Prededniče, dokle ovako



Prededniče, dokle ovako

Najodvažnija među trudbenicama obratila se gostu: Dođite, predsedniče, da čujete i nas radnike, kako nam je ovde, kako živimo. Ja ovde radim trideset godina, a živim od pet, šest hiljada mesečno. Ima li neke nade za nas, hoće li nešto da se promeni





I predsednik Srbije je živ čovek, kao i mi, ostali smrtnici. Odmah pošto se kolona crnih limuzina, u kojoj se nalazio, zaustavila ispred kapije „Jumka“, između Alfe u Zavarivača, žurno je utrčao u toalet kod portirnice, pozdravivši se pre toga na brzinu sa vranjskim domaćinima koji su ga nestrpljivo iščekivali. Neki su prokomentarisali da nije ni čudo što se uputio „tamo gde i car ide peške“, obzirom da je koji minut pre toga (utorak, 18. maj, između pola dva i dva popodne) Boris Tadić bio u Trgovištu, opštini katastrofalno nastradaloj od poplave u noći između subote i nedelje. Kraj vrata ćenife stali su ljudi iz njegovog obezbeđenja, a kad mu je laknulo na red je došlo pozdravljanje i sve što ide uz to. Lokalne demokrate nisu krile ponos što su uspeli da dovedu predsednika stranke i države, kome je jedina maršruta u Vranju bio Jumko, kompanija u većinskom državnom vlasništvu koja pokušava da se izvuče iz samrtničkog ropca.

ODELA I KRAVATE

Medijima je rečeno da će Tadić biti ispred Jumka u pola jedan, ali u to vreme ništa nije ukazivalo na dolazak važnog gosta, ne računajući patrolu saobraćajne policije. Onda su počeli da pristižu vranjske demokrate, za njima neki inspektori u civilu, pa opštinari, tako da se između jedan i pola dva nakupilo dosta sveta. Demokrate, osim poslanika i predsednika vranjskog odbora Gorana Stefanovića, koji je bio u „kežual“ varijanti, svi do jednog bili su uparađeni u elegantna odela, sa podrazumevajućim kravatama, a svoj stajling pravdali su činjenicom da upravo dolaze sa sednice Gradskog veća. Iako se pouzdano ne zna da li po direktivi, ili samoinicijativno, u jednom momentu svi su poskidali kravate, a zna se vrlo dobro da je odelo samo sa košuljom i predsednikova omiljena odevna kombinacija, ukoliko protokol ne zahteva drukčije. Jedino je Zoran Najdić, lokalni ministar kulture, ostao veran modnoj liniji koja podrazumeva kravatu kao obavezni detalj. Tadić je, međutim, desetak minuta posle ljudi iz njegovog protokola, iz crne limuzine izašao vidno umoran i iscrpljen, odeven kako i dolikuje situaciji. U Trgovištu nije bio na svečanom balu već je gacao kroz pčinjski kal, pa su patike sa debelim đonom, farmerke sa tragovima blata i kratka kožna jakna delovali prikladno. A na kapiji, rekosmo, odbor za doček. Stefanović je bio isturen i sa njim se predsednik prvi pozdravio i izgrlio, a iza njega su se tiskali ostali, među njima i gradonačelnik. Ipak, nekako se u prvi plan istakla Miroslava NOVKOVIĆ, zamenica direktora Jumka Zorana Stošića, koji je nekoliko dana na službenom putu u inostranstvu. Gospođa Novković, nasmejana, u kostimu i suknji, sređene frizure i diskretno našminkana, narednih sat vremena, koliko je trajala predsednikova vizita, nije se odvajala od Tadića. Sa kapije se, prema protokolu, pošlo u obilazak fabrike, a predsednik se odmah upoznao sa problemima. Od obezbeđenja i svite nismo mogli da se približimo dovoljno kako bismo jasno čuli kako su domaćini opisali stanje u Jumku.
U prvom pogonu mašine su samo prele, a radnici koji su stajali sa strane okupljeni u grupicama od po nekoliko, pozdravljali su predsednika. Ovaj je svakoga uvažio makar sa dobar dan i klimoglavom, a sa nekima se, bogami, i srdačno rukovao, raspitujući, kao što je red, za uslove na poslu. I tako, iz pogona u pogon, ovde „dobar dan“, onde stisak ruke. Uz predsednika na čelu povorke, pored Novkovićeve, stalno je, uz Stefanovića, bio i gradonačelnik Miroljub Stojčić, dok su ostale demokrate koračale upadljivo iza. Tu negde priliku da kaže koju predsedniku vrebala je i Snežana Veličković, legendarna sindikalka Jumka, što će joj na kraju i uspeti. Ali, pre toga valjalo je proći kroz sve pogone, a „farbara“ ili „obrada“ svakako su ostavili najjači utisak. U ovoj radnoj jedinici sve je ukazivalo da se nalazite u predvorju pakla. Nekakvi kazani iz kojih se pušilo, isparenja koja nagrizaju nozdrve i prete da trajno oštete čulo vida i mirisa, farba koja se razliva po betonskom podu i nesnosna toplota (iako napolju nije bilo više od desetak stepeni), zaista su podsećali na had, samo što su umesto podzemnih mitoloških bića kraj kazana stajali siroti „jumkovci“ i „jumkovke“ u čuvenim plavim manilima. Jumko je, kao što znamo, fabrika u kojoj tkačke poslove uglavnom obavljaju žene, a na trudbenicama se videlo da ovaj utorak nije običan dan. Šminka, frizure i neusiljeni osmesi kao u mimohodu pozdravljali su predsednika, a na licima srećnica kojima se predsednik obratio, stegao ruku i pitao za zdravlje, videla se neverica. Predsednik se sa jednom čak izgrlio i izljubio, onako drugarski. Ipak, nije sve bilo idilično. Najodvažnija iz jedne grupe radnica obratila se predsedniku, koreći ga što razgovara samo sa direktorima:
– Dođite predsedniče da čujete i nas radnike, ne samo direktore, kako nam je ovde, kako živimo. Ja ovde radim trideset godina, a živim od pet, šest hiljada mesečno. Pa, dokle više ovako, ima li neke nade za nas, hoće li nešto da se promeni – nije krila gnev ova žena.

RADNO VREME ZA PROBLEME

Tadić je, koliko smo mogli da čujemo od buke i iza leđa obezbeđenja, odgovorio da potpuno razume radničku muku, da je stanje teško, ali da je, za utehu, teško ne samo u „Jumku“. U razgovoru sa ovom ženom i njenim koleginicama zadržao se najduže, možda čitavih pet minuta. Posle punog kruga, ušlo se u „Konfekciju V“, koja je do pre neku godinu bila ustupljena „Zamberu“. Nepregledni redovi šivaćih mašina koje samo brekću, ukazuju da se u Jumku nešto zaista radi. Na jednom stativu izloženi su gotovi proizvodi koje Jumko namenski radi za Poštu, Vojsku i još neke institucije, a predsednik je pažljivo razgledao modele. Žene iz protokola onda su pozvale novinare na konferenciju za medije, tu usred pogona. Novkovićeva se požalila da Jumko ne može da opstane sa 16 miliona dinara mesečnih subvencija od države, što je malo za kompaniju koja samo pod halama ima oko 130.000 kvadratnih metara i 1.760 radnika. Tadić je odgovorio da subvencionisanje privrede ne može trajati večno, ali da je ohrabren jer je na licima radnika video njihovu želju da rade. Tadić je još upozorio na konkurenciju, pozvao Jumko da se sa njom izbori kvalitetom i niskim cenama, i dodao da je šansa, između ostalog, i u namenskoj proizvodnji.
– Danas sam svoje radno vreme posvetio rešavanju problema. Problem Jumka može da se reši, ali ne mogu ništa da obećavam. Ne mogu da izlazim iz svojih zakonskih nadležnosti, ali ću svakako poruke koje sam čuo ovde preneti nadležnim ministarstvima – rekao je predsednik Tadić.
Naravno, predsednik nije zaboravio ni „Simpo“, kazavši da bez te kompanije i „Jumka“ nema ni ekonomskog razvoja juga Srbije. I, to bi bilo to. Još pozdrav, srećan put i kolona limuzina koja grabi ka nadvožnjaku.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar