Vlajinsko blato kao zlato



Vlajinsko blato kao zlato

Janja je bio jedan je najmarkatnijih trgovaca u 19. veku u Vranju. Iz pijeteta prema babi koja ga je očuvala uzeo je prezime Vlajinac. Za obradu svoga imanja kupovao je volove iz Šumadije. Nakon oslobođenja kupio je atare u Kusom blatu i od blatatišta napravio najrodnije njive koje je ogradio živom ogradom kojoj su se Vranjanci čudili





Lepšeg i uređenijeg sokaka od Vlajinskog ne beše u starom Vranju. Ime je ponelo po Stošićima Vlajincima koji su se tu doselili sredinom 18. veka iz sela Crveni Grad. Pored kuća, s obe strane, uređene vade kroz koje je oticala suvišna voda prema reci koja je tekla današnjom ulicom Jovana Hadživasiljevića.
Kuće u sokaku su bile niske, pokrivene ćeramidama, većina od kerpiča. Jedino se kuća koju je sagradio Janja Vlajinac 1848. godine isticala veličinom ne samo u sokaku već u celoj varoši.
– Kuća je zadržala isti izgled. Bila je to prva srpska kuća u Vranju izgrađena „na dva boja“ (nivoa). Kuća ima parter i sprat sa ukupno 400 kvadrata. Ima 12 soba sa visokim tavanicama. Strmo stepenište vodi direktno u salon i na veliku verandu. Kuću sam renovirao 1975, 1986. i 2004. kada sam u kompletnu obnovu utrošio 42.000 evra – počinje priču o Vlajinskom sokaku, danas Ulici Generala Belimarkovića, Miodrag Miša Vlajinac.

DVA SINA, DVA ANDjELA

U sokak se prvi doselio Kitan Stošić, ali familija će postati poznata po Stoši, sinu Dimitrija i Vlajinke. Dimitrije je umro mlad i baba Vlajinka je očuvala Stošine sinove, Janju i Dimitrija. Porodica je bila osrednje imućna, a počela je da napreduje kada su Janja i Dimitrije izučili škole i počeli da se bave trgovinom. Vredni i uporni, sticali su i uvećavali bogatstvo. Kuća je još više napredovala kada je Stoša oženio sinove i orodio se sa prvim porodicama u varoši, Hadži-Mihajla Pogačarevića i Nikole Lukara. Srećan i zadovoljan, često je govorio: «Dva sina imam, dva anđela, Dva svata imam, dva kralja. A ja, sam, Vla` beg».
– Janja je bio jedan je najmarkatnijih trgovaca u 19. veku u Vranju. Iz pijeteta prema babi koja ga je očuvala uzeo je prezime Vlajinac. Svoj izgrađen stil trgovca koji je stalno pratio novine i primenjivao ih po ceni i da materijalno, u početku, nema dobiti, zadržao je do kraja života – kaže Toma Vlajinac.
Janja je prvi u Vranju sagradio bunar sa točkom i dve kofe za naizmenično spuštanje i vađenje. Takođe, prvi je u Vranju lojane sveće zamenio lampama na petrolej, a potom u kuću postavio peći i napravio kupatilo. Za uživanje, odmah po oslobođenju, kupio je i fijaker. Bavio se uzgojem svinja i prvi je zapatio svinje iz Šumadije, „dunavke“, a potom i berkširske rase. Za obradu svoga imanja kupovao je volove iz Šumadije. Nakon oslobođenja kupio je atare u Kusom blatu i od blatatišta napravio najrodnije njive koje je ogradio živom ogradom kojoj su se Vranjanci čudili jer su prvi put tako nešto videli. Uveo je navodnjavanje preko dolapa. Ljudi su se okupljali i sa ushićenjem za nekadašnju močvaru govorili: Ovoj je „blato – zlato“!
Janja Vlajinac je umro 1902. godine u 84. godini života, razočaran u sinove koje je hteo da školuje, a posebno u obesnog Ristu. Ipak, najveće olakšanje pred smrt i zadovoljstvo pripredio mu je najstariji unuk, Milan Vlajinac, kojeg je školovao u Nemačkoj. Nekoliko dana pred smrt javili su mu da je njegov mezimac doktorirao na poljoprivrednom fakultetu. Svoju disertaciju posvetio je dedi.

RISTA PUSTAHIJA

Sa suprugom Milicom imao je pet kćeri i tri sina: Tomu, Zafira i Ristu.
Toma se oženio Jelisavetom i bio je uspešan trgovac i voskar. Imao je nesreću i rano je ostao bez nogu, tako da se i trgovinom sve manje bavio. Zafir je takođe bio trgovac, ali Janja je sve držao pod kontrolom i vodio poslove. Mnogo je polagao nade u najmlađeg sina Ristu. Činio mu se visprenim i bistrim, ali ga je ovaj grdno razočarao.
Rista Vlajinac je bio pustahija, voleo je više da troši nego što zarađuje. A, bio je trgovac, hotelijer i renterijer. Zakupio je državni hotel u Vranjskoj Banji u kojem je ludovao u društvu rasupsnih žena. „Sve je voleja, zatoj nijednu neje oženija“, govorilo se o njemu. Posebno je ludovao sa nekom artistkinjom iz Beča. Pisao je vatrena ljubavna pisma i njima opčinjavao žene. Kao pravi kicoš, naručivao je cipele iz Austrije, sa bruksom napred i belim đonom na kojem je bio utisnut pečat. Nije bio imun ni na kocku. Kada bi ga Janja poslao u Solun u trgovinu morao je da vraća Ristine pozajmice prijateljima, solunskim trgovcima. Sve je to tajno radio da se ne sazna da ga sin bruka.
Toma i Jelisaveta Vlajinac imali su sinove Josifa i Nikolu i ćerku Jelenu. Josif Josa oženio je Lenče Samardžiku i nisu imali dece. Voleo je žene, piće, kocku. Jednom je na praznik Vrbica poslao slugu Stojana da odvede psa u crkvu da mu metne zvonče oko vrata. Žandari su uhapsili i Stojana i psa. Josa je uspeo da ih izvuče iz zatvora, a advokat je u žalbi napisao „da je pas od posebne sorte, da jede specijalnu hranu i ako ga ne puste uginuće, a onda će država morati da plati odštetu“.
Toma Vlajinac, osim Jose, imao je i sina Nikolu. Kao mlad, sa nekih 18 godina, Nikola Kole pao je sa strmih kućnih stepenica i teško se povredio. Slomio je kuk i teško je hodao do kraja života, uz pomoć štapa. Zahvaljujući tome u Vranju je nastala uzrečica koja je bila dvosmislena: „Ko je kriv? Kole Vlajinac!“ Njegova porodica živela je od poljoprivrede od velikog imanja u Raškoj. Imao je čeze, dobre konje i često je odlazio u Banju gde se jedno vreme bavio hotelijerstvom. Tamo je upoznao Gavrila Principa i ostale komite, kako je govorio, koji su se obučavali u slivu reke Banjštice. U braku sa Mirom imao je sina Tomu koji je kao učenik četvrtog razreda Gimnazije, 1941. godine otišao u partizane i poginuo kod Levosoja.
Zafir i Marija Vlajinac imali su sinove Milana i Stojana.
Milan Vlajinac se školovao u Beogradu, a posle studija na Tehničkoj velikoj školi, odlučio se za studije poljoprivrede. Doktorirao je krajem 1902. godine na Univerzitetu u Haleu. Putovao je po Evropi i Srbiji istražujući poljoprivredne teme, sakupljajući iskustva različitih podneblja.

KRALj ZA DOMINE

Prikupljao je građu o selu i seoskim običajima, naročito onim vezanim za poljske i poljoprivredne radove, bavio se sakupljanjem i narodnih poslovica.
Bio je upravnik Topčiderske ekonomije, učestvovao je u balkanskim ratovima, bio je na raznim položajima u ministarstvu poljoprivrede i voda, sve do 1920. kada postaje vanredni profesor na novoosnovanom Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Beogradu, a ubrzo i dekan i prodekan. Ostavio je mnogo iza sebe, niz dela iz oblasti poljoprivrednih nauka.
Stojan Vlajinac, trgovac i voskar, sa Milevom Merzinkom imao je petoro dece od kojih je Vranje upamtilo Dragutina i Radivoja.
Dragutin je bio poznati advokat, posvećen poslu. Voleo je decu i u džepu uvek nosio bombone. Deci iz familije voleo je da kupi kartu za bioskpo, posebno za kaubojske filmove, mada nije voleo da ih gleda. „Ako izborojiš 16 mrtvi, kaži mi da ga i ja sutra gledam“, govorio je bratancu Tomi.
Radivoje Rade Vlajinac bio je vrstan automehaničar, ali i kelner. Nije bio boem, ali kada bi malo više popio voleo je svojoj Dobrili da zapeva: „Oj kaduno, kado moja, ne izlazi, ne prkosi, nemoj da te đavo nosi“. Uživao je u igri domina i bio nepobediv. „Kralj sam za domine“, hvalio se po kafanama.
Mnogo je naslednika Vlajinske familije koji su se svojim radom i delom istakli. Gojko, sin dr Milana, bio je doktor hemijskih nauka, Milan, unuk Milanov po ćerci Mileni takođe je bio doktor hemijskih nauka, drugi unuk Radisav arhitekta, Koletova unuka Radica lekar, Dragutinov sin Miodrag komercijalista, ćerka Hristina, profesor medicinskog fakulteta, Radetov sin Toma kultni solo pevač vranjskog benda „Orhideje“…


TRK, STOJANE
Josa Vlajinac je voleo da zasedne u kafani i da uživa u pesmi.
– Baba Lenče je bila mnogo ljubomorna. Viknala bi slugu i naredila mu: „Stojane, trk u kafanu i kad ugledaš Josu od vrata vikaj „Lenče padna u nesves“. Stojan je tako nekoliko puta odlazio u kafanu, a Josa bi uvek, u pratnji dr Dragoljuba Mihajlovića, dolazio kući. Doktor je znao šta je po sredi i saopštio Josi: „Nije joj ništa, samo se pravi, ne dovodi me više kući“. Kad je Josa to čuo, prvom prilikom kad ga je pozvao sluga otrčao je kući, došao do vrata i stropoštao se na pod. Baba Lečne je počela da kuka i otrčala po doktora. Kad se Josa „rasvestio“ ljutito je odvalio: „Lenče, ne me vikaj više iz kafanu, ako oćeš da ne umrem naprasno“.

BOGORODICA U „EVROPU“
Rade Vlajinac bio je kelner posle Drugog rata u kafani Evropa i bio prisutan kad su se postavljala nova spoljna stakla. Jako sunce udaralo je u glavu i odbijalo se od stakala. Šaljivdžija po prirodi, uperio je prstom u prozor i viknuo: „Lele, vido odsjaj na Bogorodicu, javi se, fala vu“.
Sutradan, dok je bio u Gnjilanu, UDBA je radila svoj posao.
– Uhapšen je po prijavi da propagira Boga za kojeg su komunisti doneli dekret da ne postoji. Čiča mi Dragutin, advokat, i njih još šest sedam ga je branilo. „Toga mi vina“, pravdao se tatko mi, ali vlast ne popušta. Mora da se zna da Rade Vlajinac više voli Boga nego partiju. Osuđen je na tri meseca. Preko dana je radio, oko ručka dolazio kući, a potom bi mu milicajac Musa stavljao lisice, poveo ga kroz grad do zatvora, da narod vidi. Otac je išao napred, a Musa iza sa ruskim šmajserom u rukama. „Muso, vodi račun, nemaš pamet ič, nemoj da ti se otkači prst i povučeš oroz“, vika mu tatko. „Ne se sekiraj, b`e, prazan je, tiki takoj da se vidi vlas`“, odgovarao je Musa.

FAMILIJA VLAJINAC
KITAN Stošić; Dimitrije i VLAJINKA Stošić; STOŠA Stošić; sinovi Janko Janja i Dimitrije; JANjA i Milica (Pogačarević) Vlajinac, sinovi: Toma, Zafir, Rista i pet ćerke; TOMA i Jelisaveta, sinovi Josif i Nikola, ćerka Jelena; Josif i Lenče Samardžika; Nikola i Mira; sin Toma, ćerke Vera, Zorica i Stanislava; Zorica, ćerka Radica, zet Dušan, unuka Ana; Stanislavava, sinovi Toma i Dragoslav; Dragoslav i Ljubinka, sin Bora; Jelena udata za inženjera Simića; ZAFIR i Marija, sin Milan i Stojan; MILAN i Milica, sin Gojko, unuk Milan; ćerka Milena, suprug dr Branko Pešić, sinovi Milan i Radisav; STOJAN i Mileva, sinovi Miodrag, Dimitrije, Dragutin, Radivoje i ćerka Ružica; DRAGUTIN i Milena, ćerka Hristina Nina, suprug Predrag Vučković, ćerka Irena; sin MIODRAG i Radmila; ćerke Kristina i Katarina; Kristina i Ivan, ćerke Milena i Jelena; Katarina i Rade; RADIVOJE i Dobrila, ćerka Zagorka, suprug Čeda Trajković Čembrlen, sin Srđan, snaja Nataša, unuk Petar, ćerka Vojislava, zet Aleksandar i unuka Sofija; ZORAN i Branislava, sin Aleksandar, ćerka Jelena; Aleksandar i Jelena, sin Bogdan (sa Sonjom), ćerka Sofija (sa Jelenom); Jelena i Ivan; sin Miodrag, ćerka Natalija; TOMA i Biljana; ćerka Isidora (sa Slavicom), Isidora i Nenad, sinovi Luka i Petar; Isidor (sa Biljanom) i Mirjana, sin Gavrilo Janja (sa Vesnom), Vuk (sa Mirjanom).

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar