Od pčinjskih pašnjaka do plaže na Jalti



Od pčinjskih pašnjaka do plaže na Jalti

Rusija i Ukrajina daju neiscrpne mogućnosti za građevinske radove. Svuda se gradilo, naročito u velikim gradovima i centrima, dobri preduzimači sa dobrim majstorima bili su na ceni. Počeo sam da se bavim građevinskim poslovima, a u međuvremenu sam završio građevinski fakultet u Moskvi. Dobijao sam redovno dobre poslove





Milutin Tomčić, biznismen koji se bavi građevinskim radovima u Rusiji i Ukrajini, prošao je trnovit put od siromašnog dečaka, iz sela Surlica u Gornjoj Pčinji, do uspešnog i srećnog porodičnog čoveka koji živi na relaciji Samara-Moskva-Jalta.
– Moja građevinska firma „Mineks“ smeštena je u ruskom gradu Samara i ukrajinskoj Jalti. Zapošljavam, zavisno od obima poslova od 50 do 150 radnika. Sa suprugom Sunčicom i sinom Nenadom živim u Moskvi, ali povremeno i u Beogradu, gde posedujem stambeni kompleks pored Arene – kaže Tomčić.
SURLICA:Moj životni put, posebno detinjstvo, nije bio nimalo lak. Rodna Surlica je u planini, iznad Trgovišta, na samoj granici sa Makedonijom prema Krivoj Palanci. Jedno sam od osmoro dece. Vaspitan sam od malena da je život borba u kojoj najjači opstaju. Život na planini bio je surov, selo je bilo zapostavljeno, mladi su bežali u gradove po Srbiji i Vojvodini tražeći svoje mesto pod Suncem. Mene je interesovala škola, bio sam željan znanja i od prvog osnovne upamtio sam savete oca i majke: „Sinko, uči, pomuči se, kad završiš ceo život ćeš da uživaš“. Bio sam odličan đak i želja mi je bila da upišem Tehničku školu u Vranju.
BITI SIT I UČITI: U Tehničkoj školi zavoleo sam mašinstvo, struku. Upisao sam to da bih što pre došao do posla, do svog parčeta hleba. Nisam mogao kao moji drugari iz Vranja da se oslonim na roditelje. Mnogo toga sam želeo da kupim od obuće i odeće, ali to su bile samo želje. Tada mi je najvažnije bilo da budem sit. Kada sam završio srednju video sam da moji drugari nameravaju da upišu fakultet, više škole. Nisam se mirio da ostanem na srednoj školi i zaposlim se.
ŠKOLOVANjE U BEOGRADU: Malo je bilo vremena za razmišljanje, morao sam brzo da odlučim šta ću. Rešio sam da studiram Višu mašinsku školu u Beogradu. Morao sam da radim, izdržavam se i školujem. Danju bih sa mojim Pčinjanima radio na gradilištima kao fizički radnik, a noću sam učio. Završio sam u roku i zaposlio se u fabrici mašina „Ivo Lola Ribar“ u Železniku. Tek tada mi je laknulo. Imao sam svoje parče hleba, ali to me nije zadovoljavalo. Osećao sam da mogu mnogo više. Prešao sam u beogradsku mašinsku firmu „Antikor“.
OD VARIOCA DO ŠEFA: U „Antikoru“ sam dobro zarađivao, možda bih tu i ostao da nisam video da je otvoren stalni konkurs za varioce u firmi „Invest-import“ i da su potrebni za rad na gradilištima u Lajpcigu, tadašnjoj Istočnoj Nemačkoj. Plaćalo se mnogo i rešio sam da dam otkaz u „Antikoru“, vratim se u Vranje u „Zavraivač“ i završim kurs za varioca. Po završetku kursa, konkurisao sam u „Invest-importu“ i dobio posao u Lajpcigu.
MINEKS: U novoj firmi su me odlično primili. Počeo sam kao varioc, ali su se brzo uverili u moje stručne sposobnosti i dobio sam mesto tehničkog rukovodioca. Vratio sam se u Beograd 1986. godine. Tada je nastupio jedan od mojih prelomnih poslovnih momenata u životu. Išao sam na poznatu kartu „ko reskira taj dobija“, kao i do tada. Rešio sam da napustim firmu, ostavim dobru platu i osnujem sopstvenu koju sam nazvao „Mineks“. Osetio sam da se otvara posao za izradu i remont kotlova na visoki pritisak. Posao je krenuo, imao sam naružbine iz cele stare Jugoslavije. Stekao sam, pored para, brojne poslovne prijatelje, što će se kasnije pokazati kao najveće bogatstvo.
RAT: Rat je zaustavio poslove i rešio sam da krajem februara 1992. godine odem u Rusiju i počnem da radim varilačke poslove. Nije bilo lako, ali zahvaljujući prijateljima snalazio sam se. Onda sam uvideo da Rusija i Ukrajina daju neiscrpne mogućnosti za građevinske radove. Svuda se gradilo, naročito u velikim gradovima i centrima, dobri preduzimači sa dobrim majstorima bili su na ceni. Počeo sam da se bavim građevinskim poslovima, a u međuvremenu sam završio građevinski fakultet u Moskvi. Dobijao sam redovno dobre poslove. Radio sam sa malom grupom radnika, od 30 do 50, sa ciljem da posao završimo pre ugovorenog vremena sa kvalitetom koji odmah preporučuje. Krenulo je i danas moja firma uvek ima posla
MOSKVA – SAMARA – JALTA: Rukovođenje građevinskom firmom u Rusiji i Ukrajini zahteva velika odricanja. Moja radna nedelja je u avionu, a relacija je Moskva-Samara-Jalta i obrnuto. U Moskvi živim sa porodicom, u Samari i na Jalti poslujem. Desi se da u jednom danu budem na gradilištu, koje je na ušću reke Samare u Volgu, u istočnom delu evropske Rusije, da svratim kući u Moskvu, ručam sa porodicom i predveče budem na Jalti da vidim kako napreduju radovi. Vremena za odmor imam malo, volim da sa porodicom budem u odmaralištu na Jalti i da obavezno jednom godišnje posetim rodnu Surlicu, Vranje, gde mi žive sestre i Donje Žapsko, gde živi rodbina supruge.
ETNO SELO: Rodna Surlica mi je uvek u mislima. Želja mi je da oživi selo, da nešto korisno uradim za svoj kraj. Često sebi kažem: Milutine, ti moraš jednom da umreš, ali zašto selo da ti umre. Imao sam nameru da kupim ribnjake u Trgovištu ili da ih uzmem pod zakup, ali nisam naišao na razumevanje nadležnih. Potom, da iskoristim potencijal kamenoloma u Donjem Stajevcu, selu kojem gravitira moja Surlica. Želja mi je da Surlica bude etno selo poznato na turističkoj karti Evrope. Želim da uložim sredstva u revatilizaciju svog rodnog sela, imam planove i nadam se da ću uskoro početi sa radovima.


PROFIL
Milutin Tomčić rođen je u selu Surlica u Gornjoj Pčinji 1962. godine. Srednju Tehničku školu završio je u Vranju, Višu mašinsku u Beogradu, a Građevinski fakultet u Moskvi. Vlasnik je građevinske firme Mineks. Živi u Moskvi, oženjen je Sunčicom sa kojom ima sina Nenada

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar