Noću smo ih zatrpavali u jame



Jovan Stojmenović

Po mojoj računici, streljanje je trajalo 52 dana a pogubljeno je preko 5.000 ljudi. Nisam čuo da su kosti iskopane, da su opojane i da su prenete na groblje. Još su tamo





Jovan Stojmenović (85), rodom je iz Buštranja, živi u naselju Bunuševac , pati od kostobolje koju je zaradio u Jovan StojmenovićDrgom ratu, ali i od svakodnevnih mora koje je doživeo po završetku rata u niškom Zavodu, ili današnjem Kaznenopopravnom domu.

Po oslobođenju, krajem 1944. godine, beše neka strašna hladnoća. U niškom Zavodu dnevno je streljano oko 100 ljudi koji su uhapšeni kao četnici ili simpatizeri. Za 52 dana ubijeno je 5.200 ljudi, uglavnom iz južne Srbije, leskovačka, poljanička i kuršumlijska sela. Lično sam ih zatrpavao u rupe – počinje priču Jovan o stavljanju krvave tačke na završetak građanskog rata, 1945. godine.

GLAVA JE NAJSKUPA: Rat me je zatekao kao momčića i četnici koji su gospodarili Buštranjem i okolinom nisu me mobilisali. Radio sam poljoprivredu sa ocem Mitrom i slušao deda Stanojka: „Sinko, ne spominji pred nikoga onija crveni što su u šumu, će ti litne glava, odma’ će te neki od naši izdade da šuruješ s nji. Znaš kakav smo narod, za nigde i do nigde. Čuvaj glavu, ona je najskupa“. Poslušao sam ga i bio miran do 2. januara 1944. godine, kada smo internirani u Bugarsku.

INERNACIJA: U Bugarsku nije bilo loše. Imali smo tri obroka, nisu nas mučili, vidoše da će da izgube rat i počoše da se spremaju za prelazak na pobedničku stranu. Kraj na avgust tamo dočeka. Dogovorismo se da begamo i krenasmo peške preko planine. Izađosmo na Petrovu goru i kod Široke buke zarobiše ne partizani. Tad sam ih prvi put video. Kažu: „Odmah ćemo da vas mobilišemo, ko neće metak u čelo“. Ko da ne pristane? Odvedoše nas u Zlatokop, s mene je bio i brat mi od čiču Čedomir. „Ćuti, Čede, vojska je vojska. Da smo naleteli na četnici sa nji bi bili. Kako je pisano, tako će nam je“, savetovao sam ga..

PRVE BORBE: Iz Zlatokop odvedoše nas u Balinovac, pa u Žeglovo, dadoše po jednu pušku i po 300 metka. Narediše, idemo na Trnovac i Bujanovac da se borimo sa balisti i četnici. Napadnasmo iz pravca Lopardinca. Uletosmo u Trnovac, zapalismo ga, arno goreše, pa se vrnasmo u Bujanovac i nastana pljačka po arnautske radnje. Većina je uzimala cigare, neki ćebiki i sve što dokačiv. Brat mi Čede uzede sedam ogledala. „Što će ti, b’e, tolko“? , pitujem ga, a on: „Svi u familiju da se ogledav, a ne kao do sad na izvor kad grane sunce“. Setim se ponovo reči deda Stanojka: „Koj u rat krade i ubija, živu glavu ne će vrne“. Čede ubrzo pogina u borbe ispred Vlasotince.

Pitujem ga kroz rešetke: „Koj te đavol natera da se prijaviš u četnički dobrovoljci“. A, on, suze mu idev niz obrazi, onakoj plav, pa ubav, dete bre, samo što je zapupuljilo. „Koj me je pitaja, sa pušku me mobilisaše“. Seti se i mene su tako isto partizani
Onako gole dovedu ih do jame, narede da kleknu i metak u potiljak. Gurnu tela ašovima i nogama i teraju dalje

ZAVOD NIŠ: „Ti si bolešljiv, hvata te stalno vrućica, malečak si, nikakav, ideš u prekomandu, u niški Zavod, toj ti je zatvor za neprijatelji, će pomažeš nešto jer za ništa nisi“, saopštiše mi u Komandu. Što ću, strižem s uši, ćutim i pravac Niš. Stigao sam baš kada su sobe u Zavod počeli da pune sa državni neprijatelji, četnici i njihovi simpatizeri. Zima beše, jede hladnoća, upija se u meso, u kosti. Dovode ih, pune sobe, a one tesne, nikakve. Skidaju ih potpuno gole. Stisnali se, čuče, vrzani kao u klupče, nama mesto da ustanev. Pun Zavod (KPD Niš). Mene me pogledaše, gurnaše u stranu i vikav: „Daj mu lopatu neka čisti rupe, a posle zna se, da zakopava“. Za vreme rata Nemci su bombardovali Zavod i bilo je dubokih rupa u krugu sve do Nišave. Počeli smo da ih čistimo. Napravismo jame po propis.

STRELjANjA: Ljudi u sobu cvokoću od hladnoću, mole: „Streljajte nas braćo, znamo šta nas čeka, samo da se ne mučimo“. Streljanje poče preko noć. Streljali su komunisti, a najviše su se prijavljivali skojevci. Da se dokažu, to im je bila odskočna daska za dalje napredovanje. „Golča sam bija, a sad dogura do podoficira“, slušao sam ih. Po dvojicu su izvodili, vezane rđavom žicom. Onako gole dovedu ih do jame, narede da kleknu i metak u potiljak. Gurnu tela ašovima i nogama i teraju dalje. Za jednu noć oko sto se je streljalo. Gledam, ćutim. Ne smeš ništa da kažeš, inače će završiš i ti u rupu. Svaka blaga reč za neprijatelja značila je da ih podržavaš, a za to se dobijao metak u čelenku. Noć, magla, hladno kosa mi se ježi. Ne mogu da stojim, pa čučnem pored jamu. Streljav, frljav, čekam da završe pa da krenemo da zatrpavamo. Jedan, onako streljan zakačio se na ivicu jame, a onaj što strelja viče: „Gurni ga“! Ne mogu, noga i ruka se ne pomeraju. Jedno od hladnoću, jedno od straha. Ovaj prilazi i repetira pušku, a ja molim: „Nemoj druže, vršim veliku nuždu“. Od straha svašta napravi. „Mame li ti ga izdajničko, će te sredim ja, puno ste ovde zakasali kao božem ste naši“. Nadade mi golem strah.

BEKSTVO
Streljanje u jek
. Pade jedan, grdosija od čoveka, digna se onakoj gol i poče da beži kroz maglu. Iznenadi streljači, al kad se nadade vik, jer nije smeo da pobegne i narod da ga vidi. Će se izdadev ideali na revoluciju. Koje mavanje nastade? More, on, prepliva Nišavu, pa bega prema Moravu i nju prepliva, a ona em golema em hladnoća. Iskočio je na mramorski put i pao na mesto mrtav. Sve je bilo pod okriljem noći.

SUZE: Jedanput mi samo pođoše suze jer sam morao da pazim, da stezam srce. Neprijatelj nije smeo da se sažaljeva. Vidim jednog mladića, kao mene, nije imao više od 18 godine i ne moga da izdršžim. Pitujem ga kroz rešetke: „Koj te đavol natera da se prijaviš u četnički dobrovoljci“. A, on, suze mu idev niz obrazi, onakoj plav, pa ubav, dete bre, samo što je zapupuljilo. „Koj me je pitaja, sa pušku me mobilisaše“. Seti se i mene su tako isto partizani. Samo ja sam imao sreće, to su bili pobednici.

NAREDBA: Stiže objava da se prekine sa streljanje, što je bilo bilo je, oni koji su preostali idu na tešku robiju iz koju teško da će se vrate živi. Streljanje je trajalo tačno 45 dana. Ali, dan pred objavu dogovorili se zavorenici da traži jedan od njih da ide u nužnik, a da potom napadnu stražare, pobiju ih i pobegnu. Srpska rabota, jedan od njih mislio da izvuče svoju glavu pa ih potkazao. Lele, produžiše streljanje još sedam dana. Ukupno 52 dana, a po mojoj računici streljano je i zatrpano u jame oko 5.200 ljudi. Nisam čuo da su kosti iskopali, da su opojane i da su prenesene na groblje. Još su tamo. Streljani su zlotvori, al malka su bili, ono sve momci, duri deca, pa domaćini, seljaci pod prisilu mobilisani u četnici.

BUŠTRANjE: Moja mahala Gorance u Buštranje je malečka. Svi koji su otišli u četnici kuća im se zatre, kao na Stanka Milkova, Rade Kitanovića i bratanca mu Caku, Stojana Kungulaša i drugi. U selo je bilo mnogo njih za četnike, znam da je familija Burgijaši prednjačila. I od nji ništa ne ostade. Komunisti, dok ne dođe objava, očistiše južnu Srbiju, i šugavo i kelavo, al najviše pravo i zdravo.



Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar