mahala na Vlasini nosi ime. Majka Nikosava je bila domaćica, starinom iz sela Preobražanja, iz čuvene porodice “Palikuće”. I dan danas imam jake rodbinske i prijateljske veze sa starim vranjskim familijama. Inače, poslednje sam, sedmo dete iz tog braka, i sve su bili sinovi. Moj pradeda, prota Toma Mihajlović, istorijska je ličnost, vođa ustanka protiv Turaka 1877. Regularna vojska uopšte nije ušla u Surdulicu, jer su je ustanici oslobodili još decembra te godine, a onda krenuli ka Vranju, kod Vladičinog hana se spojili sa regularnom vojskom, i moj pradeda je na čelu kolone 31. januara 1878. ušao u oslobođeno Vranje. Kralj Milan ga je odlikovao Velikom takovskom zvezdom, a od strane naroda bio je izabran za prvog poslanika Vlasinskog sreza.

PROFIL

Branislav Mihajlović rođen je 1936. godine u Surdulici, gde je završio osnovno i srednje obrazovanje. U Beogradu je diplomirao istoriju jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu. Radni vek je proveo kao profesor i višegodišnji direktor srednje škole u Surdulici.
Već prva njegova knjiga “Vlasina i Vlasinci” ocenjena je od književne kritike kao nešto novo u našoj naučnoj literaturi. Pravo majstorstvo pripovedanja Mihajlović je pokazao u svojim romanima “Zagrljaj palanačke čaršije” i “Teferič pod Vardenikom”, koji zaokružuju osmišljenu trilogiju o sudbini čoveka od “duha i znanja”, prinuđenog da živi i radi u svojoj palanačkoj čaršiji, čiji “zagrljaj” za intelektualca iz njene sredine nije nimalo topao i nežan.
Branislav Mihajlović je član UKS, i jedini živi Surduličanin koji je laureat Povelje zaslužnog građanina Surdulice.

ISTORIJA: Krajem osamdesetih zadužen sam od državnih i partijskih organa da napišem monografiju Surdulice; kažu – dobro, Bane, svako selo ima monografiju, a mi nemamo. Na sedam dana u SANU mi je ustupljena kancelarija, i kompletna arhivska građa. Međutim, na moje veliko iznenađenje, ta je građa bila veoma oskudna. Jedino što sam mogao da izvučem, bio je prvi zapis o Surdulici, turski, iz 1444. godine, pa onda iz 1487, pa iz 1516, i poslednji iz 1861. Sve su to bili turski defterdari, popisi muških glava za kuluk i porez, i Surdulica je od 138 sela u vranjskom vilajetu bilo najmanje. Bio je i jedan kratak zapis slovenačkog sveštenika Benedikta Kuripešića, koji je sa nekom delegacijom 1530. prespavao u Surdulici na putu za Carigrad. Nije bilo ni jednog jedinog dokumenta iz srednjevekovnog perioda, pre Turaka! Legende i mitovi govore da je tu bilo središte župe, ali nema nikakvog pisanog dokaza o tome. Čak ni sama etimologija imena varoši nije do kraja razjašnjena: reč “surdul” je romanskog porekla, i znači nešto kao “gluvo mesto”, ono što bismo sada nazvali “bogu iza leđa”. Tek posle oslobođenja od Turaka, o Surdulici su pisali Jovan Cvijić, Rista Nikolić i Jovan Hadživasiljević. Ali, bio sam zapanjen obiljem građe o Vlasini, tako da je umesto monografije o Surdulici, nastala monografija “Vlasina i Vlasinci”.

SADAŠNjOST: Više u Surdulici gotovo i da nema starih Surduličana. Pa zbog toga i Surdulica nije više ono što je bila, čak ni ona naša čuvena voda posle izgradnje hidroelektrana nije ista. Vrla se pre njih u jednom delu toka zvala “Peščanica”, u drugom “Sunčanica”. Pa ipak, čudno je da je ovako malo i zabačeno mesto dalo toliko uspešnih ljudi u svim društvenim i naučnim oblastima. Samo za moga veka, iz nje je poteklo preko 50 doktora nauka i univerzitetskih profesora. Ali, skoro svi su otišli odavde, znate kako kaže Biblija – niko nije bio prorok u svom selu. Osim toga, ono što me posebno iritira je sve veća zategnutost međunacionalnih odnosa između Srba i Bugara; toga ovde nikada nije bilo. Doduše, nema otvorenih sukoba, ali to tinja. Evo, najsvežiji primer je rekonstrukcija spomen-kosturnice. Sad, ne bune se Bugari iz Bugarske, nego ovi naši, Surdulički. A u svakoj kući ima Bugara, ili je to snaja, ili zet, ili u bugarskim kućama ima Srba i Srpkinja; znači, mi smo bukvalno vezani krvno, porodično, i ti “naši” Bugari zaista nemaju razloga da se zbog bilo čega bune, i da uporno odbijaju činjenicu da smo svi ovde jedan narod – Surduličani! A i Srbi nisu bolji; kao ilustarciju, navešću događaj kada je bila promocija moje knjige “Vlasina i Vlasinci”, cela varoš plakatirana, najavljuje se književno veče. I idem ja glavnom ulicom, gledam one plakate, kad, pred jednim stoje dva Surduličanina, moji stari drugari, čitaju ono. I jedan pita – ama, ko je ovaj Branislav Mihajlović? Drugi odgovara – ne znam, nije valjda Bane profesor? Tc tc tc, kaže onaj prvi, ko ti sve neće danas da napiše knjigu… Bio sam pogođen, i nekako iz inata sam uskoro objavio roman “Zagrljaj palanačke čaršije”, koji govori upravo o toj filozofiji palanke, i koji je svojevrsna monografija Surdulice.

PERSPEKTIVA: Ne znam, proveo sam vek ovde, i radni i životni, ali danas na žalost ne vidim neku blistavu perspektivu Surdulice. Jedino kroz strane investicije, jer visokoobrazovane profile imamo, raspolažemo izuzetnim prirodnim resursima, jedino nam je potrebna injekcija “živih” para, i mnogo, mnogo manje političkih i međunacionalnih zađevica. Nekada jaka privreda sada ne radi, osim Vlasinskih hidroelektrana, i još par firmi. A štrajkovi su na sve strane. Ipak, uzdam se u vitalnost Surdulice i Surduličana, da će posle svih ratova, okupacija, nedaća koje su ovaj grad snalazile, on smoći dovoljno snage da bude ono što može, i što treba da bude.

 

JAHAČI APOKALIPSE

“…Jedino sećanje ovih godina, evo već pola veka, dokle mu sećanje dopire, čaršija živi svojim nepromenjenim palanačkim životom, i evo još uvek, kao i nekad davno, ta se ista njegova čaršija i krsti, i čudi, i laje, i jede lajna (što rekao nekad davno njegov otac), i olajava, i mrsi konce, i jede najbolje ljude u njoj, ali i od poslednjih pravi prve, pa opet počne da vreze iz početka, da se smeje i uzdiše, da prašta ili ne prašta, već kako joj se prohte, da kiti i mala, ili da ne može mirno da spava, da se jede od muke, ili da raste od zadovoljstva. Pregrmela tolike ratove i okupacije, a ko zna šta je još čeka, jer kao da se već i do nje čuju, ko hoće da ih čuje, kopita sva četiri konja apokalipse, koji joj se svakog dana približavaju, ali njoj nikad dosta da plete i veze, nikako da prestane da ima nekog u ustima i sa njim da ih ispire. Pohlepna i nezajažljiva, neprestano upliće i zapliće, jedino nikako da počne i da raspleta…”
(Odlomak iz knjige “Zagrljaj palanačke čaršije”)

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar