Fotografija vredi kao hiljadu reči



Dragan Dejanović

Ovde postoji veliki umetnički potencijal kod mladih, ali problem predstavlja edukacija i okruženje u kome bi oni mogli da steknu određena znanje





U okviru pratećeg programa ovogodišnjeg „Dokumenta“ u Galeriji Narodnog muzeja je priređena izložba fotografije slikara Dragana Dejanovića, pod nazivom „Tranzit“.

VRANjSKE: Poslednjih nekoliko godina fotografija ovde doživljava pravu renesansu. Kako vama to izgleda?

DEJANOVIĆ: Fotografija je, kao medij, u ovoj sredini godinama bila zapostavljena, pa iz današnje perspektive to deluje kao ekspanzija. Na tome bi trebalo poraditi kroz mehanizme Dragan Dejanovićinstitucija kulture, jer se sad time bavi samo nekoliko entuzijasta, i stiče se utisak da se u Vranju fotografijom ozbiljno bavi veoma mali broj ljudi. Kada je reč o gostujućim umetnicima i izložbama, situacija je malo bolja jer su Vranjanci proteklih godina bili u prilici da vide neke veoma značajne izložbe. Ovde postoji veliki umetnički potencijal kod mladih, ali problem predstavlja edukacija i okruženje u kome bi oni mogli da steknu određena znanje.

Odakle vi u svetu fotografije?

To je prirodna veza, logično nadovezivanje. Pored oca, koji mi je, kada sam imao petnaest godina, kupio fotoaparat, za to je „kriv“ i moj veliki prijatelj Ivan Tasić, koji je

sa mnom nesebično delio prve lekcije o osnovama fotografisanja.

Izložu ste nazvali „Tranzit“. O čemu se tu radi?

Sam naziv „Tranzit“ je simboličan, a radi se o dokumentarnim, foto beleškama koje su nastale na proputovanjima kroz Srbiju i Makedoniju u protekla tri meseca. Od mnoštva fotografija, izdvojio sam dvadeset koje predstavljaju vezu između svih tih mesta koja sam obišao. Nisam očekivao da ću na tom putu naići na toliko sličnih pojava i već viđenih mesta i da ću se, beležeći sasvim obične i naizgled beznačajne stvari, sresti sa neprolaznim duhom tih mesta i dovesti ga u vezu sa vremenom u kome živimo. Sve fotografije nastale su na crno-belom filmu.

Da li danas, sa razvojem digitalne tehnologije, baš svako može da se bavi fotografijom?

Činjenica je da je ona danas postala dostupna velikom broju ljudi, a razvoj tehnologije je omogućio mnogo lakše i brže postizanje cilja” tj. realizaciju, manipulaciju i izradu fotografije. Tako da se svi koji se dokopaju foatoaparata mogu baviti fotografijom i više zaista nije važno kako ćete probati da postignete određeni rezultat. Ono što je važno je da taj rezultat sadrži elemente dobre fotografije.

Koja je razlika između takozvane obične i umetničke fotografije?

Kada biste se našli u društvu iskusnih fotografa-umetnika verovatno biste od njih dobili odgovor da se fotografija deli na dobru i lošu i da je to jedina ispravna podela. Ono što je čini dobrom je raspored elemenata na njoj pažljivom primenom osnovnih estetskih načela poput kompozicije, boje, valera i sl. Takođe, bitan elemenat fotografije, pogotovu nekih kategorija poput „žive“ ili dokumentarne fotografije je istinitost koja često neće biti “idealno” ukomponovana usled datih okolnosti ali će posmatraču preneti hiljadu reči.

 

PROFIL
Dragan Dejanović (1981), srednju umetničku školu u Nišu završio 2000, a Fakultet umetnosti, odsek slikarstvo, u klasi profesora Djura Radonjića 2005. takođe u Nišu. Član ULUS od 2006.

 


 

 

REVIJA DOKUMENTARNOG FILMA “DOKUMENT“

Vranje trese filmska groznica

 

Revija je uspela da odneguje publiku koja od dokumentaraca očekuje više od unapređenih TV reportaža i nečega što liči na priloge iz “Srbije danas

 

U Vranju je upravo završena deveta po redu revija dokumentarnog filma “Dokument”. Uvek dobro posećena, sa pratećim programom sastavljenim od izložbi, književnih večeri i koncerata, iz godine u godinu postaje sve ozbiljnija kulturna manifestacija. Najbolja preporuka “Dokumenta” su autori sa međunarodnom reputacijom u svetu dokumentarnog filma, koji su, ujedno, i njeni najbolji promoteri. Slađan Stojanović Frenki, osnivač i selektor “Dokumenta” kaže da se na ovoj reviji prikazuju najkvalitetniji filmovi u Srbiji:

– Sve je počelo 2006. kada sam uz pomoć Saše Srećkovića, etnologa koji organizuje Festival etnološkog filma u Beogradu, uspeo da prebacim deo festivala u Vranje i organizujem prvi “Dokument”. Njega je otvorio Rodrigo Morales, profesor čuvene praške škole, u svetu poznato ime kada se govori o ovoj vrsti umetnosti. Kako u Srbiji ima svega nekoliko festivala dokumantarnog filma, pomislio sam da upravo tu leži naša šansa. Od 2009. revija ima novi koncept i predstavlja selekciju filmova iz najnovije srpske produkcije. Vranje ima najkvalitetniji program u Srbiji, što nije slučajno jer sam namerno izabrao termin na kraju sezone kada su svi festivali završeni i kada ovde mogu da se prikažu najkvalitetniji filmovi – kaže Stojanović.

Do sada je na “Dokumentu” prikazano oko 150 filmova iz preko 30 zemalja, a revija je već uspela da odneguje onu publiku koja od dokumentaraca očekuje više od unapređenih TV reportaža i koja se ne zadovoljava nečim što liči na priloge iz “Srbije danas”.

– “Dokument” grad košta svega 40.000 dinara i ukoliko uspemo da, preko projekta koji će podržati grad Vranje, izdejstvujemo da on postane festival, postigli bismo značajnu stvar. Ali tada bi to podrazumevalo mnogo ozbiljniji pristup, žiri, više novca i ostale stvari. Ja, faktički, sada sve radim sam uz pomoć nekih ljudi sa niškog i palićkog festivala, tako što cele godine pratim festivale i smotre, kontaktiram sa autorima i ugovaram gostovanja. Organizovao sam do sada i dve smotre reportaže RTS koja je, takođe, naišla na dobar odziv kod publike, a od prošle godine tu je i izložba fotografije “Press photo Srbija” – navodi Stojanović.

Dodajući da je za život jednog dokumentarca najvažnije ono što se dešava posle snimanja, a to je prikazivanje, odnosno činjenica da bez publike nema ni njih, Stojanović zaključuje da je “Dokument” ono što se zove prava stvar na pravom mestu.

 

PROFIL

Slađan Stojanović Frenki (1972), diplomirani menadžer masovnih medija, zaposlen kao kamerman u dopisništvu RTS u Vranju. Autor je dokumentarnih filmova: “Gorešnjak” (2005), “Magične ruke” (2006), “Bazen” (2008), “Lela Vranjanka” (2008), “Trifun bombaš” (2008), sa kojima se predstavio na više međunarodnih festivala i revija, na kojima je osvojio brojne nagrade.

 

 


NOVA SEZONA U POZORIŠTU

Povratak “vranjskih” glumaca

Premijerom dečje predstave „Gordana među indijancima“, po tekstu Anđelke Stojanović Armenski, u režiji glumca Bojana Jovanovića, Pozorište „Bora Stanković“ je u nedelju, 12. septembra, započelo novu sezonu.

Ovo je Jovanovićeva prva samostalna režija, a Armenski je već pisala za njih, „Princezine suze“, tekst za predstavu kojom je završena prethodna pozorišna sezona. Živopisne kostime uradila je Jovanka Mihajlović, a scensku koreografiju glumica Kristina Janjić.

Ujedno vranjsko pozorište sezonu 2010/2011 otvara sa novim, redizajniranim, elektronskim kartama. Ideja rukovodstva je da se na ovaj način još više približi publici, a cena ulaznica ostaje nepromenjena – 100 dinara za dečje i 200 dinara za večernje predstave. Prvi kupci novih karata bili su neki od gradskih političara.

Paralelno, u toku je i rad na novoj predstavi na večernjoj sceni. Radi se o predstavi “Stari dani”, po motivima istoimene zbirke pripovedaka Borisava Stankovića, u dramatizaciji i režiji Nebojše Dugalića. Predpremijera predstave biće izvedena početkom oktobra, dok će premijerno izvođenje “Stari dani” imati 22. oktobra, na 30. Borinim pozorišnim danima.

Osobenost ove predstave je da se igra na autentičnom vranjskom dijalektu, a među petnaestak glumaca pojavljuju se i Ljubomir Bandović, po prvi put na sceni pozorišta u kome je ponikao, Milena Stošić, Dragan Marjanović i Dragan Stanković. Nebojša Dugalić potpisuje i scenografiju i kostime dok će muziku raditi kompozitor iz Beograda Marjan Milanović.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar