Vino i gitare



Vino i gitare

Te, 1968. godine, bile su studentske demonstracije, ubijen je Robert Kenedi, Rusi su tenkovima ugušili „praško proleće“, Jugoslavija je zauzela drugo mesto na Evropskom prvenstvu u fudbalu u Italiji… dok su oni slušali rok i utirali put narednim generacijama





-Upravo smo bili – kaže pravnik Vlada JOVIĆ – na ekskurziji u Ohridu. Gledamo televizor, ne čudi se, i tad je bilo televizora, doduše crno-bela tehnika, ali bilo je, kad ono tamo u Beogradu, pičvajz – studentske demonstracije, policija leši studente ispod podvožnjaka na Novom Beogradu. Sledeća vest – ubijen Robert Kenedi, u sred predsedničke kampanje, posle brata mu Džona. Sve mi to pomno pratimo i burno raspravljamo sa našim profesorom filozofije i logike, pokojnim Radomirom Rašom Markovićem. To su bili veoma angažovani politički razgovori, neuobičajeni za ono vreme, naravno, samo za one koje je to interesovalo. Moram da napomenem da je samo mesec dana ranije, avgusta, izvršena brutalna intervencija Rusa u Čehoslovačkoj, da guši „praško proleće“. Iako smo navijali za Čehe, nekako smo se uzdali u Ruse, mislili smo da će zbog toga i škola kod nas biti odložena; eto, nije, ali nisu Rusi krivi, ne mogu da grešim dušu, nego naš tadašnji direktor gimnazije, Boža Popović. I tako, nastava je počela na vreme, na našu veliku žalost.

INSTITUCIJE I SISTEM

Pored pomenutog direktora Bože Popovića, školovanje ove generacije obeležila su velika imena vranjske prosvete i posleratnog rada vranjske gimnazije, kojih se njihovi učenici sećaju sa velikim pijetetom: Voja Stojiljković, Nađa Antić, Totka i Peđa Bogdanović, Dara Stefanović, Liljana i Zoran Tomić, Djoka Popović, Mile Dimić, Vasa Ostojić, Jovan Hadžinikolić… Sa posebnim emocijama, Jović se seća pokojne profesorke matematike, Ljubinke Bube Stojanović, kćerke znamenitog Sime Točkara:
-Bubica je bila oličenje dobrote, plemenitosti, strpljenja sa učenicima. I ostali pomenuti profesori bili su autoriteti, svako na svoj način, ali niko to nije sticao silom, već znanjem i izvanrednim pedagoškim pristupom. Naravno, bilo je i šala sa profesorima, svaka generacija to nosi sa sobom, ali sve je to bilo sa ukusom i merom, duhovito i neuvredljivo.
Kako se zabavljala, gde je izlazila i provodila slobodno vreme generacija maturanata 1969. godine? Nije bilo mnogo izbora.
-Pa tu su – kaže Vlada Jović – bila kultna mesta svih generacija, i ranijih i kasnijih: Dom JNA, Ćoška, korzo. Gde drugo da izađeš? U kafić? To je bila daleka budućnost. Korzo i bioskop su bile institucije tadašnjeg sistema za mlade; a šta ćeš – nastavlja Vlada u svom stilu kozera generacije – sad smo, kao, dobili sistem, ali smo izgubili institucije.
Ta je generacija ipak uspostavila neke vrednosti, koje se sada vraćaju, znači, postale su na neki način klasika.
-Tada su se pojavili „Bitlsi“ – seća se Vlada – doduše, ukusi su bili različiti, kao i uvek. Oni sa sela slušali su Lepu Lukić, Radojku i Tine, a moje društvo je po igrankama i žurkama slušalo „Bitlse“, „Stounse“, „Bi džiz“, „Šedouze“… Od domaćih grupa, tu su bili „Džentlmeni“, „Crveni koralji“, „Crni biseri“… ne mogu baš svega da se setim, ipak mi već spadamo u starije generacije. Slušali smo i Mikija Jevremovića, Djorđa Marjanovića, Zlatka Golubovića… Naravno, pojavio se u to vreme i embrion domaćih, tada zvanih VIS (vokalno-instrumentalnih sastava), „Šeboji“, nešto kasnije „Orhideje“, svirali su Boban Kegla, Neša Šraf, Neđa Penče, pevao Toma Vlajinac… To je bilo i vreme početka karijere Tome Zdravkovića, u trenucima sevdaha, posle „zabavne“ muzike, kad ženskaći odu oko devet u panici, jer već kasne, mi muški, uz asistenciju maligana, pevali smo Tomine hitove – „o mladosti, brzo prolaziš, o starosti, zašto dolaziš“…
-Hm, devojke… – priseća se Vlada – pa, nije bilo kao sada, u generaciji su bili više drugarski odnosi, nego ljubavni. Imali smo neku vrstu dogovora, danas bi se reklo dila, sa školskim drugaricama: odeš da je izvedeš na igranku, onako udesiš se malo, njeni roditelji te skeniraju od glave do pete, uz obavezno pitanje – „sinko, a čiji ti beše“? Ako prođeš ispit, i vizuelni i genealoški, oni je puste, na tvoje poverenje. Dok se dokopamo igranke – one si onda gledaju njihove simpatije, starije momke, a mi naše, mlađe cure. To je bila neka vrsta generacijske koalicije između polova.
-U našoj generaciji nije bilo mnogo ljubavnih veza – nadovezuje se Smilja STOŠIĆ, profesorka književnosti u Srednjoj ekonomskoj školi – više su to bile simpatije, ali opet, više javne nego tajne. Bili smo kao porodica, sa izuzecima koji su potvrđivali pravilo. Zabavni život je bio prilično oskudan, ali smo se trudili da ga oplemenimo. Mi nismo imali ništa u tom smislu, ali smo bili romantični, maštoviti, za razliku od današnjih generacija, koje imaju sve, osim romantike. Ne znam, možda je ovo profesionalna deformacija, tolike sam generacije izvela, pa sam možda subjektivna. Ali, ono što je ostalo zajedničko i mojoj i kasnijim generacijama, to je proslava punoletstva, 18. rođendana. Tada se išlo i subotom u školu, pa em bežiš sa časova u subotu, da slaviš, pa se to nastavi i u nedelju, paterica, em u ponedeljak ne dođeš u školu, onako mamuran. A svake nedelje neko slavi. Sve drugo je različito; izlasci su bili dozvoljeni do osam, eventualno pola devet.

KOSIJANERI

Smilja se seća da su okupljanja generacije bila mahom po kućama.
-Šta si imao tada? Hotel „Vranje“, „Evropu“, „Tatabita“. Motel „Ineks“ je bio ideal, ali tamo nisi smeo da ideš, tamo sede profesori. A ako te vidi, još pa posle osam sati, odmah te sutra ispituje, cedi kao mokro ćebe.
I Smilja pamti bioskop i korzo kao „glavnu zabavu“.
-Gledali su se filmovi, na kartu više, glumice Sarite Montjel, ne znam da li je se još ko seća. Devojke su se, pak, najviše „ložile“ na filmove sa Alenom Delonom i Stivom Rivsom.
Žensko-muški odnos u generaciji 1968/69, iz Smiljine perspektive ne razlikuje se mnogo od Vladine.
-Ma, prava zabava je bila za devojke, muški su bili malo „smotani“, uvek za korak iza nas. Sećam se da smo sa prozora gimnazije gledale studente na susednoj Pedagoškoj akademiji, pogotovo što su bili sa strane bili su nam interesantniji. Bilo je dobacivanja, zviždanja, ovi naši su mogli samo da pate; nije bilo ni govora da o njima razmišljaš kao o momcima. Ali, bio je jedan zdrav odnos, poštovanje, sada kako se nazivaju, kako se „časte“ nekakvim nadimcima, da te bog sačuva. A valjda je bilo i takvo vreme – bili smo jednaki u nemanju, nismo imali jedni drugima da zavidimo ni na čemu. Od muzike, „padali“ smo na Toma Džonsa, „Dilajlu“, od domaćih, Lola Novaković, Tereza Kesovija, Dubrovački trubaduri; naročito smo voleli hit Gabi Novak „Vino i gitare“.
-Moja generacija – kaže arhitekta Miomir Mića Stojanović – za mene se svodi na moju ljubav, moju školsku drugaricu iz odeljenja, tada moju devojku, a sada suprugu, Vericu. Ne znam, ne identifikujem sa toliko sa svojom generacijom, družio sam se većinom ili sa starijima, ili sa mlađima. Ipak, sećam se da je to bila generacija koja je promovisala modernu; slušali su se „Bitlsi“, „Stounsi“, sećam se da smo u Domu JNA slušali Vlatka Stefanovskog, koji tada bio mlađi od nas. Svirali su i današnji čuveni seksolog Jova Toševski, pa Marinko, ne sećam se prezimena, ja sam imao gramofon „soni“, na koji je moglo da se priključi i pojačalo, tako smo se snalazili. Ja sam bio predsednik omladine u gimnaziji, u dva mandata, a nosio sam kosu dovde, onda kada je milicajac sa ulice vodio „kosijanere“ u berbernicu na šišanje do glave, o trošku države. Dobio sam jedinicu iz vladanja, jar sam tada organizovao bojkot plaćanja članarine u SSOJ gimnazije, kad smo saznali da su neke namenske pare iz komiteta, koje je trebalo da odu na knjige za naše najbolje učenike, potrošene na ispraćaj izvesnog „omladinca“ u republički organ u Beogradu. Partija je tražila da budem isključen iz škole, bez prava polaganja ispita, i upisa u drugu školu. Tada je direktor gimnazije, Boža Popović, stao iza nas. Sećam ga se, kao juče – plavo odelo, bela košulja, crvena mašna; kao zastava. Ali, nije nas dao. Bila je gospodska atmosfera u gimnaziji.
-Što se muško-ženskih odnosa tiče – nastavlja Mića – ženske su bile mnogo bolje, naročito u intelektualnom smislu. Bile su ambiciozne, znale šta hoće, i većinom to i ostvarile. Nota bene, pila se „manastirka“, nisi imao baš neki veliki izbor. Uz ovaj srpski brend, pak, slušao se džez, rok, pop. Kada je jedan drugar dobio originalne singlove „Stounsa“ iz Londona, to je bila senzacija, mada je u percepciji tadašnjih vlasti bilo ravno izdaji samoupravnog socijalizma.
E pa, tako je generacija vranjske gimnazije 1968/69, „kalila čelik“.


TINjAK
-Samo što je došao Sima Arsić, mlad profesor – seća se Mića Stojanović – ne zna se ko je više od koga imao zort, mi od njega, ili on od nas, septembar, otvoreni prozori, a naš drugar, vojnik Pera Tinjak (pio je vinjak, ali ga je zvao tinjak, kaže, odavno smo mi na „ti“), koji je svirao električnu gitaru u vojnom orkestru u Domu JNA, počne da vežba, izvodi neke rifove. Sima baš piše nešto na tabli, okrene se i strogo kaže – „odmah da ste isključili taj tranzistor“! Dobro, profesore. Kad, onaj opet otuda neki jeziv solo. „Isključite tranzistor, kad kažem, kod koga ga neđem, biće kažnjen“! – opet će Sima. Tinjak mu ga sve više daje, uneo se, Sima se nervira, prevrće klupe, traži tranzistor, dok se neko ne seti da zatvori prozor.
antrfile

AVNOJ
-Imali smo istoriju kod Voje Stojiljkovića – kaže Smilja Stošić – a on nam je davao strašan zort. Uđe, i ispiše celu tablu od gornjeg levog, do donjeg desnog ugla, mi uživamo, ali na sledećem času on traži da svi znaju napamet šta je to ispisao na prethodnom. I jednom prozove izvesnog našeg kolegu, pita ga – „ko je prvi ušao u salu na prvom zasedanju AVNOJA“! Onaj nema pojma; Voja se zainati, pa proziva jednog po jednog, ko zna? Naravno, niko ne zna, ali Voja uporan – „ko je prvi ušao u salu, pa ko je prvi“. Dok Tomi Čatlajac, kome je prevršilo, ne provali – „Kole Vlajinac“! Voja je bio strog profesor, ali ovoga puta jedva je zadržao smeh, valjda je video da je i on preterao, i nije kaznio Čatlajca.

NAPOLEON
-Pođemo mi na Gložđe – seća se Vlada Jović – na bojevo gađanje u sklopu predvojničke obuke, koju nam je predavao profesor Dušan Milenković, zvani Napoleon. Odemo mi tamo, a mladi, pa zagladnimo, ovamo-onamo, nađemo Napoleonov ceger, gde mu je žena mu Rada spremila doručak, pržene kriške i sira. Odma sve to pokrkamo i razbegamo se. Pođe Napoleon da doručkuje, eto ti ga trči otuda – „svi u stroj“! Stanemo mi, mirno. „Moja komanda izvršna“, grmi Napoleon, „usta otvooorii“!!! I svi zinemo kao klenovi, a on ide od jednog do drugog i gleda kome se na zubu zakačilo ono jedenje, pa da ga šalje na vojni sud.
antrfile


GENERACIJA 1968/69
Ljubiša Biša Anđušević, Ljubomir Bube Antić, Nikola Grgur, Gradimir Jovanović, Petar Milosavljević, Dušan Mitić Krca, Živorad Simić Čombe, Tomislav Simonović Gočoban, dr Slobodan Stamenković, Milorad Veljković, Radovan Raca Stojanović, Čedomir Stošić Motka, Dragoslav Milković, Ljiljana Krstić, Zorica Jović, Branislava Pešić, Verica Stojanović, Vladanka Aleksić, Milica Stajić, Verca Jovčić…

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar