Bara je ista za sve krokodile



Bara je ista za sve krokodile

Ne shvatam kako mladi nisu svesni da su i oni deo grada i da od njih zavisi taj gradski duh o kome toliko pričamo, mentalitet i dešavanja koja im toliko smetaju i od kojih beže





Kada je neko, kao Jelena Stojiljković, istovremeno mlad, pametan i talentovan teško da mu se neće zavideti barem na jednoj od te tri stvari. Ali sa druge strane, ako, opet kao Jelena, nastojite da svoj specifičan doživljaj i lepotu umetnosti prenesete na sve oko sebe, da svojim optimizmom „zarazite“ nečije srce, onda ćete neutralisati sve ružne momente koje urbani, brz i bučan svet nosi sa sobom. Ovogodišnja pobednica Drugog bijenala umetnika Vranja otkriva vam kako.

BEZNAČAJNE DIPLOME

VRANjSKE: Kako izgleda deliti prvo mesto na Drugom bijenalu umetnika Vranja sa takvim „vukom“ kao što je Zoran Petrušijević?
STOJILjKOVIĆ:
Zoran Petrušijević je jedan od mojih omiljenih umetnika. Divim se njegovom talentu i energiji. Ne poznajem slikara koji ima veću širinu i čiji je rad toliko raznovrstan. Jedan je od retkih koji aktivno rade i izlažu, a pri tome ne gube na svežini. I ja bih, kad porastem, volela da budem Zoran Petrušijević! Zato je „deljenje“ prvog mesta sa njim, za mene velika čast.
Na ovogodišnjem Bijenalu predstavilo se dosta stvaralaca mlađe generacije. Kako to tumačite?
– Tokom godine postoje brojni konkursi za grupne izložbe u zemlji i inostranstvu. Mislim da je za jednog mladog autora bitno da izlaže svoje radove na ovaj način, jer tako ulazi u sferu javnog i aktivnog delovanja u okviru likovnog života svoje sredine i šire, što je u svakom slučaju podstrek na putu lične afirmacije i podsticaj na dalje stvaralaštvo.
Izloženi su prilično raznovrsni radovi, različitih stilskih i žanrovskih opredeljenja. U čemu je, po vama, prevashodni značaj Bijenala za Vranje?
– Mislim da je značaj Bijenala baš u tome, što možemo na jednom mestu da sagledamo vranjsku scenu i njenu raznovrsnost, pogotovo što ne postoji opterećenost temom ili formom, pa se umetnici predstavljaju radovima u materijalu i mediju u kojem se inače izražavaju.
Koliko smatrate prirodnim mešanje takozvanih umetnika amatera i profesionalaca, što je najznačajnija odlika Bijenala?
– Program i zadaci na fakultetima umetnosti su tako osmišljeni da preko savladavanja prvih veština student postepeno, u toku obrazovanja, zalazi u upoznavanje sopstvene ličnosti, odnosno, prepoznavanje svog talenta, pri čemu lagano izgrađuje svoj lični izraz. I istorija umetnosti nam potvđuje značaj mentora u radu. Mislim da diploma sama po sebi ne znači mnogo. Energija koju uložimo u svoj rad neizostavno se vraća iskustvom koje nikada, samo po sebi, nije uzaludno. Mislim da je najbitnije to što je izložba organizovana po konkursu i što je žirirana, a preciziranje uslova konkursa je na samom organizatoru.
Vaša nagrađena tapiserija „Plazma TV“ donela vam je izložbu u toku ove godine u GNM. Kako biste definisali svoj stil i da li u glavi već imate koncept izložbe koja sledi?
– Bavim se različitim stvarima, a najviše crtanjem i šivenjem. Kroz sve što radim se provlači jedan isti senzibilitet, ali stvarno ne znam gde bi se to stilski svrstalo. Što se izlaganja tiče, u februaru ću imati izložbu creža u Galeriji narodnog univerziteta, a u Galeriji muzeja ću se krajem godine prvi put samostalno predstaviti tapiserijama. To je nešto na čemu radim već duže vreme i mislim da će biti gotovo krajem leta.
Da li ovakvo „veselo“ umetničko izražavanje podrazumeva i veselu prirodu vas kao umetnice, optimistički pogled na život, radost svakodnevnog stvaranja?
– Da, vesele sam prirode i večiti optimista, pa to podrazumeva i takav način izražavanja. Mislim da je svaki umetnik stalno na relaciji spolja-unutra i unutra-spolja, pri čemu svaki njegov rad predstavlja deo realnosti u kojoj živi i koju oseća.

SLIKE NISU SKUPE

Koliko je teško mladim umetnicima da plasiraju i prodaju svoje radove u Vranju?
– Danas je svakom čoveku teško da unovči svoj rad, a pogotovo kad je umetnost u pitanju. Slike nisu tako skupe i nepristupačne, ali je sasvim normalno da umetnost ljudima ne pada na pamet u vremenu kada ostaju bez posla i ne mogu da plate mesečne račune. Drugi problem je to što mnogi od nas nemaju atelje, a u gradu ne postoji neka prodajna galerija, tako da ne mogu da se predstave javnosti na adekvatan način.
Šta bi za Vranje, u tom smislu, značilo postojanje neke prigodne galerijice, kafe-knjižare ili nečeg sličnog čega u gradu nema?
– Bilo kakav prodajni prostor bi bio značajan u tom smislu, ali je isto tako bitno da neko ozbiljno stoji iza toga, jer od organizacije mnogo toga zavisi. Čujem da u gradu postoji dobra volja, a posebno me raduje ideja o kafe-knjižari. Jedva čekam da to zaživi.
Veliki deo mlađih stvaralaca kada jednom ode iz Vranja ne vraća se više. Da li je to zato što je ovde na snazi ono „mala bara, mnogo krokodila“ ili je u pitanju nešto drugo?
– Ne znam šta je u pitanju, ali mislim da to nije vezano samo za umetnike, već da je to stav većine mladih ljudi. Ne shvatam kako mladi nisu svesni da su i oni deo grada i da od njih zavisi taj gradski duh o kome toliko pričamo, mentalitet i dešavanja koja im toliko smetaju i od kojih beže. A što se umetnosti tiče, mislim da je svuda ista ona „bara“ i da nema velike razlike među nama „krokodilima“, bez obzira na sredinu iz koje potičemo.
Svedoci smo činjenice da umetnici, čast izuzecima, veoma malo rade na svom obrazovanju i kulturi. Da li je bitno za jednog umetnika da stalno i iznova bogati svoj unutrašnji svet knjigama, muzikom, filmovima, pa i praćenjem svakodnevnih događaja?
– Mislim da je to bitno, ali ne i presudno. Moram da priznam da više volim da kuvam i izađem u šetnju nego da gledam televizor ili da čitam. Svakog od nas ispunjavaju različite stvari i svako verovatno bogati svoj unutrašnji svet na različite načine, jer da to ne radi ne znam o čemu bi razmišljao i da li bi imao šta da kaže kroz svoj rad.
Trenutno volontirate u Likovnoj radionici. Koliko vam je važno da nađete stalni posao kako bi se posvetili umetnosti?

– Volontiranje mi ne pada teško, baš naprotiv, mislim da je to lepa i plemenita stvar. Ali, sa druge strane, mislim da svaki čovek trea da bude plaćen za posao koji radi. Meni je, kao mladom čoveku koji gradi porodicu, finansijska stabilnost neophodna.


IZLOŽBA ZA „TV PLAZMU“
Kao nagradu za prvo mesto za tapiseriju „Plazma TV“, koju je na Drugom bijenalu umetnika Vranja podelila sa Zoranom Petrušijevićem, Jeleni će u toku godine biti priređena samostalna izložba. Bijenale je održan krajem prošle godine, u Galeriji Narodnog muzeja. Žiri u sastavu Biljana Gaković, istoričarka umetnosti iz Kruševca, Milica Todorović, istoričarka umetnosti iz Niša i Goran Stanković, pravnik Galerije Narodnog univerziteta, izvršio je selekciju dela dodelio je Zoranu Petrušijeviću, za sliku „Drveće“, novčanu nagradu.

PROFIL
Jelena Stojiljković (1984) je završila Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu, odsek za tekstil, 2008. godine. Do sada je imala dve samostalne izložbe, učestvovala je na preko dvadeset grupnih i na nekoliko kolonija. Udata je, živi i radi u Vranju.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar