Vredne, tvrde lejke



Vredne, tvrde lejke

Sve smo se nadali će se pokrenuti nešto, imali smo uvek jake ljude u gradu, njihove familije žive ovde. Ama, čim skinu prašinu sa cipela zaborave na selo





Bunuševac, naselje u jugozapadnom delu Vranja, danas pripada Drugoj mesnoj zajednici. U naselje se ulazi kada se prođe Duboka dolina, pa groblje i levo pored deponije šuta i industrijske zone skrene uskim razrovanim asfaltnim putem.
– Do 1974. godine bili smo selo, bez asfalta, ali čisto. Od vazduh da živiš, pa reka, bagremi, pčelinjaci. Ljudi vredni, po ceo dan na njive, u vinograde. Pršti od rabotu, imalo je i da pretekne. Mnogo je bilo vrednih, ali i dosta prepredenih. Retko kad da u Vranje nije bio neki naš mrdač na vlast. E, ti mrdači izboriše se da steknu što više za sebe, a selo zarezaše. Pripojiše ga na grad i pobegnaše od glotu. Ostaviše crnu rupu i postaviše tablu ispred selo na koju piše „Vranje“. Da se krstiš i s levu i s desnu ruku. Prljavijeg sela u okolini nema, a vode nas kao gradsko naselje. Da pukneš od muku – počinju priču žitelji Bunuševca.
Kako su mrdači napuštali selo tako su i čitave familije bežale preko doline na Šapranačkom ridu, pored Šapranačkog groblja, svuda po gradu. Danas u Bunuševcu više potomaka familije Durudanci ili Antanasovi. Kostinci su većinom na ridu, kao i Dinčini.
– Pobegnasmo od zarazu. Nema kanalizacija, Duboku dolinu i reku zatrpaše, bacaju đubre na sve strane. Na ulaz u selo napraviše deponiju šuta, ma baca se sve što se stigne – govorio je Branko Kostinac.
– Ko je mogao pobego je, a nisu svi. Sve smo se nadali će se pokrenuti nešto, imali smo uvek jake ljude u gradu, njihove familije žive ovde. Ama, čim skinu prašinu sa cipela zaborave na selo. Zbog takvih u gradu viču: „Sa Bunuševčanima da nemaš nikakvog posla“ – kaže Zoran TASIĆ Furko.

GOKAVCI TEČIV NIZ ULICU

Kao dugogodišnji aktivista obijao je mnoga vrata ne bi li selo zaživelo kao grad. Uvedena je voda, otvorena inustrijska zona gde danas pored deponije na ulazu u selo sumorno deluju zgradurine nekoliko privatnih fabrika i stovarišta.
– Naviknasmo se na spoljnu glotu, prolaziš svaki dan i oči i nos ne reaguju. Ali, unutra, u selo kanalizacija je pored kuće u septičke jame. Molimo se na Boga da padne kiša iz dva razloga. Prvi, kad upeče zvezda i ispuca smolnica pa se naplašiš da ako ne zavrne sve će izgori što si posadio. A drugi je, kad zavrne arno i krene voda niz ulice, svi trčimo da ispuštimo jame. Tečiv gokavci niz ulice, smrdi na sve strane, molimo se da voda odnese sve prema groblje i njive da ne naiđe neka žutica i ne napravi bedu na deca – priča Trajko JOVANOVIĆ Binta.
Bunuševac je nekad bilo selo za primer. Brojne, zadružne familije merile su zemlju na hektare. U njihovom posedu bilo je sve do Neradovca s jedne i Dapčevca i Stropskog s druge strane.
– Najstar u zadrugu, čim svane, mrdne s prst i sve što može da drži motiku u ruke kreće na njive i u lojzinja. Puca grbina od rabotu, u pladne sedne se ispod neko drvo u lad i kusa sirće sa klucan beli luk. Zajede se čorbast pasulj da ne oteža stomak i nastavi rabota dok se ne smrači. Kad se dođe dom tad se postavi večera, jaka da nadođe snaga. Nije bilo nikakvo čudo da vidiš domaćina koji se približija do osamdesetu, a da ne oljušti kilo domaću rakiju mezeći lukčiki i sirenje. I toj, oko da mu ne trepne. Pa kad izede za večeru pečenu kokošku i obali nekoliko čaše vino legne u krevet i zaspije kako dete – priča Jovanović.
Na crveno slovo u crkvenom kalendaru nije se radilo. Slave i sabori bili su odušak od teškog rada koji je punio ambare i u kuće donosio berićet.
– Eh, sobori po sela, muzika bije, a Bunuševčani prvi u kolo. Mnogo je bilo momci sa bistri oči, ubavi i toj onako muški. Vane i Trfun Binta, Branko Kostin, Bogdan, Antanas, Sreten, Furko, Tane, Duško Karabina, Purci, Adžijci, Šarci, Mitrovci, Bekirci; Majlini, Durudanci, Gajini, Bambule, Živkovi, Bejalci, Aleksini kad zavrtiv maramče devojke trčiv da se uvativ do nji. Stisnev se ruke, prepletev prsti i bidne rabota. Devojke su duvari ripale i begale po nas. „Puče puška zavede se Duška“, pevašev za mene, a ja gu nevestu ukradna od Kostinci. I toj najubavu. Imalo nas je za sve. Znalo se koja padne u bunuševačke ruke i da su dušmanske slatke su – pričao je Vane Dinčin svojim potomcima.
– Bili smo rabotni, ali kad naiđe vreme i prkosni, pa i previše hrabri nego što treba. Nepravdu nesmo mogli da podnesemo, znali smo da na magare onaj rabota ne može da se ispravi, ali pa smo išli s glavu u duvar. Kad se rat završi počelo je palamudenje. Za toj je glavni bio Serafim Jovanović, „istaknuti“ član KPJ koji je toj vreme drmao i u selo i u Vranje. Sećam se, hteo je da strelja Tomu Mitrovskog. A kad su za vreme rata Bugari pošli po njega u Bunuševac, Toma kao bugarski kmet provede gi pored selo, da bi Serafim preobučen u žensko pobegnaja. Toma da ne beše Serafim bi popija metak u čelenku. Dođe kod Stojana, tatka na Duška Vasiljevića, golemu partijsku zverku i onakoj piskavo zbori: „Čiča Tane, da besimo Tomu na onaj najgolem blagun“. A Tane mu zbori: „Samo li ga pipneš, prvo moju kuću da zapališ, pa tad njega da obesiš. Toma da neje bija ne bi bilo ni nas“! Serafim neje smeja da obesi Tomu, zbog Duška, merija je silu na kantarče i odustaja. Posle, udbaši iz Vranje sudili mu preko koleno i presudili da ga streljav u Donje Vranje. More, dignev se Bunuševčani i oslobodiv Tomu. Koj će ima rabotu s tvrde glave, pa ako udariv mora celo selo da uništiv – priča Kostić.

A BLAGOJE, TVRD MOMAK

– Da smo bili tvrda vera, bili smo. Tvrde lejke, kako vika narod. Duška Karabinu dva puta su partizani hteli da ga strljav zbog nedisciplinu. Toma Kopuz i Blagoja Cucin ga jedanput spasiše. „Brat nam je, nećemo da ga streljamo“, viču na nekoga zadrtoga komandira, Piroćanca i merkav ga. On se dvoumi, posle čujev kako šapuće: „Ma, ovi iz Bunuševca nisu mu braća, ali gledaj ih kakvi su bandoglavi, borbe su svakog dana roknuće me matak u leđa. More, neka se nose“. Ma, kakva nedisciplina na Karabinu što mu nije bilo na ćef nije hteo da raboti. Ali, zato kad dograbi mitraljez na Čestelin pa kad raspali. Svi kako poganci po zakloni, a on za inat stoji, ide i kosi redom. Njega metak nije hteo, a grdni mladi ljudi izginaše gore u livade – pričao je svojevremeno, Stojmen Binta.
– A, Blagoja Golica, eh, kakav momak. Visok, snaga, otide u Švajcarsku da raboti. Dođe na odmor, posle rat, videja svet, milina da ga slušaš, devojke ga gledav ispod trepke. Beše neka radna akcija u selo. Kopamo, pravimo put, znoj teči, a nova vlast gleda i naređuje. Blagoja gleda u nas i smeje se. Neko ga upita, od muku, od drugo ne: „Blagojo, kako je u Švajcarsku“. A, on ni pet ni šest: „Namočam se na Jugoslaviju, takoj je“. Što je bilo preko noć, nikom bog da ne da. Neli ga otkucaše, zatvoriše i prebiše kako kuče. Sabajle, dovedoše i frljiše u dvor. Modar, crn kako čivut, gotov, na izdisaj. Njegovi, brzo koljaj ovce, pokrivaj sa sirove kože jedva ga nekako opraviše. Završi Blagoja sa Švajcarsku i Jugoslaviju u isto vreme. Ceo život mu prođe, pa i dan danas, u kulačku rabotu za leb da zaradi – priča Jovanović.
Bunuševčane je najviše pogodio otkup posle Drugog rata. Otimali su stoku, žito, višak zemlje. Meštani su pokušavali da se snađu, zakopavali su žito u zemlju, ali džaba, udbaški „kožni mantili“ došli bi na njivu, uzeli struk žita, ovršili ga i izmerili zrnevlje. Na osnovu toga, znajući ko koliko ima zemlje razrezivali su otkup.
– Nekome dve tone, nekome tri, ili trideset ovce da se zakoljav i predav u stanicu gde je bilo tursko groblje. Sećam se, mi smo trebali da predamo 32 zaklane ovce i toj tačno u kilo kolko su oni procenili.. Na tatka mi žal, tad narediše da se ništiv koze i on ode kod jednog našeg prijatelja dade mu ovce, a uze koze i zakla gi. Predadosmo meso, ali kad izmeriše fali dva i po kila. Tatko mi vika, fati sinko neku podebelu kokošku i odnesi da se natamani merka. Ponesem kokošku, ono neka vrućina i lipsa mi po put. Vrnem se uvatim drugu, duvam vu u usta i nekako gu živu predado – kaže Jovanović.
– A, da je samo stoka i žito oduzimana. Na zemlju su frljili merak. Bunuševčani su dovitljivi ljudi, brgo se podeliše braća i razdeliše zemlju da ne ode u državnu zadrugu. Ali, nesu svi, bilo je da su na neki i po tri hektara otnali i toj pupak zemlju – pričao je
Nikola Dinčin.

OD SIROMAŠNIH ZA BOGATAŠE

Trajko Kostinac se seća kad je krenula akcija „Uzmi od bogataša za siromašne“.
– Kad naiđe kolona iz Vranje, pa im se pridruživ pojedini Bunuševčani kosa na glavu da ti se digne. „Pomešan sirdžlik i grutke ispod čašku ogadiše Bunuševce“. Uzimali su sve što je „višak“ od Bintini, Mitrovci, Purci. Kod Dragutina i Nikolu Bintu isteraše svinju, nastade vik golem, psovanje i tepanje. Iskršiše gi koske i saviše grbine do zemlju, pa otidnaše za Vranje, da istovariv u državni magacin. Na čelo kolonu zastave sa petokraku golemu kako aždaja, pesma ječi: „Druže Tito, naša diko“… Na nji gi beše do pevanje, na mnogi do plakanje . Mita, jedan od opelješenih, od muku popija malka poviše, pa i on peva: „Druže Mito, naša diko“… – priča Kostić.
Danas nema otkupa, ni podele na partizane i četnike, meštani su složni.
– Još se radi na njivama i po vinogradima. doduše prepolovilo se nego ranije, otkupa nema, ali nikad nije prestala otimačina, samo što je danas parola: Od siromašnih za bogataše“. Ono što se ne menja je narav bunuševačka. Dok kad ćemo da trpimo smrad sa deponija koje nas okružuju i gledamo kako fekalije idu niz ulice ne znamo. Neće biti nikakvo čudo da dignemo bunuševačku gomnjivu bunu“ – završava priču Zoran Furko.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar