Staro Vranje opet postaje moćni simbolički i komercijalni resurs ovog kraja. To je pokazatelj promenjenih političkih prilika, demokratskog lica Srbije i raskida s prošlošću
Danas svaki grad u Srbiji traga za svojim kulturnim identitetom, a da se do njega ne može doći obezbeđivanjem donacija, kredita i odgovarajuće „elite“, više je nego jasno. Ljudi koji ne žive ovde sliku o Vranju i Vranjancima formiraju, uglavnom, na osnovu Borinih dela, koja često suštinski i ne poznaju. Interesantno, ovakvu sliku o sebi neguju i podržavaju i sami Vranjanci.
PAD NA GLAVU
Da Vranje ima prepoznatljiv identitet na simboličkoj i kulturnoj mapi Srbije, potvrđuje etnolog Sanja Zlatanović, zaposlena u Etnografskom institutu SANU. Ona kaže i da se slika o Vranju iznutra, a dobrim delom i spolja, vezuje samo za jedan deo njegove prošlosti.
– Trend je potenciranje i kreiranje specifičnog, egzotičnog i pitkog, lokalno prepoznatljivog u globalnom kontekstu. Staro ili Borino Vranje opet postaje moćni simbolički i komercijalni resurs ovog kraja. To je pokazatelj promenjenih političkih prilika, demokratskog lica Srbije i raskida s prošlošću. Zanimljivo je da slika o Vranjancima kao sevdalijama i meraklijama opstaje uporedo sa viđenjem njih kao veoma radnih, štedljivih, sitničavih i proračunatih, što predstavlja konstrukciju teško spojivih elemenata. Osim toga, Vranjence drugi doživljavaju i kao hvalisave i pripisuju im krilaticu „Sto kila svinja, dvesta kila mas“. Vranjanci, unutar zajednice, takođe govore o svojoj sitničavosti, ilustrujući je vicom o Vranjancu koji pozajmljeno jaje meri na vagi. Dakle, i u unutrašnjem i u spoljašnjem određenju uočivljiva je podvojenost – zaključuje Zlatanovićeva.
Sličnog je mišljenja i Iva Laković, kustos etnolog Narodnog muzeja Vranje, dodajući da, pored Bore, naš kulturni identitet čine i potpuno zapostavljena izvorna i narodna muzika, folklor i kuhinja.
– Stereotip je da je naša muzika samo truba, a folklor samo čoček i nošnja orjentalnog stila. Od stare, trgovačke čaršije skoro da ništa nije ostalo, tako da to, na žalost, više nije specificnost Vranja. Skoro svako ko dođe u Muzej sa strane, pita gde može da čuje staru vranjsku pesmu i gde ima nacionalni restoran, a ja nemam gde da ih uputim. Smatram da ne treba stvarati „novu tradiciju“ i „novu kulturu“ koja nema nikakve veze sa ovim gradom – stav je Lakovićeve.
APA-DR(A)PA STIL
Tatjana Stošić, direktorka Centra za talente, tvrdi da se svaka prepoznatljivost gradi godinama i da nju kreira tim profesionalaca.
– Oni su svoje obrazovanje stekli u odgovarajućim univerzitetskim ustanovama, a nisu ga kupili u „apa-dr(a)pa“ lokalnim školicama. Oni mudro znaju da iskoriste raspoložive resurse, nadovežu se na nešto što već postoji, prepoznaju potencijal, ideje i novu energiju, povezuju kreativce. Takvi ljudi nisu neizostavno u politici, već angažovani i adekvatno plaćeni od strane onih koji se bave strategijom grada.
Onog momenta kada u Vranju kvalitet „prevagne“ nad nekvalitetom, kultura nad nekulturom, zdrav razum nad političkim prepucavanjima, imaćemo i kulturni identitet. Do tada, sve je stvar nasumičnih, često dobrih ali nepovezanih pokušaja koji brzo izblede – tvrdi Stošićeva.
Nešto umereniji stav, a definisala ga je sa „Vranje zamalo pa da ima kulturni identitet“, zastupa Zorana Petrušijević, grafički dizajner. Smatrajući da je za Vranjanca tipično da „voli“ svoj grad, ponosan je na svoje poreklo, nepovodljiv je i požrtvovano ne odlazi iz Vranja na neko bolje mesto, ali pred pitanjem na šta i koga je ponosan i šta ga konkretno drži na tom mestu, bez razmišljanja kaže: Bora Stanković i Justin Popović, jer to je sigurno, sve ostalo nije…
– Vranjanac nikome ne veruje, neshvaćen je, okružen nepravdom, on je besmislena žrtva koja za živu glavu ne sme da savremeniku da za pravo da bude njegov izbor, deo njegove kulture jer dok je živ nikad se ne zna. Mi prosto ne znamo da smo ili da li smo dobri, dok neko drugi to ne kaže. Problem je što da bi opstao, treba prvo da postaneš. Vranjanci imaju kulturni identitet, ali još samo treba da nauče da je nezrelo bežati od toga, da nauče da volimo adresu u ličnoj karti i da ne čekamo da nas napadnu pa da tek onda branimo „naše“ – ubeđena je Petrušijevićeva.
Osnova promišljanja glumca Bojana Jovanovića, leži u standardnim vranjskim prepoznatljivostima, poput Bore, Mitketa, Koštane, Sofke, Staniše Stošića, „Lele Vranjanke“, Bakije, trubača… I on smatra da mi imamo jasan kulturni identitet, ali da imamo i jedan problem:
– Grad ima veliki kulturni potencijal, ali se on ne eksploatiše u dovoljnoj meri. Sve je više mladih umetnika koji i te kako mogu doprineti daljem jačanju kulture u gradu. Nadam se da će Strategija razvoja kulture, koja uskoro počinje da se sprovodi, doneti vidljive rezultate, ističe Jovanović.
SPRAT VIŠE
Zoran Dimić, profesor filozofije, kaže da Vranje nema kulturni identitet, objašnjavajući da je moglo da ga ima, ali da je ta šansa prokockana poslednjih 20 godina. On smatra da kulturni identitet nije nešto što može da vam slučajno „padne na glavu“, već je on nešto što ozbiljni gradovi svesno grade decenijama i vekovima.
– Kulturni identitet pretpostavlja intenzivno stvaranje, proizvođenje kulture, sve nematerijalne produkte ljudskog stvaranja. Istovremeno, ta dela nisu dovoljna da bismo govorili o kulturnom identitetu, već je potrebno da i pojedinci preko njih izgrade svest o svojoj posebnosti. Mi u Vranju, međutim, svest o svojoj posebnosti gradimo preko onoga što je trivijalno, na primer preko toga što nam kuća ima sprat više od komšijine ili što vozimo bolji auto od njega. Poistovećivanje sa velikim kulturnim delima naših sugrađana, pretpostavlja izlazak iz tog partikularnog, biološkog brloga sebičnosti i sujete, a to je već urbanitet, dakle, sposobnost da opšte i kolektivno stavimo ispred ličnog. Mislim da kulturnog identiteta nema bez jake sposobnosti da mislimo urbano, a mi smo tu „tanki“. Sve velike „kulturne šanse“ ovde su se bespomoćno zaglavljivane između očajničkog i besramnog održavanja ličnih i porodičnih privilegija – ostaje na svom stanovišu Dimić.
GLAS NARODA
DA LI VRANjE URBANA ILI RURALNA SREDINA?
Igor Tasić (31), nezaposlen:
– Seoska, zbog izvršne vlasti i njihovog rada.
Predrag Marković (33), privatnik:
-Selendra, u svakom smislu te reči.
Slobodan Djorđević (65), poljoprivrednik:
– Gradska, neuređena sredina.
Novković Miroljub (55), radnik:
– Ima preko sto hiljada stanovnika, grad je.
Dijana Kažić (19), radnica:
– Gradska sredina koja je u razvoju.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.