Šteta „ulagača“, ma ko on bio, iznosi kratkoročno oko 30 miliona dinara, plus dugoročno oko 1,5 miliona evra izgubljene vrednosti „Vodogradnje“
Agencija za privatizaciju 18. avgusta ove godine raskinula je ugovor o kupoprodaji vranjske „Vodogradnje“, a sve akcije firme prebacila u svoj novoosnovani Akcioni fond. Ovaj epilog najavljivan je već nekoliko meseci, ali, začudo, takav razvoj niko nije pokušao čak ni da izbegne. Ulagači novca u ovo nekada perspektivno preduzeće, ma ko oni bili, ostaće kratki za oko 300.000 evra, i to najmanje, a dosadašnji vlasnici i fiktivni vlasnici ostaju i bez imovine vredne oko 1,5 miliona evra. Sad, odgovor na pitanje ko je skraćen za toliko novca nije jednostavan, ali ga ipak ima – ma koliko mešetarenja kupovinom, prodajom i preprodajom firme bila velika, na kraju se ipak nekome ispostavlja račun. Prema svim indicijama, stvarni dosadašnji vlasnici firme, pripadnici takozvane „Kekine grupe“, izašli su iz vranjskih poslova gotovo neokrnjeni, ako se ne računa gubitak ogromne imovine. Pretpostavlja se da su svoje obaveze glede „Vodogradnje“, preneli na Dragana Gagu Ćurčića, vlasnika firmi „Eurokup“ i „Južna Morava“, i tako spasili pomenutih 300.000 evra. No, gubitak „Vodogradnje“, koja po sebi, i bez poslova, vredi više od milion evra, uopšte nije beznačajan, i neko će u krajnjoj liniji „investitorima“ morati da plati izgubljenu dobit. Ko će to biti, ostaje da se vidi, ali to svakako nije posao Agencije za privatizaciju. Ona je pokušala sve, prolongirala dodatne rokove više puta, i nije joj preostalo ništa drugo nego da zaštiti državni kapital od razgrabljivanja. Priča je, naravno, vrlo komplikovana, sa nekoliko važnih likova iza scene, sa statistima u glavnim rolama, i sa rediteljem čije je lice iz daljine nemoguće raspoznati. Ali, ako se ne zna ko, zna se kako, pa je i taj deo priče izuzetno zanimljiv. Ali, treba poći redom.
PREDISTORIJA
Agencija je ugovor o privatizaciji „Vodogradnje“ poništila kratkim obaveštenjem, kojim javlja vlasnicima da je ugovor raskinut zbog „neispunjenja obaveza po osnovu socijalnog pograma“. Agencija je vlasnicima firme dala četiri roka da ispune slovo ugovora, dakle isplatu zaostalih zarada i doprinosa, poslednji 7. maja ove godine, ali kako vlasnici nisu dalje želeli da ulažu u firmu, ugovor je raskinut. Sve u svemu, Agencija je ukupno nešto više od 43.000 akcija nominalne vredosti 1.000 dinara po komadu, ali i još 7.300 akcija po osnovu obaveznih investicija, prenela u vlasništvo Akcionog fonda, pa su vlasnici, koji su kupovali akcije od radnika, i po tom osnovu naknadno oštećeni. Sada, po rečima Ivana Paligorića iz Agencije, sledi nova prodaja, koja ovoga puta neće biti aukcijska, nego praktično prodaja akcija, najverovatnije već do kraja godine.
No, pre nego „Vodogradnja“ dobije novog vasnika, valja se pozabaviti dosadašnjim poslovanjem.
Ugovor o kupovini „Vodogradnje“ potpisali su 4. juna 2007. godine Agencija za privatizaciju, kao prodavac, sa jedne, i „Europa plus import“, kao kupac, sa druge strane. Firma je u tom času vredela oko 80,25 miliona dinara, a prodata je za oko 22 miliona, plaćenih odjednom. Ugovor je u ime novog vlasnika potpisao Vladimir Šunjka, a kupac se obavezao da u naredne dve godine, koliko je trajao prelazni period, u firmu investira najmanje 7,3 miliona dinara, što je kasnije i učinjeno. Zanimljivo, ugovor obavezuje novog vlasnika da u prvoj godini poslovanja ne sme da proda više od 10 odsto firme, ali za drugu godinu ugovora takvih klauzula nema, pa ispada da je vlasnik mogao da otuđi deo preduzeća, recimo samo jednu separaciju, i da vrati sve dugove firme, i da i dalje sve bude u okvirima zakona. Zašto to tako nije odrađeno, niko ne ume da objasni.
No, ugovor nije sporan, ali njegov prvi aneks svakako jeste, jer se na kraju pokazalo da je privatizacija raskinuta baš zbog njega. Naime, Aneks 1 predviđa zaštitu prava radnika, dakle plaćanje plata i doprinosa, kao i uplatu zaostalih plata i doprinosa, i to do polovine 2009. godine. Zašto vlasnici „Vodogradnje“ nisu insistirali kod države povezivanje staža, ili, kao „Simpo“, izdejstvovali otpust dugova, zašto su radnicima plaćeni doprinosi za drugu polovinu 2009. godine, kada je ta obaveza mogla da se prolongira, a nisu plaćeni doprinosi iz 2003. i 2004. godine, na šta je obavezivao ugovor sa Agencijom, niko ne ume da objasni. Ovako, ispada da je „Vodogradnja“ izgubljena zbog dugova za doprinose za oko 100 radnika u sedam meseci 2003. i 2004. godine, ili negde za oko osam miliona dinara! I pitanje zašto je ovakav scenario omogućen, ostaje bez jasnog odgovora.
Ali, da bi se došlo do istine, najpre se mora znati ko su vlasnici „Vodogradnje“. Ovdašnja javnost sumnjala je da se iza Vladimira Šunjke krije zapravo kapital „Kekine grupe“, koju je u Vranje doveo Radoslav Mojsilović, narodni poslanik Nove Srbije, uz pomoć svog tada bliskog prijatelja, Gorana Gogčeta Tasića. Ili obrnuto. Za ovu tvrdnju nema validinih dokaza, ali dešavanja u stvarnosti pokazuju da je ona istinita. „Vodogradnja“ je plaćena 22 miliona dinara, i to kreditom uzetim kod „Čačanske banke“, kažu izvori „Vranjskih“. Kredit je, prema tim izvorima, odobren posle ostavljanja depozita u banci u visini kredita, koji je položio Goran Grbović, proslavljeni košarkaš „Partizana“. No, Šunjka i njegova „Europa plus“ već sredinom 2008. godine povlače se iz posla, a spasonosno rešenje nađeno je u konzorcijumu koji je u Vranju predvodio izvesni Časlav Ilić. Pravi vlasnici moraju da se obeštete, pa Grbović povlači svoj depozit, a „Europi plus“ vraćaju se uložene pare. Odakle? Prema izvorima „Vranjskih“, postupak je na opšte zadovoljstvo ponovljen – ostavlja se novi depozit za novi kredit, ovoga puta podignut kod Komercijalne banke (čitaj: ponovo Nebojša Boki Spasić). Ovaj posao u Vranje dovodi Dragana Gagu Ćurčića, vlasnika „Eurokopa“, koji u banci polaže depozit i tako pred Agencijom postaje jemac ugovora o privatizaciji „Vodogradnje“. Ugovor o kupoprodaji firme ustupa se na papiru konzorcijumu Časlava Ilića, iza koga stoji u tom trenutku moćni Radoslav Lale Mojsilović, a garant posla je, depozitom, Ćurćić. Sve se ovo radi uz blagoslov Agencije.
DUGOVI
Kako Ilić očigledno neće moći da vraća kredit, jer firma više ne radi, nego štrajkuje, banci ostaje da se namiri iz depozita Ćurčića, koji će se tako, pretpostavljaju izvori „Vranjskih“, pojaviti kao poslednja karika u lancu. No, po gradu se priča da i on neće mnogo žaliti svoje milione, jer je u „vezanoj trgovini“ došao do vlasništva nad zgradom bivše „Invest banke“.
Sve u svemu, situacija je sada jasna, ma ko da je bio vlasnik „Vodogradnje“. Šteta „ulagača“, ma ko on bio, iznosi kratkoročno oko 30 miliona dinara, plus dugoročno oko 1,5 miliona evra izgubljene vrednosti „Vodogradnje“. Ali, šteta nije totalna, jer je vlasnik „Vodogradnje“ uspeo da u jednom času proda deo imovine firme, i tako inkasira, zavisno od toga ko priča priču, između 10 i 40 miliona dinara. Do ove utešne kompenzacije došlo je, priča se, sasvim slučajno. Naime, plac u Vranjskoj Banji koji je prodat kao imovina firme nije bio predmet privatizacije, nego je „Vodogradnja“ tužila državu za povraćaj imovine, pa kad je dobila na sudu, nije bilo prepreke da se ta imovina proda, jer nije bila pod kontrolom Agencije za privatizaciju. Lepo, i za nekoga vrlo korisno.
E, sad, za koliko je novca prokockana šansa da se zlatna koka, kakva je svakako „Vodogradnja“, zadrži u svom vlasništvu? Prema preliminarnim procenama v.d. direktora firme Slađana Stojanovića, reč je od oko 60 do 80 miliona dinara. Naime, po osnovi dugovanja državi za doprinose firma je dužna oko 26 miliona dinara, toliko se duguje i dobavljačima, a postoji i neki kredit od oko 10 miliona dinara, (Komercijalna banka?), kojima se kasnije gubi svaki trag. Radnici su u štrajku, a trenutno se u preduzeću čeka da Agencija postavi zaštitnika kapitala, koji se bira po preporuci lokalne vlasti. Štrajkači bi želeli da to bude baš Stojanović, ni ovaj nije od raskida, u tom smislu već su napravljeni kontakti sa načelnikom okruga Budimirom Mihajlovićem, ali je ta priča još na dugačkom štapu.
„Vlasnici“ „Vodogradnje“, bar na papiru, Časlav Ilić i članovi njegovog konzorcijuma, kao što su recimo član GV Mario Durmanić ili Laletov otac Miodrag Mojsilović, čudom se čude šta ih je snašlo, i ne žele da daju nikakve izjave za štampu. A i šta da kažu? Niti su omirisali pare, niti će, sledstveno tome, sada da ih gube. E, da li ih neko za nešto duži, ostaje da se vidi. U određenim krugovima nema pisanih ugovora, ali to ne znači da određena čelična pravila ne važe. Ko će, dakle, nadoknaditi nastalu štetu, ali i planiranu dobit, ostaje da se vidi. Za sada niko nije bezbedan, i svako ko je na bilo koji način umešan u poslove oko „Vodogradnje“ ima razloga da strepi. Mojsilović je iz priče izašao, čini se, u poslednji čas, izgleda baš u momentu kada je posao preuzeo Čurćić. Da li su na potonjeg prešle i Mojsilovićeve obaveze, tek treba da se vidi. Ili, bolje rečeno, čuje, i to glasno.
RASKID
Predstavnik Agencije za privatizaciju Ivan Paligorić kaže da raskid ugovora o privatizaciji zbog socijalnog programa nije ništa neuobičajeno, jer je to treći najčešći razlog svih raskida kupoprodajnih ugovora.
– Agencija je „Vodogradnji“ dala četiri naknadna roka za ispunjenje ugovora, a kako do toga nije došlo, ugovor je morao biti raskinut. Oko zastupnika kapitala, čoveka koji će upravljati firmom do nove prodaje, Agencija će se konsultovati sa lokalnom samoupravom u Vranju, pa ćemo ga postaviti u kratkom roku. Imamo tehničkih problema oko novoformiranog Akcionog fonda, ali je verovatno da će „Vodogradnja“ ponovo biti prodata do kraja godine – kaže Paligorić.
ZATEČENOST
U Vranju su svi pomalo zatečeni raskidom kupoprodajnog ugovora za „Vodogradnju“. Radoslav Mojsilović je nedostupan, a čelnik konzorcijuma vlasnika firme Časlav Ilić nije želeo da komentariše novonastalu situaciju. Škrt je bio i član GV Mario Durmanić, jedan od deset članova konzorcijuma sa najvećim brojem akcija u „Vodogradnji“.
– Nemam nikakve informacije niti izjave povodom dešavanja u „Vodogradnji“ – odrešit je Durmanić.
Ni u lokalnoj vlasti nisu mnogo obavešteniji. Pomoćnik gradonačelnika za privredu Boban Stanković kaže da Agencija još o raskidu ugovora nije obavestila lokalnu vlast, a da će se, kada se stvar ozvaniči, o zastupniku kapitala voditi ozbiljni razgovori.
– Konačna odluka je na Agenciji. Ali, ako mi imamo pravog čoveka, oni će ga svakako prihvatiti – kaže Stanković.
FIRMA
Radnici „Vodogradnje“ u štrajku su od 1. juna ove godine, i tu se ništa nije promenilo ni posle raskida ugovora o privatizaciji. U firmi, bar prema rečima predsednika sindikata u ostavci Stanislava Stošića, smatraju da bi aktuelni v.d. direktor Slađan Stojanović, koji je još dva puta do sada bio na istoj funkciji, mogao da bude zastupnik kapitala do nove prodaje. No, o tome se sada više ne odlučuje u „Vodogradnji“.
Ovde vlada mišljenje da je raskid ugovora posledica politike „klanja vola zbog kila mesa“, ali se naredni dani čekaju bez ikakve euforije, i čini se, bez preteranih nada.
Nije ni čudo, kada samo javno prikazani dugovi firme prelaze 55 miliona dinara. Račun firme je u blokadi za oko šest miliona dinara, i to od 13. marta ove godine. Situacija je alarmantna, kažu u „Vodogradnji“, jer nema para ni za plaćanje stražara koji bi štitili imovinu od raznošenja.
– Važno je da je stvar pomerena sa mrtve tačke, i da će se nešto, već jednom, razrešiti. Ima starijih radnika koji ne mogu da izađu u penziju zbog neplaćenih doprinosa, ima mnogo problema, ali dugovi firme nisu takvi da dobar menadžer ne bi mogao ponovo da pokrene posao – smatraju sindikalci u „Vodogradnji“.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.