Majstori na zanat i merak



Majstori na zanat i merak

Do rane zore čuli su se samo prigušeni uzvici: „Lele, lele, uf, uf, tako oooj, tugo Božke“…





– Svaka generacija dece iz ulice imala je neku osobenost, a zajedničko su im bili siromaštvo, sloga i druženje. Bili smo džambasi, naše pravilo je glasilo: prvi ne diramo, a ko nas dirne tepamo. Koga god smo prebili taj je godinama zaobilazio našu ulicu – nastavlja priču o svojoj ulici Bora JANKOVIĆ Tanjirče.
Nadimak su dobili po ocu Stojanu berberinu. Učio je Radničku školu, a za užinu majka bi mu stavila kiselu papriku i parče hleba u tanjiru koji bi nosio u platnenoj torbi.
„Imaš li nešto za jedenje Tane“ – pitali bi ga drugari, a on je spremno odgovarao: „Imam, imam, sve je tuj, u tanjirče“ – seća se Dragan Janković Šilja.
Bora Tanjirče i njegovi drugovi: Iva Šidra, Čeda Vučko, Bane Čuklja, Rade Šoljka, Bane Buđa, Dragan Cepa i ostali, detinjstvo su proveli u siromaštvu, ali bezbrižno, uz „zgode“ zbog kojih su znali da od očeva dobiju batine koje su danima pamtili.
– Morali smo da se od malena snalazimo, bilo nas je mnogo dece u kući i hrane nije bilo previše. Majka bi kupila pet kilograma paradajza i nekoliko vekni hleba i sve to zaključala u špajz. Kad ogladnimo, svakom bi dala po jedan paradajz i komad hleb. Ako ne idemo u školu, čekalo nas je branje i nizanje duvana. Sadili smo po 200 hiljada korena, radili smo odmalena. „Trčiš na sokak, a, stasaja si za duvan, besniku jed`n“, govorio je otac. Ko je smeo da odbije da ne radi, em batine, em ostaješ bez hleba. Jedina radost bila je kada smo duvan u novembru predavali u Monopol i uzimali pare. Znali smo da će nas sve podnoviti pantalonama, gumenim čizmama ili prolećnom odećom koja se čuvala za Veligden – priča Bora Tanjirče.
Od malena su u okolini znali svaku baštu, vinograd, voćnjak.
– Odlazili smo da beremo krastavac, paradajz, sve što je za jedenje. Imali smo osećaj da nam je uvek prazan stomak. Posle bašti na red su dolazile trešnje da se zasladimo – seća se Dragan Šilja.
U Borino vreme odlazak u bioskop „Sloboda“ bio je za svakog dečaka praznik. „Tačno u podne“ sa Garijem Kuperom u glavnoj ulozi gledao se po pet puta zaredom, a karta je u to vreme koštala dinar.

POLA KAPA GROJZE

– Snalazili smo se, nikad nismo krali. U ulici je bilo dvadesetak lipa, brali smo i punili drvene korpe i to prodavali oficirkama koje su živele po zgradama. Dinar korpa, taman za bioskop. Pare smo zarađivali i berući tuđe grožđe oko Ciganskog groblja i u Raškoj. Naberemo punu korpu, uteknemo od arnautski poljakov štap, i dođemo kod žice na kasarni gde smo ga prodavali vojnicima. Puna vojnička kapa pola dinar. Kupovali su mnogi vojnici, ali najviše „muka“ zadavao nam je jedan Bosanac. Imao je veliku glavu, a njegova kapa kao kotlajka. Vule Čekić, poznati gradski lik iz kraja, koji nas je pratio u stopu, kad bi video Bosanca počeo bi da viče, hrapavim, otegnutim glasom: „Mame li ti ga tvoje, kol`ku glavu imaš. Na deca, u kapetinu ti se ne našlo, uzede pola korpu grojze za pola dinarče“ – priča kroz smeh Bora Tanjirče.
Njegova generacija počela je sa 15 godina da odlazi u kafanu „Evropa“ i uživa u pesmi i potkusurenim suknjama tadašnjih pevačica, obožavali su igranje bilijara „na kegle“ u dežurnoj kafani „Beograd“ preko puta gradske crkve. Kasnije, kada su se zaposlili, omiljeno mesto im je bila bašta hotela „Vranje“ i zvuci truba Bakije Bakića. Voleli su fudbal, igrali za FK Tekstilac, ženili se i stvarali porodice.
Ulicu je obeležilo i nekoliko familija koje su dale čuvene majstore: stolare, klonfere, berberine, limare, štampare…
Velimir Krstić Papriče prizetio se u ulici davne 1920. godine, kod Dobrinke. Nadimak su dobili po njegovom bratu Vladi, prgavom čoveku za koga se govorilo da je „ljut kao papriče“.
– Deda Pera je poginuo na Zebrnjaku, otac je kao mlad ostao siroče. Ceo život se mučio, sadio duvan sa majkom u napolicu. Hteo je nas decu da izvede na put, cilj je bio da završimo neku školu ili zanat da bi imali parče hleba. Radni vek mi je prošao u štampariju „Nova Jugoslavija“, bio sam šef pripreme, pa proizvodnje, a kad je opleviše lopovi i ostanaše goli duvari dočekao sam prvo da budem noćni čuvar kod privatnika, pa kad me zavuče da radim bez pare jedva mi dade otkaz. Sad mavam utke, ali fala Bogu decu sam opravio da izuče škole – priča Jovica KRSTIĆ Papriče.
Njegova generacija pamti veliku slogu i ispomaganje u ulici. Nakon napornog rada, uveče bi stariji žitelji posedali na klupe ispred kapija, muškarci su pili vino iz kanačića, žene su začikivale jedna drugu i grohotom se smejale.
– Leti se spavalo na meke postelje ispod dudova. Dolazila je prijatna svežina sa Pržara, a od mesečine koja bi se prosula kao mleko videlo se kao po danu. Do rane zore, kada su ustajali i spremali se za kuluk čuli su se samo prigušeni uzvici: „Lele, lele, uf, uf, tako o o oj, tugo Boške“ – navodi Jova Papriče.
Jova i brojne generacije pamte čuvene Krljaveštice na Poklade.
– Najveća Krljaveštica bila je kod nas na širini preko puta familije Kafeza. Pošto smo gore na uzvišicu, voleli smo da vatru po četiri-pet metara u visinu vide oni iz Šapranca, Donjeg Vranja i puknu od muke. Organizatori su bili Bane Žižka i Dragan Čička. Na ulici bi se pobila motka od pet metara visine, a oko nju su slagani stogovi sena, tršljike, buturike i sve što je gorelo kao ludo. Sve to se doterivalo iz okolnih njiva na magarcima, a kasnije i konjima. Na magarca kakvog je imao Kode Vučko i magarca Musu na Celolepčiki, po teglenje nije mogao da priđe nijedan konj u Vranje. Krljaveštice zbog velike vatre i prijava zabranila nam je milicija – ističe Jova.
Pravu majstorsku porodicu oformio je Rade Dimitrijević, pre i posle Drugog rata poznati tišler. Bio je oženjen Danom Lulinkom, priznatom šnajderkom.
– Pradeda Sima je bio kočijaš, a njegova žena Milica držala je kafanu u čaršiju iznad Monopola. Dedu su dali na zanat i ceo vek kao stolar proveo je radeći kod Djerka Vasiljevića. Znajući da dobro izučen zanat donosi svaki dan hleb na sto, Ninoslava Ninka poslao je otac da uči klonferski zanat u tadašnju metalsku zadrugu. Postao je dobar klonfer, od lim zna čoveka da napravi. On, Ratko Pupunjko, Miki Gajta, Dobri Crešnjar, Mile Švaba, Raša Pašajka i ostali peli su se na krovove, postavljali oluke, izrađivali korita, kante za vodu, prskalice, lonce i šta ti sve ne – priča Vlada Dimitrijević, poznati limar u kraju.
Imali su dve kuće, dva duda, bili zadržni. I danas, u radnji ima posla, ali para koliko da se preživi.
Jedna od najstarijih i najpoznatijih familija u ulici bili su Todorovići. Stojadin Todorović Dine Terzija pre Drugog rata otvorio je radnju u centru varoši i šio u to vreme moderna odela Vranjancima. Radnja se seilia na nekoliko lokacija, a najpoznatija je svakako „Konzorcijum“ kod nekadašnjeg „Nolita“ koju je držao zajedno sa kolegom Mitom Frtunom. Njegov brat Blagoja bio je poznati stolar.

ZLATAN ĆUP

– Današnja kuća, koja izlazi na ulicu sagrađena je početkom tridesetih godina prošlog veka. Pre toga tu je baba Natalija Nacka držala kafanu, a u dvorištu je bila štala u kojoj su putnici namernici ostavljali konje. Štedeo se svaki dinar da bi se deci omogućilo učenje škola i zanata. U našoj kući se radilo, učilo i napredovalo. Nema šta nisam bio u životu. Radio sam mnoge poslove, ali ljubav prema muzici obeležila je moj život – priča Srba TODOROVIĆ.
U ulici živi i familija Kukuričiki. Srećko zidar sa ženom Stanom se doselio kupivši omanju kućicu pre Drugog rata.
– Celo Vranje je znalo da je riljao baštu u donjem delu Odžinke i našao zlatan ćup. To je bilo pre Drugog rata, mogao je sa zlatom palatu da napravi. Ali, od golu guzicu domaćin ne biva, tako su govorili naši preci. Bio je nepismen, na sve drčan, najviše na ženske, zlato je prodavao i terao kera. Otvarao je kafane po Bujanovcu, Banji, okolnim selima i zatvarao. Na kraju udario ga je šlog u jezik. I da je nešto ostalo od zlata nije mogao da nam kaže gde ga je zakopao – priča Novica VUKAS.
U Koštani je radio 30 godina, razboleo se i otišao u penziju. Penzija je mala, pa prihode dopunjuje prodavajući raznu robu na pijacu.
– Vreme prolazi, posle pedesete godine života leti, volim tako da legnem u krevet i vratim se u detinjstvo. Setim se igara: lopta na mali golčiki, pajčiki, vrtenje pare, bacanje pare na linku, bacanje kajder (pločast kamen) da se pogodi kup sa semenke blakčekrdak (od kajsije), Mariši, mariši Stojna (mavanje sa kaiš i udaranje), džalnik, lopovi i žandari, žmurke, neka bije, neka bije lopta na mestu nije, guzomet (cepi gaće)… Eh, današnja deca osuđena su da gluvare po kafići – završava priču Novica.


NOTAL
Dok je radio u Monopolu, Srbi Todoroviću, na pamet je palo da oformi orkestar koji će svirati po notama.
– U to vreme svirao je vojni orkestar u bašti Doma JNA i došlo je vreme da se rasformiraju i odu. Predložio sam direktoru Monopola da napravimo orkestar, a da nas notama nauče vojni muzičari. Opredelio sam se za klarinet, a kasnije sam lako naučio da sviram i na saksafonu. Vojni muzičari su nas obučavali šest meseci i to je bilo dovoljno jer smo imali sluha i urođeni talenat – kaže Srba.
Davnih šestdesetih godina prošlog veka stvoren je jedan od prvih orkestara u gradu koji je svirao zabavnu muziku, a po potrebi i narodnu, vranjsku i starogradsku. Orkestar se zvao Notal, a pored Srbe sačinjavali su ga: Dragi Ristić Šulc, gitara, Dacko Dimitrijević, truba, Slavko Popče, gitara, Grandža, saksafon, Ratko Selistarević, harmonika, a od mlađih Toma Pluton, bubnjevi i Toma Valajinac, solo pevač.
Svirali su po mesec dana u hotelu na Vlasini koji je tada bio u vlasništvu DIV. Tada je harmonika završavala posao jer su meštani „nezgodni planinci“ i njihovi roćaci iz Beograda tražili brza kola poput „bugarčice“.
– Najbolje svirke bile u naše vreme bile su na popularnim igrankama u sali i bašti Doma JNA, u sali Vartogasnog doma u holu Gimnazije. Te svirke postale su najlepši deo uzavrele mladosti brojnih mladih generacija. Mnoge iskrene ljubavi izrodile su se na igrankama, a mnoge su krunisane brakom – priča Srba.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar