Volim duhovite muškarce



Volim duhovite muškarce

O roditeljima koji se i posle 32 godine braka drže za ruke, sestriću sa kojim vozi formulu, zbog čega želi jedan kaput iz „Manga“, zašto je pre profesionalac nego ambiciozna, šta je najlepše u Italiji i po čemu pamti Barselonu, Donjeck, Kan i Nicu, kakav muškarac može da je osvoji, u čemu je tajna njene lepote…





Maja Djorđević je jedna od onih modernih i sposobnih žena koje vas svojim pozitivizmom osvajaju na „prvu loptu“. Kako je deo generacije koja je dosta propatila za vreme svih onih crnih i sivih godina, ne čudi što je sebe pronašla u radu sa organizacijama čiji je cilj razvoj građanskog društva. Preko projekta „Evropske kuće u južnoj i jugoistočnoj Srbiji“, čija je koordinatorka, informiše Vranjance o svemu onome što je vezano za Evropsku uniju (EU). Maja čvrsto veruje u ideju Srbije kao dela evropske porodice, dosta je i putovala po Evropi, pa o bilo čemu da sa njom pričate neizostavno ćete osetiti taj „evropski duh“.

KAPUT IZ „MANGA“

VRANjSKE: Kako je došlo do toga da počnete da radite za „Evropsku kuću“?
DjORDjEVIĆ:
Sebe sam, mogu slobodno to da kažem, otkako ovaj sektor kod nas postoji, nekako uvek videla tu. Kako su i moji prijatelji mahom radili po različitim nevladinim organizacijama, mnogo puta sam bila u prilici da slušam o njihovim iskustvima. Tako sam došla na ideju da počnem sa volontiranjem u nekoj od NVO i imala sam sreće da odaberem „Protektu“. Nakon nekoliko meseci, krenulo se sa realizacijom projekta Evropskih kuća, a mene su prepoznali kao osobu koja može i želi time da se bavi. Od tog trenutka vredno i svim srcem radim na mestu koordinatorke Evropske kuće u Vranju i malo je reći da svoj posao obožavam.
Da li već imate uvid u to kako Vranjanci reaguju na ideju o ulasku naše zemlje u EU?
– Postoji veliki broj zainteresovanih srednjoškolaca i studenata koji bi želeli da volontiraju i da se uključe u rad Evropske kuće, što je fantastično. Do sada smo održali tri debate u Vranju, odziv je bio izuzetan, a pitanja koja su postavljana ekspertima iz Kancelarije za evropske integracije, Tempusa, Ministarstva finansija i drugih nevladinih organizacija koji su bili predavači, bila su zaista ozbiljna, što govori o svesti mladih ljudi koji su na debatama učestvovali. Starija populacija grada Vranja prepoznaje ime Evropske kuće, kroz realizaciju projekta „Priprema stanovništva za revitalizaciju Aleksandrovačkog jezera“. Možda bi najbolji primer želje građana Vranja da se uključe u rad Evropskih kuća predstavljala akcija obeležavanja Dana Evrope. Deca, mladi i odrasli koji su se tada okupili, da zajedno sa nama proslave taj veliki dan, preneli su jasnu poruku da žele Srbiju u Evropi, a timu Evropskih kuća ulili dodatnu energiju i dali podstrek da nastavimo sa radom i budemo još bolji.
Šta je to što ćete u toku sledeće godine uraditi?
– Buduće aktivnosti Evropskih kuća će se odvijati u dva pravca: prema građanima i prema institucijama (lokalnoj samoupravi). Naši planovi usmereni prema građanima su da kroz debate na temu približavanja procesa EU integracija pokažemo da je proces integracija dvostran i da države članice žele da im se Srbija pridruži. Takođe planiramo organizaciju Evropskih večeri, izložbi, koncerata, performansa i ostalih kulturnih dešavanja. Evropska kuća će i dalje biti kutak gde će građani moći da se informišu, dobiju smernice i podršku za realizaciju svojih ideja. Što se tiče institucija, radićemo na podizanju kapaciteta lokalne samouprave u oblasti znanja o procesu EU integracija i poznavanju i iskorišćavanju fondova EU dostupnih Srbiji. Na ovim idejama veoma ozbiljno radimo, a projekti kroz koje će se one realizovati su spremni i uskoro krećemo sa poslom.
Iz kakve porodice potičete? Na čemu ste najviše zahvalni roditeljima?
– Potičem iz staložene, složne i zdrave porodice. Sestra i ja smo tretirane jednako u svemu, od najobičnije kupovine, preko džeparca, pa sve do grdnji koje smo dobijale od mame i tate. Mislim da su nam dali dobru osnovu da izrastemo u vredne ljude. Moji roditelji se i posle 32 godine braka još uvek drže za ruke i plešu po kući! Zahvalna sam im što su uvek tu i ne dozvoljavaju da se sapletem i padnem, a kada se i to ponekad desi prvi pružaju ruku za pomoć oko ustajanja.
Da li ste ambiciozni? Imate li jasno definisan cilj koji želite da postignete?
– Mislim da sam pre profesionalac nego što za sebe mogu reći da sam ambiciozna. Svaki posao koji počnem obavezno završim, a drugi uvek pohvale kako je urađeno. To kako neko radi uvek se daleko čuje, pa je zato važno da to bude korektno i na vreme. Znam da budem strašno uporna, pa to mojim saradnicima ponekad izgleda i kao da sam dosadna, ali ja samo insistiram da se posao završi u roku. Moj cilj je da uspem, tačnije da uspemo kao tim, u poslu kojim se bavimo. Želim i da priča o Evropskim kućama dugo potraje.
Koliko ste imali prilike da putujete po Evropi, gde ste bili, šta nećete sa tih putovanja nikada zaboraviti?
– Imala sam veliku sreću da sam mogla dosta da putujem po Evropi. Ako ne računam letovanja, uglavnom su to bila studentska putovanja. Monako me je ostavio bez daha, Barselona je evropska princeza, severna Italija i prelepi gradovi Verona, Venecija, Trst… šarmirali su me potpuno, Kan i Nica su fenomenalni, Donjeck je grad krajnosti – strašno siromašan i strašno bogat u isto vreme… Sem arhitekture i istorije, u sećanju će mi ostati ljudi sa kojima sam putovala i naravno oni koje sam na tim putovanjima upoznala.
Šta želite sebi u privatnom životu?
– Pre svega zdravlje, a volela bih i da steknem još prijatelja, ali pravih prijatelja jer samo takvi vrede. Kao i većina žena, i ja želim da jednoga dana imam svoju porodicu. A što se tiče onih sitnih životnih zadovoljstava, trenutno želim i jedan kaput iz „Manga“!

NIKADA NISAM USAMLjENA

Osećate li se ponekad usamljeno u svetu gde mejlovi i sms poruke sve više zamenjuju običnu, svakodnevnu komunikaciju?
– Nikada se ne osećam usamljeno jer imam veliki krug prijatelja sa kojima se družim. Često sam na internetu, dobrim delom i zbog posla, ali se na taj način i dopisujem i družim sa prijateljima iz inostranstva. Iako je veći deo mog društva u Beogradu, trudim se da bar sa onima koji žive u Vranju često popijem kafu i porazgovaram „u četiri oka“.
Kakav muškarac može da vas potpuno šarmira i osvoji?
– Taj muškarac, najpre, mora da bude duhovit, jer sam ja veoma pozitivna i dinamična osoba i smeh je osnovna stvar koja mi hrani dušu i puni me energijom.Volim kada muškarac može da mi parira u „verbalnom dvoboju“, a naravno da su tu i zajednička interesovanja. U suštini treba da bude sav svoj, da bi mogao da bude moj.
Šta biste sve mogli da učinite zbog ljubavi?
– Zbog ljudi koje volim u stanju sam da uradim mnogo toga, a pri tom ne mislim samo na ljubav prema nekom muškarcu. Učinila bih sve za svoje roditelje, sestru, najboljeg druga i drugaricu, najbolju koleginicu…
Da li su muškarci bolji prijatelji od žena?
– Mislim da jesu. Žene su, verovatno iz straha da ne ugroze prijateljstvo, malo manje iskrene. Međutim, ja imam i najboljeg druga i najbolju drugaricu, koje mnogo volim. Moj najbolji drug je druga strana našeg kruga prijateljstva. Iskren je, nekada čak i previše, ne postoji nešto što mi ne bi rekao čak i kad zna da ono što priča nije ono što želim da čujem. Moja najbolja drugarica ima sve odlike kao i drug, samo veće razumevanje i neverovatnu želju za kupovinom!
Kako neko vaših godina i afiniteta može kvalitetno provesti slobodno vreme u ovom gradu?
– Mi non stop osuđujemo svoj grad, prestrogi smo u svojim kritikama jer ne stoji baš ono što često čujemo, da se ovde ništa ne dešava. Ja volim da pratim kulturna dešavanja, jer me to posebno interesuje, družim se sa prijateljima ili dobrom knjigom, volim i filmove, pozorište i muziku. Dobar deo svog slobodnog vremena provodim sa sestrićem. On obožava da se igra sa mnom. Ovih dana omiljeni su nam „Transformersi“ i Rori i Maksi, dve formule koje vozimo po stazi, „ne ljuti se čoveče“…
Kada vam dođu prijatelji iz nekih drugih mesta, šta žele da vide u Vranju?
– Svi su čuli za Boru Stankovića i uvek žele da ih odvedem u njegovu kuću, žele da vide Beli most i Haremluk, obavezno Pržar. Prošetamo se i do Vranjske Banje, brane Prvonek ili do Prohora Pčinjskog. Moram da priznam da izuzetno retko neko od njih poželi da ode u muzej ili neku od gradskih galerija.
Koliko vam znači lepota i kako se negujete?
– Lepota dolazi iznutra i to stvarno mislim, ne kažem to samo kao frazu. Negujem se čitanjem, druženjem, smehom i muzikom i svim lepim i pozitivnim strvarima. A onda odem kod kozmetičarke po antirid jer imam borice oko očiju od smejanja!
Kako vidite sebe za deset godina?
– Kada mi postavite to pitanje odmah mi se pred očima pojavi nekoliko Maja! Sebe ne mogu da sagledam samo u jednoj ulozi, već bih sebe želela da ostvarim na više polja… Ali volela bih da i za deset godina i dalje redovno idem po antirid, jer ne bih ni da prestanem da se smejem!


PROFIL
Maja Djorđević (1980) je završila gimnaziju i studirala prava. Radila je u srpskom predstavništvu jednog od vodećih italijanskih proizvođača kožnih garnitura, firmi „Italijana saloti“, a potom za „Karmens“. Zaposlena je u Centru za razvoj civilnog društva „Protekta“ gde radi na različitim projektima. Nije udata.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar