Vranjanke vole pare i moć



Vranjanke vole pare i moć

O ocu svešteniku iz reda Franjevaca, svom životu u Dalmaciji i Švajcarskoj, fudbalskoj karijeri, druženju sa Perom Tumanom, reklamama zbog kojih je nadrljao, panku i „Rolingstounsima“, manekenkama koje kubure sa „malim sivim ćelijama“, gej momcima…





Mikloš Dimitrijević je svima poznato lice. Posao u kome se najbolje snalazi je marketing, a samo na korak od toga je i svet foto-modela i manekena. Pre tri godine rešio je da sve to spoji u svoje životno opredeljenje, pa osniva televiziju „Kaktus“ od koje danas dobro živi. Posle napornih početaka, prisutnih u svakoj sličnoj priči, sam je sebi otvorio puteve za profesionalno bavljenje ovim poslom, a telefoni agencije FASHION koju vodi zajedno sa suprugom Ljiljanom, već se nalaze u svim važnim modnim adresarima Srbije.

SNALAŽLjIVA LUTALICA

Vaše neobično ime ukazuje na mađarsko poreklo…
– Ne samo ime već je i moje prezime mađarsko – Galamboš, ali sam zbog majke, u drugom razredu srednje škole, prihvatio da se prezivam po njoj – Dimitrijević. Moj otac Horbert Galamboš je umro pre par godina, bio je Mađar, katolik, pripadnik reda Franjevaca, koji su poznati po tome što se uglavnom bave propovedništvom, misionarstvom, parohijskim i naučnim radom. Tako je i moj otac bio, mnogima će zvučati neobično, doktor teologije. On i moja majka su se upoznali u Subotici, u pošti u kojoj je ona radila nakon završene više Poštanske škole u Zagrebu. Nakon što su se venčali, živeli su u Subotici, a potom su se doselili u Vranje gde smo rođeni moja tri godine starija sestra Marta i ja. Kada sam napunio sedam godina roditelji su se razveli i ja sam otišao da živim sa ocem u Dalmaciju. Ali to je trajalo svega godinu dana jer je majka došla po mene.
Koliko se sećate oca i njegove porodice?
– U Dalmaciji smo živeli u gradiću koji se zove Opuzen, u blizini Metkovića i Ploča. Ovo mesto je poznato po plantažama mandarina i kivija, a među prvima u Dalmaciji imalo je osnovnu školu. Moj otac Horbert je bio vrlo obrazovan čovek, govorio je pet jezika, čitao Kanta i Hegela, svirao orgulje… Moj deda Ferenc, za razliku od oca, nije voleo Srbe i to nikada nije krio, pa mi je namerno dao ime po mađarskom fašisti Miklošu Hortiju. Ali sudbina se poigrala i sa dedom tako što su mu se i tri ćerke, koje je imao pored mog oca, udale za Srbe! Očeva familija je bila vlastela i kada im je nacionalizovana imovina u Somboru i Bačkoj Topoli, vratili su se u Dalmaciju. Kada me je majka ponovo dovela u Vranje, otac se vratio u Sombor.
A sećate li se života uz oca u Vranju?
– Vrlo malo, ali majka mi je rekla da je ovde postao boem koji je voleo društvo i pesmu, družio se sa Stanišom Stošićem i po čitave noći provodili su zajedno u kafani „Staro Vranje“. Radio je kao komercijalista u „Slogi“, a moja majka ima običaj da kaže „upropastiše ga Vranjanci načisto“. Kada su se razveli, on se više nikada nije vratio sveštenstvu… Posle toga petnaest godina se nismo videli, a onda sam rešio da ga posetim u Somboru. Bio je veoma iznenađen kada me je video, ali genetika je čudo… Priznajem da nikada nisma bio mnogo vezan za njega, a opet, pomagao sam mu finansijski sve do kraja života. Otac se kasnije ponovo oženio, tako da osim sestre iz njegovog drugog braka, koja je na žalost poginula, danas u Hrvatskoj imam brata Leonarda Galamboša.
Održavate li kontakte sa njim?
– Potrudio sam se da uspostavim kontakt sa Leonardom i veoma sam srećan zbog toga. Pre tri godine smo se videli, u Dubrovniku, a on je prošle godine bio u Vranju i oduševio se Vranjancima. A tek kada je video da imam modnu agenciju, odlučio je da se i sam posveti i tom biznisu! On je, inače, završio DIF, radi u školi, ali ima i plantažu mandarina u Opuzenu.
Koliko vi imate veze sa sportom?
– Godinama sam bio fudbaler vranjskog „Dinama“, u pionirima i podmlatku. Iako sam voleo fudbal, shvatio sam da dalje od toga neću napredovati, da su mi toliki fudbalski kapaciteti. Možda sam pogrešio što nisam slušao savete ljudi koji su mi govorili da sam mnogo talentovaniji za košarku, ali ja sam želeo, poput mojih školskih drugara pokojnog Kape i Pileške, da budem fudbaler. Kasnije sam shvatio da su oni bili zaluđenici, fudbalski manijaci, majstori koji su čak i u školu dolazili u kopačkama! Međutim, bavio sam se i dalje rekreativno fudbalom, bio u formi. Nakon vojske, na poziv mog velikog prijatelja Dragana Kovačevića Džije, otišao sam kod njega u Švajcarsku, u gradić Renon, u blizini Lozane. On je tamo igrao fudbal u klubu „Slavija“, pa su uzeli i mene, na mestu centarfora. Bio je to klub bez preteranih takmičarskih ambicija, što je meni i odgovaralo. Igralo se i prilično lepo živelo.
Šta ste još radili u Švajcarskoj?
– Živeo sam tamo dve godine. Voleo sam da skitam, da sve vidim, a bio sam i jako snalažljiv. U porodici tog mog prijatelja ostao sam jedan jedini dan, nisam hteo da smetam! Pa iako sam imao samo tri stotine maraka u džepu, snašao sam se i zaposlio kao konobar, spavao na različitim mestima, družio se sa različitim ljudima. Imao sam tamo i nekoliko devojaka, živeo kod njih. Puno mi je pomoglo što solidno baratam engleskim, italijanskim i francuskim. Talenat za jezike sam nasledio od oca, koji je govorio pet jezika! On je mnogo i čitao, to je genetski preneo i na mene, dok majku to nikada nije zanimalo. Ona je neki „lutalački“ duh…
Kako ste odaberete marketing kao svoje osnovno zanimanje?
– Oduvek sam voleo komediju i poeziju, rimu. To sam pamtio nenormalno lako i brzo. Tako su, valjda, i nastale sve one moje reklame i stihu, po kojima me svi znaju. One su, priznajem, moj zaštitni znak i ja se toga ne stidim. Posle srednje ekonomske škole, upisao sam Filološki fakultet u Beogradu, jedini iz svoje generacije, ali to nikada nisam završio jer sam počeo da radio kao novinar – saradnik u Radio Vranju.

TUMAN, MINIMAKS I PALANČANI

Šta ste radili u Radio Vranju?
– Moj „guru“ je bio Pera Tuman od koga sam mnogo naučio. Oduševljavao me je svojim specifičnim pristupom poslu. Pored njega sam razvio svoj urođeni smisao za humor, jer je on primetio da ga imam i nesebično mi je pomagao. Ali primetio je i moj smisao za reklamu, marketing, tako da sam se brzo usmerio i na tu stranu. Sve nagrade na Festivalima lokalnih propagandista Srbije, čuvenom FLOPS-u, u Beogradu, Novom Sadu, Vršcu, Negotinu… koje je tih godina osvojila ova radijska kuća, osmislio sam upravo ja. Pored Mićka i njegovih „Indeksovaca“, ja sam redovno osvajao sve nagrade.
Šta je vama najdraže iz tog „radijskog“ perioda?
– U to vreme smo imali dva televizijska kanala na nivou države, pa su ljudi mnogo slušali radio i mi, radijski novinari, smo bili mnogo popularni. Sećam se, odem u prodavnicu, a ljudi me prepoznaju po glasu! Odem u neku ustanovu nešto da završim, a nepoznati ljudi mi prilaze i kažu: „Ti li si onaj s radio?“. Napravio sam kultnu emisuju „Turbo vikend“ koja je bila nenormalno slušana. Dobijali smo na stotine pisama nedeljno, a i dan-danas čuvam jedno dugačko tri metra! Zvali su me vranjski Minimaks. Minimaks je sve izmislio što je moglo da se izmisli, a ja sam, onda, to samo primenio ovde.
Minimaks je stradao par puta zbog svojih fazona, a vi?
– Prvi put za malo nisam ozbiljno nadrljao 1992. godine, kada sam pravio neke fazone na ručan tadašnje vlade. Drugi put, sam bio pozivan na informativni razgovor uoči bombardovanja, za koje ja tada nisam verovao da će se dogoditi. Sećam se snimio sam neku reklamu u kojoj sam se zezao, kao: „Kude će provedeš bombardovanje?“, a tip mi odgovara: „Kući, u krugu porodice“. Kada su počele da padaju prve NATO bombe na Srbiju, ta reklama je upravo bila na programu.
I žena vam je radila u vranjskom dopisništvu RTS, da li ste se tako upoznali?
– Ne, upoznali smo se dok je radila u kafiću „Gecbi“, a kasnije se zaposlila, najpre, u Radio Vranju, a onda u dopisništvu RTS-a. Smuvali smo se na jednoj žurci kod Cake crevara, kad je ona plesala sa mnom samo da bi „otkačila“ jednog dosadnjakovića. Od tada je naša pesma „Endži“ od „Rolingstounsa“, jer ni ja, ni Ljilja, nikada nismo voleli narodnu muziku!
Kakav je Mikloš Dimitrijević, onda?
– Užasavam se stereotipa, u najranijoj mladosti bio sam panker. Vranjanci su čudni ljudi, svega se stide, ne pokazuju kakvi su zaista. Sve ih je nešto sramota, nešto im je blam, glume i pretvaraju se da su ono što nisu, pravi palančani! Ja se nikada nisam pretvarao da sam ono što nisam. Ali ja, ipak, volim ovaj grad. Vranjancima zameram što se ne trude oko žena, a Vranjankama što su se polakomile na pare i moć.
Kako posluje vaša modna agencija?
– FASHION radi u kontinuitetu 15 godina, profesionalno koliko i modne agencije u drugim gradovima, među pet smo najuspešnijih u Srbiji, sarađujem godinama sa Vesnom Jugović. Plasirali smo mnoge poznate manekenke iz Vranja, slikale su se za mnoge naslovnice po Srbiji, a da niko u Vranju skoro da ne zna da su one odavde. Žalosno je što mnoge od njih kubure sa „malim sivim ćelijama“, pa su retke završile škole i pametno unovčile svoj izgled. Ali to, valjda, prati ovaj posao – mladost, lepota i iskustvo ne idu zajedno.
Da li je tačno da među vašim manekenima ima dosta pripadnika gej populacije?
– Tačno je, ali ja nemam ništa protiv njih. Vranjanci ne vole homo populaciju, ali oni ne vole ništa što se razlikuje od njih, pa se oko toga ne treba uzbuđivati. Što više gejeva to više žena za nas koji nismo takvi!


PROFIL
Mikloš Dimitrijević (1967) je završio ekonomsku školu, već 15 godina je zajedno sa suprugom Ljiljanom, vlasnik modne agencije FASHION Desetak godina je radio u RTV, potom tri godine na televiziji „Fokus“, a od 2006. godine je vlasnik televizije „Kaktus“. Sa Ljiljanom ima ćerku Doris (12) i sina Radoša (11).

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar