Žene kolo vodiv, a muži popujev



Žene kolo vodiv, a muži popujev

Svaka muka prođe, mečkovačka žena dočeka svoji pet minuta, polako uzima dizgini u ruke, a kad gi uzme kuća je njojna





Kada se prođe naselje Rudina i selo Balinovac dolazi se do Mečkovca, sela smeštenog u podnožju brda Čavrljuga, poznatog kao strateško mesto u borbi protiv Turaka za oslobođenje Vranja 1878. godine.
– Pričali su naši stari da su gi Turci rasipali sa trešnjovi topovi. Gađali su gi štomogajeće, oko nesu mogli da otvoriv. Nesu gi voleli i oslobodija je dočekana sa olakšanje. Tada je u selo živela familija Spasini. Svi su bili čivčije na imanju Turčina Kadrije koji je živeo u Vranju. Kada bi neko od njih, po potrebi, otišao u kuću Turčina naredio bi mu da skine svinjske opanke da ih veže konopcem i šeta po dvorištu. Iživljavali su se i zatoj su begali kako popareni prema Kumanovo – počinje priču o Mečkovcu, Mihajlo Petrović (68), limar u penziji koji sa suprugom Stanijom živi u prelepoj kući na porodičnom imanju.
Prvi podaci govore da je krajem 15. veka severno od Vranja bilo selo Mečkovce. Predanje kaže da je selo dobilo ime po prvom doseljeniku koga su zvali Mečko ili po familiji Mečkini.
U Mečkovac je pre oslobođenja od Turaka bilo pet kuća, a potom je krenulo naseljavanje. Najviše ih je došlo iz hanskog sela Zebince. Ti ljudi su prvo živeli u blizini sela, u ataru Široki rid i po njima danas mahala, koja broji oko 30 kuća, nosi naziv Širokoriđani. Dolazili su i iz Struganice i Leve reke.
– Dolazile su zadružne porodice u kojoj je najstariji član bio zakon, a žena direk u kuću. Brzo se napredovalo, zemlja je bila posna, okolo brda, željkarnik, ali za stoku ispaša koliko hoćeš. Zato je svaka kuća imala goveda, krave, ovce. Bili su vešti trgovci i čim bi došli do paru kupovali su zemlju pored Moravu, od Zlatokopa do Toplca. Samo naša kuća, Perini ili Krivorepovi, 14 odrasla člana sa porodicama, imala je pre Drugog rata 100 šinika zemlju, 20 para volovi, dva para konji i preko 100 ovce – priča Mihajlo.

ZA TRAJKA KAPA NEMA

Mečkovac je bio naslonjen na Vranje i njegovi žitelji znali su da to iskoriste. Prodavali su mleko, sir, jaganjce i čim bi se stvorila mogućnost zapošljavali se, uglavnom kod majstora učeći zanate.
– Nas krasi snalažljivost, nosili smo najkvalitetniju robu na magariki i imali stalne mušterije. Čim čuje neko da si iz Mečkovac, trči da ugovori mleko ili sirenje da mu se donosi na kuću. Danas samo dve-tri kuće imav stalne mušterije u Vranje. Nema koj da radi, sve pobeže u grad, a koj ostana gleda da izviljka neko svinjče, kokošku, da posadi bašču i preživi. Mladi se muvav po grad, nađev nešto od rabotu, al kolko da imav za provod, za domaćinlk ne – priča Srba NIKOLIĆ, poljoprivrednik koji živi u zajednici sa ocem Stojadinom (90), suprugom Verom, sinom Dejanom i snajom Mirom i unucima: Jelenom i Lukom.
Ovce čuva Živorad MIKIĆ, ima ih dvanaest, i sedam jaganjaca.
– Opredelili smo se za ovčarstvo. Jaganjce nećemo prodavati već ćemo proširiti stado. Ovce su nam jedini izvor prihoda, ceo dan rabota, ali mora da se živi i gleda belo videlo – kaže
U selu ima sedam-osam momaka za ženidbu, mnogo je to jer je selo malo.
– Ne ženiv se, „nema za Trajka kapa“. Nas su mavale devojke da gi oženimo. Pola selo je dovelo žene iz Toplc. Vidiv one imamo njive, stoku, računav će otidnev u bogatlk, da odmoriv ruke od nosenje vodu. Toplčka brda su bez vode i njine žene su se kidale noseći kante sa vodu od kladanci do njive. Ali, kad se odadev u Mečkovac tad ne znajev da li je pogolema toplčka ili mečkovačka muka. Kod nas su spavale po dva-tri sata. Iz noć se išlo na njive u Moravu, peški tri kilometra, a ono uma, pođeš opanak ostane u kal. Rmbav po cel dan, pa kad dođev uveče čeka gi rabota oko stoku, pa spremanje večera. Možda su znale što gi čeka kude nas. Al, kad svirnemo iz usta pored Moravu trčiv, noge će iskršiv da vidiv pravoga muža. A, svaka muka prođe, mečkovačka žena dočeka svoji pet minuta, polako uzima dizgini u ruke, a kad gi uzme kuća je njojna- priča Mihajlo.
U Mečkovcu se sadio duvan, konpolja, svako je imao vinograd, voćnjak. Danas, vinograda je malo, ali kruški, kajsija, šljiva, dunja ima svako. Meraklije su za spremanje voćnih rakija, ali i tu su žene glavne. U kući Stojiljkovića majstor za dobru rakiju je Ružica. Njen suprug Miroslav, poštar u penziji voli da popije i da prilegne. Ružici oko kazana pomažu sin Goran i snaja Vesna. Unuci Miloš i Jelena su mali, ali Ružica održava kuću radom jer vremena su teška.
– Ne pijem, samo liznem da vidim što će ispadne. Da pogrešim nema šanse. Muškarci ne možev da su majstori za rakiju. Čim se zamomčiv počnev da pijev i ne prođe mnogo kazanče gi zagori, od usta do želudac. Kad zagori ne osećav šmek, tad je za nji sve dobro samo da ima da se pije. Ma, po čur na ćumku osećam kakva će je rakija, po miris iz kazan, kantu u koju gu sabiram, a kad liznem znam da je to kućna rakija, da nema cenu i neje za prodaju. Pečem rakiju od dunje, eve presna je, ali biće prvoklasna. A, kakvu kajsijevaču imamo, pa od divlje kruške, mrtav čašku da popije će ga digne – kaže Ružica.
Vredna žena, sa porodicom, sakuplja pečurke i dobro zarađuje.
– Kad gi nigde nema ja gi nađem. Takoj mi pisano. Prošla godina beše loša, svi se vrćav iz brda sa po jednu kesu, a mi sa korpe. I uzedosmo fine pare, cela godižbina. Berem sve što se jedev, ali vrganji, jajčare i lisičare su na cenu. Prodavamo, ali i jedemo gi. Kad uznem jajčare, pa gi napunim sas fil od sirenje kako za banicu i potpečem u plekče u šporet, ma kakvo pečenje, onoj ga nigde nema em lako za jednje em slatko, za prst da se uapeš dok macaš – priča Ružica.
Devedesetogodišnji Stojadin prati nas po selu. Visok, koščat hoda odmereno, ne umara se.

MERKA ZA SVE

– Imam si red. Preko d`n mesto me drži. Tuj sam si u štalu, ranim krave sas seno, ne ispuštam drvenu vilu iz ruke. Čistim gi, rinem lajna. Otidnem u lojze, uznem kopač i kopam. Ega padne kiša, stvrdnalo se ruke razbi, a jed`n matornik ne prođo. Krojim lojzinja, i moje i na drugi. Nema džabe, koj plati 700 dinara gidže su mu kako lutka – kaže Stojadin.
Prošao je zarobljeništvo u Nemačkoj, radio je kod gazde na imanju, „slušaja sam i dobro su me ranili“. Mogao je da ostane, bio je naočit, a nemačke frajle ludovale su za njim.
– Možda sam pogrešija što nesam ostaja, ama ne mi je tolko krivo, poštujev me deca, a paraunučiki su mi golema radost. Svi mi vikav: „Dine, utekna na popa“, a ja si mislim sve si je do kršče koje ti se ureže na čelo, na rođenje. A, posle je i do tebe. Kad me sretnev komšije moji usta su rascepeni od smešku, a njini potuleni kako oroz na petla u torbu kad ga ponesemo na pijac. Jedem više od dvajes godine samo mleko. Sѓ mi se prijelo maslo od mleko. Imam bućku, napravi mi majstor čurilo i će čukam po cel d`n mleko da naberem maslo kolko za moju dušu. Propušija sam pre 40 godine, pet cigare dnevno toj je merka. Popijem jednu čašku rakiju samo k`d nazdravim na neko veselje ili slavu – priča Stojadin.
Selo nema crkvu ni groblje. Koriste balinovačko groblje. Nema ni prodavnicu. Imaju školu do četvrtog razreda osnovne koju pohađa troje đaka. Do osmog razreda se ide u OŠ „Dositej Obradović“, peške ili biciklom, oko tri kilometara. Autobus, „radnički“ kako ga zovu, u selu je u pola pet ujutru i u tri popodne. Struju su uveli prvi u kraju. Vodu su doveli sa izvora iz okolnih planina, a koriste i bunare. Kanalizaciju nemaju, cevi su spovedene u Mečkovačku reku i sve ide dole prema Suvom dolu. Selo je čisto, nema đubrišta, put je uzak, krivudav bez velikih oštećenja.
U selu nema majstora. Ima ih u gradu, ali oni koji su otišli napravili su kuće na Rudini i ne vraćaju se. Samo ponekad da obiđu ognjište i uživaju u prelepoj okolini. Jedini koji ima strugaru sa bansekom i pokušava da od toga dodatno prihoduje je
Dragan STOILjKOVIĆ Perikle. Sa sinom Nemanjom rade u strugari i na imanju. Perikle je poznat kao vatreni aktivsta DSS. Član je partije još za Miloševićevog zemana i na izborima 1996. godine izgubio je za pet glasa na biračkom mestu koje je imalo preko 1300 birača.
– Ne mogu da sam miran, da pričam kako ništa ne valja, sedim i prekrstim ruke. Čovek ako oće bolje mora da se angažuje, da pomeri guzicu od stolicu i potrči. Pa, da sam trčaja za sebe ne bi sada sastavljao kraj sa krajem. Trčim, aktivan sam, verujem da će krene dobro ovoj državi, a onda biće bolje za svi, pa i za mene – kaže Stoiljković.
Vraćamo se kod našeg domaćina Mihajla Petrovića Mike limara da u hladovini uživamo u miomirisima rascvetalih basgrema, divljih krušaka, gloga i trnjina koje vetar donosi sa Čavrljuge i okolnih brda. Sačekuju nas sin Bane, snaja Biljana i unuci: Natalija i Miloš. Stanija nudi vruću banicu i kajsijevaču i progovara kroz osmeh „Mika je domaćin u kuću“. U isti mah unuk Miloš stavlja dva prsta iza Mikine glave. Sa osmehom na licu vraćamo se u grad. Usput susrećemo mnoge Vranjance koji pešače zdralja radi koristeći blagodati mečkovačke vazdušne banje.


MEČKO
Prvi podaci govore da je krajem 15. veka severno od Vranja bilo selo Mečkovce. Predanje kaže da je selo dobilo ime po prvom doseljeniku koga su zvali Mečko ili po familiji Mečkini.

BROJKE
Broj stanovnika prema popisu iz 2002. godine: 169
Punoletnih: 132
Broj domaćinstava: 48
Prosečan broj članova: 3,52
Nadmorska visina: 501 m.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar