A kako su žene nekad radile



A kako su žene nekad radile

Muka je bila, ali grad ti pred nos, radilo se u fabrike, jelo se u restoran, leb kolko hoćeš, plata na vreme, ima i za ćevapi i pivo u kafanu. Eh, to je bio život! Zaboraviš na kal, na sve





Vojvoda Radomir Putnik dobio je svoju ulicu sredinom 80-tih godina prošlog veka u Donjem Vranju, kada se skrene pored čuvene kafane „Krivo vrbče“ i uđe u kraj gde nema saobraćaja. Ulica je nastala delom na Lukarskim njivama, a delom na porodičnom imanju Drage šofera.
– Bile su to obradive njive kad smo se doseljivali, ispresecane ulicama, ali samo u geodetskim knjigama. Ovde je dolazio i kupovao placeve siromašan svet, najviše iz planinskih pčinjskih sela – počinje priču o ulici Čedomir MILENKOVIĆ – Čeda Pinter, koji se sa familijom doselio 1963. godine iz Dumbije.
Žitelji su sa vlasnicima placeva sklapali ugovore u kojima je stajalo da mogu koristiti prolaz na njivama u produžetku kako bi izašli na Partizanski put.
– Bez tih prolaza ne bi mogli da funcionišemo jer su služili za doterivanje materijala i izgradnju kuća. Deset godina smo tako funcionisali – navodi Pavle AKSENTIJEVIĆ, ugostitelj u penziji.
Muke i nevolje su pratile prve doseljenike u ulici. Nije bilo puta, struje, vode i kanalizacije.
– Najpre su dolazili najhrabriji, a to je sirotinja. Bilo je to vreme početka rada fabrika u Vranju: „Jumka“, „Simpa“ i Koštane“. Mi smo iz Babine poljane, a sećam se, dete sam bio, kada su dolazili ljudi iz Vranja sa terenskim džipovima, jedan drži govor, a sa strane momak i devojka obučeni u radnička odela. Sve što je bilo zdravo i pravo tovarili su u kamione i pravac Vranje na rad u pomenutim fabrikama. Delovalo je primamljivo, mada ko je smeo da ne pristane ako ga ošacuju – priča Slobodan MLADENOVIĆ, radnik „Simpa“.

BOLAN PARADAJZ

– Ma, sinko, svi su hteli da dođu u Vranje. Čedo, kaži što me je nateralo da dođem iz Koćuru? I tebe iz Dubmiju, Baneta i Paraskevu iz Babinu Poljanu, Belču iz Mezraju – dobacuje Sima MLADENOVIĆ, penzioner bujanovačke „Gumoplastike“.
– Zor, Simo! Golem zor! Što je imalo u planinu, u pusteliju: Nebo, zemlja i ksmet (sudbina). Kad zaspiješ ne znaš da l` će os`mneš. Kakav život?! Kal, ilovača snagu nam ispi. Krompir, kropmir i samo krompir, to nas je hranilo. Ko je imao kozu mogao je da računa da će mu deca uteći od đavolove kose. Spavali smo oko ognjišta, u krug, na rogože kao poganci. Od malečko idi po planine u drva, secaj, pa idi sa tatka po pazari da pomogneš bilo što – kaže Čeda.
– More, svega je bilo. Pamtite li priču kad dođe učitelj iz Vranje u jedno naše pčinjsko planinsko selo i donese zreo crven paradajz – pita Slobodan.
– Ti si dete čuo za tu priču, a istina je bila. Gore u planinu gajili su naši i paradajz, ali nikad nije mogao zbog hladnoće da sazri. Jeli smo ga onako zelenog. Kad je to video, učitelj je rešio da donese zreo crven paradajz da nam pokaže i da ga probamo. Misliš da smo ga probali?! Pogledaše starci, dede i babe, i viču: „Učitelju, svaka čast na tebe, ali da jedemo bolan paradajz to ne dolazi u obzir“ – priča Sima.
– Pa, ne li reko, najviše nas zor natera da dođemo u Vranje, a najmanje sila – kaže Čeda.
Kuće su se pravile, govore meštani, na o-ruk. Radili su svi koji su mogli da drže lopatu. Pomagale su i komšije, bez poziva.
– Volja je bila golema da se što pre dođe do svoj krov nad glavu. Kakva je radost bila kad znaš da će se useliš u kuću od pečenu ciglu, pa betonska ploča. A do pre neki mesec živelo se u plotare. A kako su tek žene radile?! Milina da gledaš, mešaju na mešalice, držalje od lopatu ne ispuštaju iz ruke. Bose, noge im u kal, a one lete. Rade barabar sa nas, pa trk u šupu da zgotove ručak. A ručak, kad zađe sunce, uveče spojimo ga sa večeru. Popije se rakija, zameze paprike, pa kad se iznese šerpa s gra i ljuti paričiki… Muški se najedemo. Kad bi se udarila prva ploča radost je bila golema. Nema da teči, naručuje se kod tišleri stolarija i useljuje se – priča Sima.
Struja je stigla sredinom 70-tih godina prošlog veka, a voda i kanalizacija deceniju kasnije.
– Muka je bila, ali grad ti pred nos, radilo se u fabrike, jelo se u restoran, leb kolko hoćeš, plata na vreme, ima i za ćevapi i pivo u kafanu. Eh, to je bio život! Zaboraviš na kal, na sve – kaže Stojadin Dine MILENKOVIĆ, poznati donjovranjski bravar.

SAMO NAPRED

Voda se koristila iz bunara, svi su imali poljske nužnike.
– Možda je tako trebalo da bude. Sišli smo sa planina, pa da bi se privikli na grad nismo smeli odmah sve blagodeti da uživamo. Zato smo dozirano dobijali, prvo struju, pa vodu i kanalizaciju i na kraju, 1998. godine asvalt. Nismo se bunili, naša filozofija je bila: šut sa rogatoga ne može, a kad je tako idi iza njega i vikaj: što jes`, jes`, samo napred! U Vranje samo tako može da se opstane i da se dočeka asfalt i sve što ide uz njega – priča Čeda.
– Ulica nam zadade naviše muka. Bili smo složni, što se dogovorimo to uradimo. Sami smo rešili da je sredimo, nasipemo, da ne gazimo blato. Doterivali smo šljunak iz Morave, istovarivali i sami nivelisali ulicu. Radilo se udarnički. Ali, taman bi sve uradili po našim propisima, kupio bi neko plac, počeo da gradi i razrovao bi ulicu kamionima. Pošto se mnogo gradilo u okolini, ulica nam je stalno bila upropašćena. Dizali smo ruke, znamo kako je kad se gradi na njive – kaže Vidislav STANOJEVIĆ Belča, privatnik.
U ulici se stariji i dan danas poštuju, uvažavaju jedni druge.
– Družimo se, popijemo čašicu-dve, zamezimo kao danas na Svetoga Petra jer je Dinetu rođendan. Evo, ja sam došao prvi da mu čestitam i doneo poklon: kilo paradajz i kilo krastavice. Da se ne troši mnogo jer mora da iznese rakiju – smeje Vidislav.
– Nekad besmo kao jedna kuća. Kapije i vrata otvorene i danju i noću. Spavam u krevet pod kajsiju, tišina, samo se zrikavci čuju. I za dobro i za loše trčali smo jedni kod drugih. Kad je svadba svaka žena iz komšiluka napravi tortu i odnese, plus poklon. Imalo se je, pare prvo, a potom i volja. A sad?! Kriza, leva, desna, pa u sredinu. Utepaše narod sasvim. Dođe vreme da se prebiraju troške po kredenci, dođe zavist, pakost, jedni na druge reže kao besni kučiki. Izađem na ulicu i taman nekom od mlađih da kažem: dobar dan, a on savio šiju, priča sam sa sobom i prođe pored mene. E, moj Pajo – i ja si pričam sam sa sebe – nema drugo nego da ga opuštiš po neki lak i ubav zbor na ovi tvoji ispisnici u ulicu sa koji vek protera, ali pažljivo da ga ne osete – priča Pavle, poznat u ulici kao „čika Paja“, druželjubiv i omiljen lik.
– Idi danas ostavi kuću otključanu. Iako smo proleteri i nema šta da kradu kod nas, ipak se bojimo. Jer je došlo poslednje vreme: i prljave gaće će ti skinev i odnesev! Mladi, deca me brinu, sve to ide kao guske groz maglu – krsti se Čeda.
– Ma, sami smo krivi. Dok besmo u sela u koju kuću nemaše po sedam, osam deca?! Kako nas očuvaše? Sami smo se izborili za svoj put. Mnogo usta, svaka glada i hoće da jedu. Čim otfrkneš sam mora da se izboriš za parče leb. A, danas?! Jedno do dve deca, svi im se tresu, tatino mamino, oćeš ovo oćeš ono, napavismo ih sakati pri ruke i noge, ulavi pri mozak – kaže Vidislav.
U ulici svako gleda svoja posla, politika ih ne interesuje mada ističu da su svi „po malo socijalisti“ jer su na njih navikli radeći u vranjskim gigantima. Druga Tita im ne dirajte, dirnućete u uspomene jer sve što su stekli bilo je u njegovo vreme.


ŽITELjI ULICE
Čeda i Nada Milenković, sin Stojadin, suruga Svetlana, deca Slaviša i Ivana, sin Jovica, supruga Ružica, deca Danijela i Branislav; Radenko i Stojanka Mladenović, sin Sima, supruga Zagorka; Antonije i Leposija Mladenović, sin Dušan, sin Slobodan, supruga Stana, deca Saša i Nebojša; Pavle i Kruna Aksentijević, ćerka Dragana, suprug Vlada, deca Miloš i Miljan, ćerka Ana; Stojadin i Zagorka Stanojević, sin Vidislav, supruga Stanka, deca, sin Slađan, supruga Suzana, ćerka Anastasija i sin Dejan, supruga Marina, sin Vukašin; Paraskeva Tasić, sin Slađan, supruga Suzana, deca Marko i Anđela; Dragan Lilić, supruga Duška, sin Nikola, sin Vlada, supruga Ivana sa decom, Rodoljub i Dragana Nikolić, sa decom; Slobodan i Divna Zafirović, sin Dragan, supruga Marina, dete Milan i sin Srđan, supruga Marija, deca Anđela i Aca…

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar