Ono što je vranjska čaršija odavno naslućivala sada je postalo i zvanična informacija: Svetislav Ljubić, jedan od najbližih saradnika Dragomira Tomića, stopostotni je vlasnik „Simpo luksa“, pekare u cenru grada.
Ova firma osnovana je decembra 1999. godine, uz pomoć privatnog kapitala Ivanke i Djorđa Stankovića iz Vranja (80 odsto: 4.000 dolara keša, plus 2.067.200 dinara u opremi) i „Simpa“ (20 odsto). Koliko je poznato, bračni par Stanković nije se bavio pekarskim zanatom do ulaska u ovaj ortakluk, ali je vrlo važan podatak da je u bliskim rodbinskim vezama sa Svetislavom Ljubićem. Ovaj potonji se u kontekstu vlasništva tada nije pominjao, mada je bio važan poslovni partner kao ondašnji direktor „Simpovog“ Sektora prehrane, ali o tome kasnije.
ŠTEDEO OD PLATE
Prema informacijama Agencije za privredne registre, Ljubić sada raspolaže lepim imetkom: ukupno uplaćeni kapital ovog preduzeća, na dan 30. novembra 2004, vredi oko 170.000 evra. Ni poslovanje ne ide loše, jer firmica pravi prihode koji se u poslednje vreme vrte između 11 i 12 miliona dinara, uz godišnji profit od oko 200 hiljada dinara. Zato javnost, pogotovu akcionari „Simpa“, sada imaju pravo da znaju odgovor na najmanje dva pitanja: prvo, kako je moguće, sve radeći u „Simpu“ i od usta odvajajući, steći nešto što vredi oko 560 prosečnih srpski plata; drugo, zašto je, u kojoj proceduri i pod kojim uslovima Kompanija prodala svoj udeo u „Simpo luksu“ Svetislavu Ljubiću.
Zašto je prodato 20 odsto „Simpo luksa“ nije teško naslutiti. „Simpo“ ima previše problema da bi se bavio pekarom u centru grada. Idealan čovek za ovaj bizis je, zna se od ranije, upravo Ljubić.
Što se procedure tiče, stvari su malo komplikovanije, ali ni tu nema mnogo nepoznanica. Budući da je „Simpo“ u procesu privatizacije, logično je prepostaviti da bi za prodaju imovine van tendera trebalo da zatraži dozvolu državnih organa. Ipak, iz Agencije za privatizaciju navode da nije uvek baš tako:
– Preduzeća koja posluju sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom, u slučaju prodaje imovine dužna su da pribave prethodnu saglasnost Agencije za privatizaciju. O zahtevu za davanje saglasnosti, na osnovu mišljenja nadležnog centra i privatizacionog savetnika, odlučuje Komisija za davanje saglasnosti. „Simpo“ ne posluje većinskim društvenim odnosno državnim kapitalom, što znači da mu za prodaju imovine nije bila potrebna saglasnost Agencije za privatizaciju – kažu u ovoj instituciji, dodajući da je za to nadležan Akcijski fond, koji je vlasnik 26,42 odsto kapitala „Simpa“.
U dopisu „Vranjskim“ koji je otuda stigao, međutim, kaže se da „Simpo luks“, nije ušao u tendersku proceduru prodaje paketa akcija „Simpa“ iz porfelja Akcijskog fonda, niti u proceduru za otpust dugova.
– Po pitanju prodaje imovine u preduzećima, odluke tog tipa se donose na organima upravljanja, a u skladu sa važećim statutom društva – kaže se u odgovoru Akcijskog fonda.
Iz „Simpa“ potvrđuju ovu informaciju, navodeći da je Upravni odbor 7. marta 2005. doneo odluku da svim suvlasnicima porodičnih fabrika ponudi prodaju svog udela.
– Nakon sprovedenog postupka, Ugovorom o prenosu udela i istupanju iz preduzeća za proizvodnju, promet i usluge „Simpo lux“ od 4. februara 2008, „Simpo“ je prodao svoj udeo porodici Stanković. Ovaj ugovor je u potpunosti realizovan – kažu u Kompaniji.
Da bi došao do stopostotnog vlasništva, Ljubić je morao da načini još jedan korak.
– Na osnovu informacije od Stanković Ivanke, nakon smrti supruga Djorđa, i dolaska ekonomske krize, nije više bila u mogućnosti da vodi ovo preduzeće, pa je svoj udeo, decembra 2009. prenela na svog brata Ljubić Svetislava – kažu u „Simpu“.
Dakle, nikakvih poblema formalno-pravne prirode nema: odluku o prodaji 20 odsto kapitala u „Simpo luksu“ doneo je Upravni odbor „Simpa“, a celu firmu Ljubić je stekao preko porodice Ivanović, za šta mu nije bila potrebna nikakva saglasnost Kompanije ili države. Zato sada na miru može da pečali u svom malom privatnom biznisu, a čaršija samo da zavidi, sve tračareći da je ionako „Simpo luks“ od početka bio njegov.
ČOVEK SA ISKUSTVOM
Zašto je Ljubić najpogodniji čovek za proizvodnju svežih kolača i drugih nekonzervisanih proizvoda od testa?
Naime, on je godinama bio direktor „Simpovog“ Sektora prehrane i u tom svojstvu sarađivao sa „Simpo luksom“. On je toj firmi prodavao brašno, najverovatnije iz robnih rezervi, a kupovao pecivo za radnike Kompanije. Javnost verovatno nikada neće saznati kolika je količina navedene robe prodata Sektoru prehrane, odnosno „Simpo luksu“, niti iznos ukupne zarade koja je na tim poslovima ostvarena. Ljubić je takođe, kao direktor „Simpovog“ Sektora prehrane, prodavao jeftino brašno i druge prehrambene proizvode na Kosovu. Sve to zbivalo se pre deset godina, u vreme kada su Vranjanci stajali u redovima za zejtin i šećer, presrećni zbog činjenice da su bili privilegovani, s obzirom na to da su njihovi cegeri, za razliku od većine ostalih građana Srbije, uvek bili puni ovih deficitarnih namirnica.
Ljubić je svoju sposobnost odbranio i pred sudovima. On je, naime, februara 2001. uhapšen pod sumnjom da je zloupotrebio ovlašćenja u privredi i falsifikovao službenu dokumentaciju. Odsedeo je neko vreme na tamnom i hladnom, a pred Okružnim sudom bio je optužen i da je prodao fiktivnoj italijanskoj firmi „Bingo“ na Kosovu 300 tona brašna, za šta nije uplaćen porez u iznosu od 450.000 dinara.
U redovnim sudskim postupcima, međutim, Opštinski sud je Ljubića oslobodio krivice, a Okružni tu presudu potvrdio. Posle uvida u spise predmeta, republički javni tužilac je podneo zahtev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu Srbije, koji je konstatovao da je „oslobađajućom presudom povređen zakon u korist okrivljenog“, ali bez mogućnosti da preinači presudu i postupak vrati na početak.
Zato sada Ljubić može slobodno da mesi.
DELATNOST
Na listi malih preduzeća „Simpa“, koja je objavljena na sajtu kompanije, još uvek se nalazi i „Simpo luks“.
– Preduzeće za proizvodnju testenina i peciva, SIMPO-LUX, osnovano je udruživanjem SIMPA i porodice Stanković iz Vranja. Proizvodi lisnato i holandsko pecivo, burek, pice, kore za pitu i baklave, hleb i ostala peciva. U drugoj fazi razvoja je uvođenje linije za proizvodnju testenina (makarone, fide i špagete). Fabrika upošljava 10 proizvodnih i trgovačkih radnika – stoji na „Simpovoj“ internet prezentaciji.
Ili: kako se pošteno stiče imetak vredan 560 prosečnih srpski plata
Ono što je vranjska čaršija odavno naslućivala sada je postalo i zvanična informacija: Svetislav Ljubić, jedan od najbližih saradnika Dragomira Tomića, stopostotni je vlasnik „Simpo luksa“, pekare u cenru grada.
Ova firma osnovana je decembra 1999. godine, uz pomoć privatnog kapitala Ivanke i Djorđa Stankovića iz Vranja (80 odsto: 4.000 dolara keša, plus 2.067.200 dinara u opremi) i „Simpa“ (20 odsto). Koliko je poznato, bračni par Stanković nije se bavio pekarskim zanatom do ulaska u ovaj ortakluk, ali je vrlo važan podatak da je u bliskim rodbinskim vezama sa Svetislavom Ljubićem. Ovaj potonji se u kontekstu vlasništva tada nije pominjao, mada je bio važan poslovni partner kao ondašnji direktor „Simpovog“ Sektora prehrane, ali o tome kasnije.
ŠTEDEO OD PLATE
Prema informacijama Agencije za privredne registre, Ljubić sada raspolaže lepim imetkom: ukupno uplaćeni kapital ovog preduzeća, na dan 30. novembra 2004, vredi oko 170.000 evra. Ni poslovanje ne ide loše, jer firmica pravi prihode koji se u poslednje vreme vrte između 11 i 12 miliona dinara, uz godišnji profit od oko 200 hiljada dinara. Zato javnost, pogotovu akcionari „Simpa“, sada imaju pravo da znaju odgovor na najmanje dva pitanja: prvo, kako je moguće, sve radeći u „Simpu“ i od usta odvajajući, steći nešto što vredi oko 560 prosečnih srpski plata; drugo, zašto je, u kojoj proceduri i pod kojim uslovima Kompanija prodala svoj udeo u „Simpo luksu“ Svetislavu Ljubiću.
Zašto je prodato 20 odsto „Simpo luksa“ nije teško naslutiti. „Simpo“ ima previše problema da bi se bavio pekarom u centru grada. Idealan čovek za ovaj bizis je, zna se od ranije, upravo Ljubić.
Što se procedure tiče, stvari su malo komplikovanije, ali ni tu nema mnogo nepoznanica. Budući da je „Simpo“ u procesu privatizacije, logično je prepostaviti da bi za prodaju imovine van tendera trebalo da zatraži dozvolu državnih organa. Ipak, iz Agencije za privatizaciju navode da nije uvek baš tako:
– Preduzeća koja posluju sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom, u slučaju prodaje imovine dužna su da pribave prethodnu saglasnost Agencije za privatizaciju. O zahtevu za davanje saglasnosti, na osnovu mišljenja nadležnog centra i privatizacionog savetnika, odlučuje Komisija za davanje saglasnosti. „Simpo“ ne posluje većinskim društvenim odnosno državnim kapitalom, što znači da mu za prodaju imovine nije bila potrebna saglasnost Agencije za privatizaciju – kažu u ovoj instituciji, dodajući da je za to nadležan Akcijski fond, koji je vlasnik 26,42 odsto kapitala „Simpa“.
U dopisu „Vranjskim“ koji je otuda stigao, međutim, kaže se da „Simpo luks“, nije ušao u tendersku proceduru prodaje paketa akcija „Simpa“ iz porfelja Akcijskog fonda, niti u proceduru za otpust dugova.
– Po pitanju prodaje imovine u preduzećima, odluke tog tipa se donose na organima upravljanja, a u skladu sa važećim statutom društva – kaže se u odgovoru Akcijskog fonda.
Iz „Simpa“ potvrđuju ovu informaciju, navodeći da je Upravni odbor 7. marta 2005. doneo odluku da svim suvlasnicima porodičnih fabrika ponudi prodaju svog udela.
– Nakon sprovedenog postupka, Ugovorom o prenosu udela i istupanju iz preduzeća za proizvodnju, promet i usluge „Simpo lux“ od 4. februara 2008, „Simpo“ je prodao svoj udeo porodici Stanković. Ovaj ugovor je u potpunosti realizovan – kažu u Kompaniji.
Da bi došao do stopostotnog vlasništva, Ljubić je morao da načini još jedan korak.
– Na osnovu informacije od Stanković Ivanke, nakon smrti supruga Djorđa, i dolaska ekonomske krize, nije više bila u mogućnosti da vodi ovo preduzeće, pa je svoj udeo, decembra 2009. prenela na svog brata Ljubić Svetislava – kažu u „Simpu“.
Dakle, nikakvih poblema formalno-pravne prirode nema: odluku o prodaji 20 odsto kapitala u „Simpo luksu“ doneo je Upravni odbor „Simpa“, a celu firmu Ljubić je stekao preko porodice Ivanović, za šta mu nije bila potrebna nikakva saglasnost Kompanije ili države. Zato sada na miru može da pečali u svom malom privatnom biznisu, a čaršija samo da zavidi, sve tračareći da je ionako „Simpo luks“ od početka bio njegov.
ČOVEK SA ISKUSTVOM
Zašto je Ljubić najpogodniji čovek za proizvodnju svežih kolača i drugih nekonzervisanih proizvoda od testa?
Naime, on je godinama bio direktor „Simpovog“ Sektora prehrane i u tom svojstvu sarađivao sa „Simpo luksom“. On je toj firmi prodavao brašno, najverovatnije iz robnih rezervi, a kupovao pecivo za radnike Kompanije. Javnost verovatno nikada neće saznati kolika je količina navedene robe prodata Sektoru prehrane, odnosno „Simpo luksu“, niti iznos ukupne zarade koja je na tim poslovima ostvarena. Ljubić je takođe, kao direktor „Simpovog“ Sektora prehrane, prodavao jeftino brašno i druge prehrambene proizvode na Kosovu. Sve to zbivalo se pre deset godina, u vreme kada su Vranjanci stajali u redovima za zejtin i šećer, presrećni zbog činjenice da su bili privilegovani, s obzirom na to da su njihovi cegeri, za razliku od većine ostalih građana Srbije, uvek bili puni ovih deficitarnih namirnica.
Ljubić je svoju sposobnost odbranio i pred sudovima. On je, naime, februara 2001. uhapšen pod sumnjom da je zloupotrebio ovlašćenja u privredi i falsifikovao službenu dokumentaciju. Odsedeo je neko vreme na tamnom i hladnom, a pred Okružnim sudom bio je optužen i da je prodao fiktivnoj italijanskoj firmi „Bingo“ na Kosovu 300 tona brašna, za šta nije uplaćen porez u iznosu od 450.000 dinara.
U redovnim sudskim postupcima, međutim, Opštinski sud je Ljubića oslobodio krivice, a Okružni tu presudu potvrdio. Posle uvida u spise predmeta, republički javni tužilac je podneo zahtev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu Srbije, koji je konstatovao da je „oslobađajućom presudom povređen zakon u korist okrivljenog“, ali bez mogućnosti da preinači presudu i postupak vrati na početak.
Zato sada Ljubić može slobodno da mesi.
DELATNOST
Na listi malih preduzeća „Simpa“, koja je objavljena na sajtu kompanije, još uvek se nalazi i „Simpo luks“.
– Preduzeće za proizvodnju testenina i peciva, SIMPO-LUX, osnovano je udruživanjem SIMPA i porodice Stanković iz Vranja. Proizvodi lisnato i holandsko pecivo, burek, pice, kore za pitu i baklave, hleb i ostala peciva. U drugoj fazi razvoja je uvođenje linije za proizvodnju testenina (makarone, fide i špagete). Fabrika upošljava 10 proizvodnih i trgovačkih radnika – stoji na „Simpovoj“ internet prezentaciji.
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.