Zaneo se kao Šop u gajde



Zaneo se kao Šop u gajde

-Novinare, av av av, grrr grrr, keliiv keliiv! Ne plaši se be, vrzan sam. Pitaš me zašto zborim na kučeški jezik, lajem, ržim i kvičim? More, i će vijem… Će ti pričam, pol`čke, zato sam te i zvao ovako pred fajront. Što će piješ? Konobar! Poglej ga, da nemaš sve najmilo, onoga konobara, kako broji mandru pred fajront, zaneo se kao Šop u gajde. Konobar! Avakari be ovamo, kurafte čorovinjo te kurav, počnasmo da kriziramo! Daj na mene i na ovoga žurnalistu, duple, belkim će zatvaraš fiskalnu kasu, od koju račun će vidimo, kad kokoška prdne, kad se kači svinja u topolu.
-Ha ha ha, seti se kad spomena svinju u topolu, jednu pesmu što sam čuo tu skoro; ovo mora da zapišeš. Tiki, dajma me zovu penzioneri na igranku u njihovo udruženje dole u naselje Češalj, kažu, dođi be, ti si taze penzos, pridruži se dole u salu svaki petak, igranka pamet da ti stane; celo veče kolo kolo naokolo, a bogami, ima i od one švalerske rabote, još mož se probere, i od muško i od žensko. A ti mlad penzioner, imaš i merak i takat. Ili nemaš?
-I ja da dokažem da još imam takat, odem na igranku u penzionersko. Piči `armonika i tarabuče, oro se vije, ja ne znam zašto nadležni ne obrate pažnju na ono? Kad kažu „penzioner“, odma stvoriš sliku nekoga kljekavoga i kilavoga, sakatoga i ćoravoga, što ga đaci prevode preko pešački prelaz, da stigne do kontejner na suprotnu stranu ulice, pa i njega da prekopa sa pomagaljku. Ne be, ono ripa, kao da su na bazične pripreme za svetsko prvenstvo u Južnu Afriku. Afrički lavovi, ali još poviše lavice! I lepo je reko Toma Vlajinac – ja da sam vlast, penzija do pedeset godine, što će mi je posle? Kad napuni, vrži uz mašinu, leb i vodu, i poljski krevet, do mrečku; posle, frlji u Dliboku dolinu, ni tu država da nema trošak, samo za kreč. Onolika radna snaga, a neizabena.
-To ti kažem, kakvi su mi ono penzioneri? Ono udruženje treba se zove „Džeki Čen“, tako ripaju, a testosteron samo radi i posle sto godine menopauzu i andropauzu. A muzikanti nasetili, jebali si vrčku, pa samo da čuješ repertoar, kad stvar postane vruća. Ovo sam zapamtio:
-Aj kačila se
mačka u banderu,
aj pa od žičku,
ona trlja… kičmuuu!
A penzionerke crvene pa rušti, podvriskuju i kao namanuju na armonikaša s maramčiki – jiih, đavole nijedan, džigerica te izela!
-I primim ti se ja kao saučešće na penzionerski život, malo drva na kredit, malo igranke, malo eskurzije, penzosi sve bivše komunjare, ali obeležavaju svi praznici, i kraljevi, i Titini, i Slobini, kažu, nacionalno pomirenje. Sad se setili da se mire, a dok su bili silni i besni, gledam neki tu, što su na ideološki neprijatelji besili cigle na jajca. Ali, dobro, i ja će se mirim, ruka ruci nismo Turci, ako smo se posvadili nismo oči povadili. Poštenski, jesmo, ali ko sad to će pamti, u naše godine…
-I otud-odovud pa neki autobus, idemo na eskurziju, posećujemo, između ostalog, i manastiri, srpske svetinje; do skoro smo mislili samo da je to Tjentište i Kuća cveća, mnogi se iznenadiše kad vidoše da je i pre to nešto postojalo u ovu božju baštu. Pa tako i ja – onomad odemo u Gračanicu, zinali smo svi kao klenovi u one freske, prvo smo pomislili da ih je crtao bračni par Ugljarski, nacionalni borci za pravoslavlije i blagoutrobije; pa što, kaže jedan pop što nam sveti vodicu za našu penzionersku slavu Sveti Jovan Krkobabski, braćo i sestre, jes da su posti, ali od dobroga jela nema zla dela. Oče, rakiju ili vino? I pivo, kaže.
-Što ti zapriča… a jes, u Gračanicu, zevam ja u one freske, i kako sam četeres godine pušač, pola produkciju duvansku industriju sam izabio, izvadim cigaru, znam da ne sme da se puši u kuću božju, ali čukam si, onako duboko dirnut, s cigaru od šibicu. A kako neće te dirne ono? Naši sveci i kraljevi svi bez oči, nije ni čudo što su Turci bili ovde pesto godine, i što se svi ovi pokori i čuda i dan danas dešavaju u Srbiju i Vranje. Kakvi vladari srpski bili tad, takvi ostali i sad, božemeprosti, slepci.
-I čukam si ja onako s cigaru od šibicu, kad onaj dežurni penzionerski šeret dobacuje otuda – dru… ovaj, gospodine, ovde je zabranjeno pušenje. Ma jebi si majku, reko, ne obraćam pažnju; kad, on opet. Lelkee, kad me odjemput zgrabiše jedne ovolke ruke otpozadi, podignaše me uvis, antihriste nijedan, prokletniku, ti li ćeš sa đavoleške rabote da kandiš hram božji, anatema te bilo! Lično igumanija me isfrlji! A u crkvu, u koga duša, umočaše se od smešku.
-A na mene mi dođe da vijem, i sad se vraćam na ono kučeško – teško mi je da izgovorim, ali moram da ga trujem Fifi, moje kuče! Žena mi načula za moj penzionerski život, nikad nije kasno da se pođe ispočetka, pa šalje Fifi s mene. A podmitila ga, vidim ja kupuje mu sve krtinu umesto bel džiger, i Fifi posedi malo s mene, pa ide kod moju zakonitu da podnese raport. I kako to izgleda – pita ga žena mi: Fifi, de je gazda? Jel sa žensku? Av, kaže Fifi, jedno av znači da, dvaput av av, znači ne. Av, sa žensku je. A što radi tamo? Fifi isplazi jezik pola metar, brev brev, lap lap, slurp slurp. Drugi put, Fifi de je gazda? Opet li je sa žensku? Av av! Onda je sigurno u kafanu. Av! Pije li? Av! Pa kolko je popio? Auuuuu…





Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar