Vrti se kao gluva kučka



Vrti se kao gluva kučka

– Dođe li be, novinare, aman, zakaza mi pre tri sata, sedim ovde i čekam te, popi božju kišu! Samo da znaš, zato što docniš, će platiš sve što sam popio, i… dete! Ovako pred fajront turi be tamo jednu pljeskavicu, ljutu al bez luka, žena mi će me naseti opet da sam jeo u kafanu, a mnogo je na to osetljiva, vika – „ja ovde se rasipa, kuvaj, mesi, ti biždeku dođeš, ili si jeo kod majku ti, ili pljeskavicu u kafanu“! I sad mora sve bez luka da naručujem, da me ne nanjuši, i što je pobeter, mora i da jedem, onako posle pljeskavicu, ono što je ona spremila, i da vikam ohoho, što je ubavo, kad opet ovo će zgotoviš?!
– Nego, pogledaj za dva astala prekoputa… E, tako je, doktor i advokat sede i piju kafu i kiselu vodu. Što je, pitaš, tu čudno? Sede si ljudi, laf, muabet, tako misle ljudi, ali znaš li ti kolko oni ovde sede uz prazni fildžani, a ono malo vodicu što im je ostalo na dance, tako pijuckaju, kolko da ne sede na prazno. I kao nešto važno pričaju, božem ovaj njega zastupa, a onaj pa ovoga leči; pa prebiju troškovi.
– Tc, to samo ljudi tako kontaju, na to liči. I čekam te ja ovde tri sata, pošto kasniš, to neće ti ga zaboravim, osim ako ne platiš račun, i gledam doktora i advokata. I jedan i drugi doma bi si pošli, mobilni telefoni se im se usijaše, zovu žene otuda, ajde be, za kuću znaješ li, onaj kaže, ma pušti me, sedim s advokata, došli smo do drugostepeni organ, a ovaj pa, na ženu, čekaj be, strpi se, tu sam s doktora u ordinaciju, da rešimo onaj zdravstveni problem.
– Gledaj ga konobar kako se vrti kao gluva kučka, dao bi fajront, ali ne može zbog nji`, zato i ti i ja ovako sad možemo da dobijemo piće.
– O čemu se radi? O čemu se radi?! Ti, novinar, ne znaš, ja da te učim? Ništa, sam će si vidiš, samo se strpi, sedi i gledaj kako ovo će se završi. A znaš ga onoga doktora – ja kad se napijem, ja pijandura i raspikuća, a on kad se napije, kaže pacijent, a onako se pizdarski kezi, glej ga doktor, ćeflija, meraklija! A pacijent doma kad dođe, trese se kao prvoborac, tepa ženu i deca, mame mu ga nabutam, kaže, na onoga na onoga nadrilekara, uzede mi trista evra, viski, kafu i bombonjeru za sestre, a ispušti mi babu, umre iznenada u devedešestoj godini života, i ostavi nas da za njom večito tugujemo.
– I onomad doktor nađe sponzori, zateknem ih ja kod poznatog fudbalera, u kafanu na pijac. Doktor se raspištoljio, i peva njegovu pesmu, onu što ga uvek pogodi, a glasi – „e što nisam lančić mali oko tvoga vrata, nosila bi svakog dana mene mesto zlata“. I padna u karasevdah, i počna da krši čaše. E sad, dok je bio na funkciju, niko ništa nije smeo da mu kaže, ali politika ti je politika, jedna, doktorski rečeno, defekacija, a po naški, znaš i ti, ali ne smeš da napišeš, doktor s njegovoga mačkara i on litne od slatku foteljku. Ali, inercija, on se pomnožio, misli i dalje će divlja po ugostiteljstvo.
– No, međutim! Kako kaže srpska epska narodna pjesma – „i kad druga postade sudija“, ovaj već izgubio kredibilitet kod levog krila, i eto ti ga konobar, ne zarezuje ni merak ni sevdah, lepo zbere ono što piju i meze u bošču, onako u kafanski čaršaf, i odnese, što će se raspravlja? Doktor se smrtno uvredi, i obrne 92, policiju, kaže, ja sam taj i taj, nalazim se u objektu tom i tom, osoblje pod uticajem alkohola me manijači. Ninu-nanu, ninu-nanu, rotaciono svetlo, eto ti je interventna. Dobar dan, dobar dan, ko je odavde zvao policiju? Ja sam, kaže doca; evo ovaj ovde, i pokaže na konobara, mobinguje me, to je, kažu, sad moderno. Pogledaše se policajci i konobar, dak oni dajma dolaze tu na doručak i marendu za dž, namignaše jedan na drugoga, i drot priđe doktoru – „ustaj, i ruke na leđa“. Čekaj be, ovaj se zbuni, pa ja sam vas zvao, a ne konobar! Kelner otud se čepati – „nož na oružje, vrzuj i vodi“! I odvedoše ti ovoga našega doktora u policijsku stanicu, i podnesoše mu prijavu kod sudiju za prekršaji.
– E, zašto sam ti, novinare, sve ovo ispričao. Dotični doktor i advokat satima sede, i kao nešto pričaju. Ali, nije u tome stvar; stvar je u igri živaca – ko će plati dve kafe, i dve kisele vode. I nije stvar u pare, ni jedan ni drugi nisu u razvalicu, nego princip! Kažu, ko ima ne dava, a ja pa mislim suprotno – ko ne dava, taj ima.
– Glej, glej… vikaše konobara! Čekaj be, ćuti, da vidimo koj će plati… ček, ček… advokat plati, posle pet sata mrkanje! E pa, poštenski, doktori su nepobedivi!





Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar