-Ništa se ne plaši, novinare, što ovako izgledamo, kao tri ratna druga, kao da idemo iz kosobojište. Sedi, sedi, popi nešto. Dete! Daj ovamo jednu turu! Što, samo na jednu imamo pravo, ovako pred fajront? E pa onda, daj na novinara tri odjemput, od svakoga od nas po jednu, a i na nas daj po tri, pa mi li smo istriščiki?!
-Zašto nas tako gledaš, pa se cepiš, vrekaš kao koza kad kenja? Što smo ovako ufačlovani i utepani? Ako be, smej se ti samo, ali mečka danas igra pred čičinu kuću, pa zaigra jutre i pred batkinu… Sve si, novinare, dođe na naplatu, kao evo, ovaj konobar, tako i smrt zamišljam – samo u suđen ti dan stane pred tebe, sa belu salvetu preko ruku, molim lepo, šta smo imali, ja bih da naplatim, imam i druge mušterije, jedva čekaju…
-I tako, ja i ova dva moja drugara mučenika, kolege iz kancelariju, napipamo ti još jednoga, četvrtoga što radi s nas, a on onako malko postar, pa samo si priča za bezobrazne rabote; znaš kako ti je – kad nemaš takat, barem imaš merak. Ama na glavu se ukači s neki seks, samo mu to u pamet, samo od to lomoti, ne mož se radi od njega; zato smo ga i nazvali mindžoslav. I mi mu skujemo zaveru: svako sabajle, a mi na rabotu, jutarnja kafica, kako si mu je na koga red. I srkamo mi kaficu, pa pitujemo, mi trojica, jedan drugoga, a on sve sluša, ovoliko uvo – a be, napravi li nešto sinoć? Ja dva puta! Uuu, onaj pa će drugi, ništa to nije; ja tri puta! Treći se ubacuje – ja jemput, ali kvalitetno! Te na mašinu za veš, dok centrifugira, te na frižider, pa naposletku na luster! I svako sabajle tako, ja dva puta, ja tri puta, pa se i mi unesosmo, jedan dogura i do šes puta! Onaj siroma se ućuta, zamukna, samo sluša i trepka.
-I tako je to trajalo jedno mesec dana, tiki, jedno sabajle nema ti ga on na rabotu; šta je sad ovo, da nije bolan? Kad, upada žena mu, nabrsnuta kako terajež. Slušajte be vi, zlotvori, zajebite više da palite onoga trepkonju, muža mi, od vaše utata priče se iskompleksira, pa ja, žena u godine, da ispaštam. Što je sad? Ama, kaže tetka, dođe od rabotu, samo fuca; što ti je, be? I on mi ispriča vaše priče, a siroma nije kad`r, pa da poludi. I onda je otkrio vijagru, neki pust doktor mu to preporučio. I sad se navuko na vijagru, a svaki dan sluša vaše l`žanje, pa me vija po kuću povazdandan! Poštenski, prvi nekolko dana mi je bilo arno, ovoliku sveću sam išla da zapalim i prilog da dam, ali, brate, ovo više nema ni red ni kraj. Ne smem nad rernu da se navalim, jelo da pogledam, a on da me ne napadne otpozadi, mukomaški, sve živo mi ili zagori, ili ostane gletavo! I evo, donela sam kilo rakiju i dvesto grama kafu, popite, neka je sazdravlje, ali batalite više te pornjave pred njega da pričate, će me iscepi kao vepar mrsnu torbu!
-Mi se, novinare, žuljismo kao ti sad, ali dođe si vreme za naplatu. Vidiš mene, ovolko oko, ovaj ruka u gips, onaj pa na štake. Ne, nismo bili u Irak, ovo su ti bračne rane. Ne li, em smo drugari, em smo kolege, em pa nekako u isto vreme nam se padaju godišnjice braka, na ovoga ovolko godine, na onoga onolko. Pa ti se mi dogovorimo da sve to spojimo u jedan dan, i da zajedno proslavimo.
-I tako, izvedemo lepše polovine, luksuzan restoran, separe, piće, klopa, muzika, ples, sve kako gospod zapoveda. Ali, što se posle desi? Ja će ti pričam moju priču, a oni dvojica svaki pa svoju. Završi se proslava, odemo mi doma, onako raspoloženi, sad finale, kao pre dvaes godine – zgrvaljamo se u krevet, udri i od napred i otpozadi, i uspravno i vodoravno, znoj, šljička od nas; nekako se ištekasmo. I ja, đavol me nadari, po naviku brknem u džep, dam joj sto evra. Lele, kad ripna orospija, pa kad izmana s pikslu, i evo, ovoliko oko.
-E sad, novinare, ja pa da ti pričam moji taksirati. Isto predgovornik što ti je ispripovedao, i kod mene u spavaću sobu. Podsetismo se moja voljena i ja na prvi dani braka, ono kad na vr` kacu ližeš med, a posle ono što ostane, da ne kažem što. Završismo, oba se kezimo, ovolike žljebine, a ja po naviku, ruku u džep, pa sto evra. Kad, verovatno po naviku, vraća mi ona pedeset! Kad vido ono, sve mi se razjasni, krv mi padna na oči, izmanem s pesničetinu, al ona se nekako izmače, ja bangauuu u duvar, ruka u gips!
-A ja sam ti, novinare, najgore prošo, vidiš i sam, na štake odim, kao štrk! Čuo si priču, proslavismo godišnjicu, kako sa ženicu ulegnasmo u kuću, tako počna faćanje, još u predsoblje, jedva se u ono rvanje i cepenje svečanu garderobu dokarasmo do svetu bračnu postelju. Pa kad se fatismo u jedan koteljak, kao neki dvoglavi, četvororuki i četvoronogi stvor, ufćamo i brevamo, kad, u sred žestoki jaribaš, nešto tropna u hodnik. Žena mi, valjda po naviku, zašišta – muž mi! A ja, opet po naviku, ripnem kroz pendžer, i prebijem nogu!
Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.