Na ženu i košulja do prsti



Na ženu i košulja do prsti

Katunčani su racionalni, ne podležu emocijama, znaju da „glavno mora u kuću da ostane“





Selo Katun na pet kilometara jugozapadno od Vranja naslanja se s jedne strane na dubnička, a s druge strane na vrtogoška polja. Kroz selo prolazi istoimeni potok koji je u prošlosti bio plahovit i svojim izlivanjem nanosio velike štete kućama i baštama. Potok je u međuvremenu presušio, pa je već desetak godina, umesto vode, prepun smeća i fekalija.

GOLEMA SRAMOTA

– Potok je deponija, leglo zaraze i pravo ruglo. Nemamo uređenu kanalizaciju, već fekalije idu u potok, a on prolazi usred sela. Smrad se redovno oseća, a posebno posle kiša. Nemamo ni vodovod, već koristimo bunare i česme. Vodu dovodimo sa brda iznad obližnjeg Belog brega – počinje priču o svom selu Vlastimir KOSTIĆ, član crkvenog odbora.
Žitelji Katuna su uzdržani u razgovoru, „dva put mere, tri puta seku“, neće vam se nikada poveriti do kraja. „Ono glavno mora u kuću da ostane“, reći će. Racionalni su i ne podvode se emocijama. Za razliku od obližnjih sela, poput Soderca, Stropskog ili Vrtogoša, retko ćete čuti da je u Katunu bilo većih svađa, a kamoli tuča.
– Kada dođe do stani pani, uvek se nađe neko ko popusti i sve se završi bez većeg incidenta. Ipak, ima zavisti, posebno kada neko štrči svojim imanjem ili znanjem, ali sve se to ne preneglašava već je tema razgovora iza zatvorenih kućnih vrata – navodi Slađan NIKOLIĆ, vlasnik električnog mlina „Napredak D“ i kafane „Fontana“ u vranjskom naselju Ogledna stanica.
Mlin je sagrađen i počeo da radi 1979. godine. Melje se isključivo pšenica, a belo brašno TIP 400 iz Nikolića mlina čuveno je u kraju.
– Imamo posla, radimo muški. Ranije se nije spavalo od posla. Dolazili su ljudi sa džakovima pšenice iz čitavog okruga, ali i iz Makedonije, čak iz Strumice – priča Slađan.
U selu drže do lepog ponašanja žena. Žena koja nema meru u javnom ophođenju nije rado viđena u Katunu.
– Iz našeg sela potiče poslovica: „Na ženu i košulja do prsti, a na muškarci do pojas“. Žena mora da pazi što raboti da ne padne golem sram na kuću, a muškarac ne – kaže Djurđija TOMIĆ, domaćica.
Žitelji Katuna uglavnom se bave poljoprivredom. Nekada su prednjačili u okrugu jer su među prvima nabavljali poljoprivredne mašine i uvodili novine u obradi zemlje. Danas je poljoprivreda usitnjena, a ekspanziju je doživela nakon propasti vranjskih privrednih giganata „Jumka“, „Koštane“, „Novogradnje“, kada su mnogi koji su ostali bez posla bili primorani da traže egzistenciju obezbede obradom zemlje.
– Radi se od svega po malo. Sade se bašte, obrađuju se njive sa kukuruzom i pšenicom, čuvaju se bikovi, krave, kokoške. Vinogradi su na okolnim brežuljcima, kada rode podrumi su puni vina i rakije. Sve što preostane iznosi se na pijac u Vranje i Bujanovac – navodi Andra Acko TOMIĆ, poljoprivrednik.
U selu ima dosta zadržnih domaćina, a po uzgoju bikova ističe se porodica Stojmenović. Ranko sa sinom Mišom gaji oko 70 bikova. Zgrada za stoku je uređena i čista, hranilice i čistilice su moderne. Ranka i Mišu preko dana teško možete naći u kući jer su na poljima gde rade od svanuća do mraka. Dnevni posao oko stoke obavljju žene.
– Gajenje bikova zahteva celodnevni rad. Opredelili smo se za stočarstvo, radimo puno, ali ne žalimo se jer imamo dovoljno za sebe i svoju decu – ističe Biserka STOJMENOVIĆ.
U selu postoji četvorogodišnja osnovna škola, istureno odelenje OŠ „1. maj“ iz Rataja. Škola ima tradiciju, u njoj su prva slova sricala deca iz Katuna, Milivojca i Belog brega. Učitelji sa strane su voleli da dođu u Katun na službu. „Razboriti domaćini, vaspitana deca te je milina raditi“, govorili su učitelji, a kazuju meštani.

SVETI SPAS

– U selu, u prostorijama obnovljene školske zgrade do četvrtog razreda i u odeljenju dečjeg vrtića, ima četrdesetak dece. Katun je daleko od očiju lokalne vlasti u Vranju, godinama je bio pod mesnom zajednicom Dubnica i trpeo je nemar. Kako drugačije objasniti da u školi nema vode, a da je poljski VC srušen. Ona odvažnija deca svoje fiziološke potrebe obavljaju iza školske zgrade, a ona stidljivija u kućama poznanika pored škole. Ovde je kao kod Nušića – priča Dušan NIKOLIĆ, student fizičke kulture u Nišu.
Za mlade u selu nema mesta za razonodu. Osim prodavnica, drugih „kulturnih“ objekata nema.
– Nemamo nikakvu prostoriju za okupljanje, a najviše nas boli to što smo jedno od retkih sela u vranjskoj opštini koje nema nikakav sportski teren. Barem da su sagradili igralište za mali fudbal i postavili koševe. Ostaje prodavnica i pivo, ili televizija. Ni mobilne telefone, one na pozivni 063, ne možemo da koristimo jer nema signala. Da bi se javili devojci ili poznaniku moramo da izađemo na brdo iznad sela – govori razočarano Dušan.
U Katunu ima malo zanatlija. Nekada je selo bilo poznato po kovačima, Milanu Aleksiću i Čedi Stošiću, čiju tradiciju nastavljaju njihovi sinovi. Čuvene su bile i terzije, narodni krojači i šnajderi koji su izrađivali mušku i žensku seosku nošnju. Najpoznatiji su Slobodan Trajković i Stanko Stevanović.
U Katunu se svi ponose crkvom Vaznesenja Gospodnjeg ili Svetog Spasa, kako joj meštani tepaju. Prelepa građevina je na brdu iznad sela.
– Do 1993. godine koristili smo crkvu u Pavlovcu, a onda smo se dogovorili da pored starog crkvišta, odmah kod groblja, sagradimo crkvu, a kasnije i kapelu. Izuzetno smo se organizovali i uspeli da 90 odsto radova završimo. Ostao je još oltar – navodi Predrag STOJANOVIĆ Pecko, predsednik odbora za izgradnju kapele.
Opština je donirala stari bakar od kojeg je valjaonica u Sevojnu napravila lim za krov, i to besplatno.
– „Jumko“ je u dva navrata uplatio po 1.000 maraka, „Simpo“ je poklonio stolariju, Sveta Stojmenović, koji živi i radi u Švajcarskoj, dao je 2.000 maraka, Vlada Arsić je kupio zvono, a Vasa Mišić i mesara „Dva drugara“ dva krsta. Išli smo od kuće do kuće, mnogi su dali novčani prilog, svako koliko je imao. Moram da naglasim da smo 1993. i 1994. godine otišli u sela Kosovskog pomoravlja gde smo takođe sakupili novac za crkvu. Radna snaga je bila iz sela, a glavni majstor naš komšija Gradimir Anđelković – priča Predrag.


PRVA BRAZDA
Prva brazda je u Katunu svečani jesenji ritual.
– Kad se obere kukuruz ore se prva brazda za pšenicu, jer se poljoprivredna kultura menja. To je svečani dan u kući. Domaćica umesi pogaču, ispeče pile i donese domaćinu u njivu. Pogača se nekada lomila na plugu ili ralu, danas na traktoru. Kad se oralo volovima obavezno su im rogovi bili okićeni cvećem. Danas se kiti traktor – kaže Nikolić.

ZAŠTITA OD GRADOBIJE
Nekada su se u Katunu i okolini pevale pesme kao zaštita od nadošlih gradonosnih oblaka.
– Dete sam bila, kada se pevalo da bi se odvratila gradobija: „Tam`, tam`, u pustu goru/ kude ovce ne blejev/ kude goveda ne rikav/ kude pet`l ne poje“ – seća se starica – Stanislava NIKOLIĆ.

KATUNI
Selo Katun pominje se prvi put krajem 15. veka u turskom popisu vojnuka (turska vojna služba organizovana od balkanskih hrišćana), a drugi put, 1519. godine kada je po turskim tefterima (katastarskim poreskim knjigama) imalo 14 porodica.
Poznati putopisac, Slovenac Benedikt Kuripešić, 1530. godine, kao prevodilac za latinski jezik zapisao je da se „delegacija od 200 ljudi na putu za Carigrad odmarala i prespavala u selu Katun kod Vranja“. Inače, ime sela nastalo je po katunima – seoskim stočarskim naseljima.

POZNATI KATUNČANI
Vlada Arsić, bivši direktor Simpa, Rade Antić, bivši direktor Simpa, Rade Stevanović, bivši direktor Simpa, Serafim Tomić, bivši direktor „Delišesa“, Dragan Anđelković, direktor Poljoprivredne škole…

PROFIL
Prema popisu iz 2002. godine – 432 stanovnika
Broj domaćinstava – 96
Prosečan broj članova domaćinstava – 4,50
Nadmorska visina: 419 m.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar