Na jednu legneš, s drugu se pokriješ



Na jednu legneš, s drugu se pokriješ

-E pa, novinare, prođoše “Dani karanfila” u Vranjsku Banju, i ja malko da od’nem, bio sam božem neki organ u organizacioni odbor. Sedi, pini, Na jednu legneš, s drugu se pokriješovako pred fajront, da ti sažmem utisci. Bree, što se nasekira, gledajeći onu piletinu, ali nemoj pogrešno da me shvatiš, na bezobrazan način, znaš kako je tražio Borin Mitka – Koštan’, kose da raspuštiš, mintan da raskopčaš… Ne, ne, nemam ja premislu, tiki, ćerka može da mi bidne.



-Ja sve to sa estetskog stanovišta posmatram, a ne tamo kao pojedini tvoji kolege novinari-odžačari, što im svraka popi mozak od mis dekoltea, pa predlažu da se predškolska ustanova “Naše dete” nazove odsad po njeno ime, asocijacija mu valjda na mleko. Eto, isto se seti na Boru, mef… mer… e to de, metaforu od njegovoga Jovču, što u pustinju bez vodu fidan posadi, ega makar malko ladovinku da nađe. Na jednu legneš, s drugu se pokriješ…

-I tako, gledam ovi političari iz žiri, ispadnaše im oči kao čamovi čvorovi od onu božju divotu, a tek intelekt na karanfilčiki trandafilčiki! Na jednu uzor Karleuša, na drugu Ceca, treća čita Pabla Kuelja, četvrta Tolstojevskog, peta voli Sekspira, šesta se ne odvaja od bilbiju, kakav li je pa taj bilbija, znaš li ga, na ovu omiljeni glumac Nikola Skejdž, na onu nekakav Džeki, dobro li ču, nekakav li je čapa, ili čen od beli luk…



-Uglavnom, sutra sretnem ženu na jednoga političara što je bio nazočan tamo, žena odi kao kaobojac, kao da je cel noć jašila bure, zaustavlja me na sokak, kaže, ne li i ti beše s onoga mojega sinoć na “Dani karanfila”? Ja ovo-ono, pa bio sam, ali na kratko, onako se vidosmo, u prolazu, a zašto, što je bilo? A piste li nešto, ispituje me ona dalje, onako raskrečena na sred ulicu. Pa popismo, ali ništa ozbiljno, l’žem ja, pivo-dve… Aha. A ti, ili oni drugi zlotvori s vas što su bili, ne li mu nešto turiste u piće? Ovaj, reko, na što konkretno misliš? Nemoj ti, kaže ona, da se praviš Englez, znaš ti na što ja mislim! Ranije ste turali johanbin, golemi zajebantori, a sad turate vijagre i cijalisi! Nego priznaj, što ste mu zabiberili na onoga mojega pomočka, kad dođe sinoć doma, razbukario se kao veprina u mlad mumuruz, pa kad mi ripna od portu, rasturi me kao burek za ovde! Eee, mislim se, sestro, kad nije mogo za poneti, i ti si mu se dobro zgodila. Inspiracija, jebi ga..

-Nego, te bezobrazne rabote, jaribaš i ostalo, nisu više za nas, izvini ako gez… ger… e to de, ako generalizujem. Probali smo, videli smo, od nas tolko, mada žena mi stalno ponavlja neku latinsku izreku – ponavljanje je majka mudrosti. Ma batali ti stari Latini, da su oni bili mudri, još bi bili živi, još samo im jezik ostao što ga uče medicinari, pravnici i farmacajti, a kakav je to jezik, kaži mi molim ti se, na koji ne mož ni da se opsuje? Narod koji ne psuje, osuđen je na propast!

-Ovo sam teo da ti ispričam: sedimo mi tako u prvi red na “Dani karanfila”, ljige dovde, uzemljenje, od onu krtinu, kad, prilazi jedno Ciganče, tako osam-devet godine, nosi pod mišku ono kutiče od pola kilo eurokrem, i čuka u njega kao u tarabuče. I od jednoga do drugoga, au, gospodine, daj neku paru, da ti svirim. Mi svi citu be, citu, skreće nam pažnju, ometa koncentraciju, citu, naš, nane tarja! On čuka u ono kutiče, daj pa daj. Tako dođe i do mene. Živ ti oči, da su ti živi deca i žena, daj neki dinar, če ti svirim. Ama idi bre, pušti me da naparim oči, džana li gadžikane, nane tarja! On uporan, zapeo kao pinter u čvor, daj pa daj. Ja da se otkačim od bedu, cel svet gleda pa ne mogu da mu razvržem jednu onako slepački, reko, begaj, znaš li ko je ovaj što sedi pored mene? A pokazujem na direktora jedne javne ustanove, on mi se zateče pod ruku. Dikela ga Ciganče, kaže, odnegde mi je poznat, mislim iz ukrštene reči. Ama ti znaš li ko je to? To ti je Bora Čorba!

-Mislim ja će ga ip… is… e to de, impresioniram, kad Ciganče mu se ugleda, kaže – ma zajebini, Bora Čorba ima kosu i bradu, a ovaj nane! Ma, reko, sad se za nastup ošišao i obrijao, to je bio uslov da svira u Vranjsku Banju na “Dani karanfila”, pa nismo mi Kozji Dol! On se odma prihefta uz direktora, čuka u onaj eurokrem i vika mu – čika Čorbo, čika Čorbo, če daš neki dinar da svirim s tebe?!

Nego, te bezobrazne rabote, jaribaš i ostalo, nisu više za nas, izvini ako gez… ger… e to de, ako generalizujem. Probali smo, videli smo, od nas tolko, mada žena mi stalno ponavlja neku latinsku izreku – ponavljanje je majka mudrosti. Ma batali ti stari Latini, da su oni bili mudri, još bi bili živi, još samo im jezik ostao što ga uče medicinari, pravnici i farmacajti, a kakav je to jezik, kaži mi molim ti se, na koji ne mož ni da se opsuje? Narod koji ne psuje, osuđen je na propast!

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar