„Simpo“ neće pasti



„Simpo“ neće pasti

Iznos naših dugova nije toliki da bi „Simpu“ pretila likvidacija ili poravnanje poverioca. Sve kredite servisiramo, i smatramo da je sve u granicama koje kompanija može da podnese





Milan Nikolić jedan je od najviđenijih lokalnih socijalista. Trenutno radi na mestu predsednika UO „Simpa“, narodni je poslanik, i političar bez koga se u Vranju malo poslova može okončati. Nikolić je i član Predsedništva SPS, i njegova karijera ide samo uzlaznom putanjom. Kao sagovornik, gospodin Nikolić je odmeren, rečit ali zategnut, ali ipak spreman da odgovori na svako pitanje. Iako dosta vremena provodi u Beogradu, Nikolić u potpunosti vlada lokalnim političkim prilikama, a dobri poznavaoci situacije tvrde da se nijedan važniji korak ovde ne preduzima pre konsultacije sa njim, kao najbližim Tomićevim saradnikom. Važi za čoveka sa kojim se može razgovarati, i čije iskustvo i lične vezi mogu gotovo u svakom poslu da budu od velike pomoći.

VRANjSKE: Kako se SPS snalazi u novoj koaliciji, sada kada je praktično po prvi put direktno u vlasti posle 2000. godine?
– SPS je preživao težak period, u kome su mnogi napustili stranku. Gledam na to kao na prirodni odliv onih koji su tu bili iz interesnih razloga, kao na čišćenje partije u kojoj su ostali samo oni zaista verni izvornoj ideji levice. Mi smo od 2004. godine i podrške Koštuničnijoj vladi, pokazali da umemo da budemo dobar i stabilan partner. Posle svega, smatram da smo ulaskom u novu koaliciju napravili dobar politički potez.
Vi ste bili jedan od glavnih pregovarača i kada se ovde pravila lokalna vlast. Da li ste stalno gledali u Beograd, ili ste pratili svoj put?
– Imali smo, naravno, slobodu odlučivanja u lokalu. Insistirali smo pre svega na pragmatičnosti, imajući u vidu kompleksan položaj juga Srbije. Želeli smo i da preslikamo koaliciju koja je u republičkoj vlasti, jer je u tom slučaju svakako lakše konaktirati sa vladom. Bilo je tu i određenog rizika, jer smo mi napravili lokalnu vlast pre Beograda. Naša procena je bila da će sada moći i lakše i odgovornije da se sarađuje nego što je to bio slučaj sa prethodnom koalicijom. Hoću da verujem da smo taj cilj do sada i postigli.
Kako vi ocenjujete vaš dosadašnji učinak u Skupštini Srbije, i vaš lični uticaj, obzirom da ste poslanik već u petom mandatu?
– Ja sebe doživljavam kao privrednika. Ali, angažovanje u kompaniji kao što je „Simpo“, koja je jedina ostala, od svih velikih proizvođača nameštaja, zahtevalo je da se uvek bude na licu mesta, tamo gde se odlučuje o makroekonomskoj politici. Smatram da je to dobar spoj, da pragmatičan čovek bude u politici, i koliko god je moguće utiče na donošenje odluka važnih i za privredu, pa i za kompaniju u kojoj radim.
Ali, narod vam zamera što niste češće za govornicom, praktično što se više medijski ne eksponirate.
– Javljam za diskusije po ekonomskim temama, ali nemam običaj da se javljam da bih se javio. Dugo sam u Skupštini, u svakom mandatu sam bio u veoma važnim odborima, a sada vodim Odbor za privatizaciju, dnevno primim i po desetak stranaka. To odnosi strahovito mnogo vremena. Razgovarao sam sa više od polovine ministara o problemima juga Srbije i mislim da se, da se pogrešno ne razume, i na terenu vidi učinak tih razgovora.
I „Simpo“ je pred privatizacijom?
– Mnogo se vremena gubi oko dogovora o tome kako sprovesti privatizaciju „Simpa“, a da kompanija nastavi da radi, da se sačuvaju postojeća i otvore nova radna mesta… Traži se strateški partner koji se bavi tim poslom. „Simpo“ je u opasnosti, jer ima veliku imovinu van Vranja. Recimo, jedna robna kuća u Beogradu košta možda 20 miliona evra, a procena čitave kompanije ne može biti mnogo više puta veća od te cifre. Dakle, prodajom nekoliko robnih kuća ulagač može da povrati svoj kapital, ali, šta sa radnicima? Ti su procesi veoma složeni, i mislim da je racionalnije, i za „Simpo“ i za čitavo Vranje, da se održi kontinuitet jedne mnogoljudne kompanije.

Dokle je, u ovom času, stigao proces privatizacije „Simpa“?

– Pre svega, Dragan Tomić ovome je posvetio zaista mnogo vremena. Mi smo, još kod izbora privatizacionog savetnika, postavili dva osnovna principa. Prvi je da „Simpo“ nastavi da se bavi istim poslom kao danas, i drugi, da se održi najmanje sadašnji broj zaposlenih radnika. Nama uošte nije važno za koje pare će se prodati državni kapital u „Simpu“, već koliko će u kompaniju biti investirano. Ima li zainteresovanih partnera?
– Naravno, pronašli smo partnere u Italiji, u Sloveniji, pa i „Ikeu“ u jednom specifičnom smislu, jer je to firma koja nigde na svetu nema proizvodnju, već samo prodaju. Lično mislim da će se taj koncept realizovati, i da radnici i akcionari ne moraju da brinu za budućnost. Naravno, velika je neizvesnost prisutna, ali smo učinili maksimum da sve probleme svedemo na najmanju meru.
Mnogo se govori i o zaduženosti „Simpa“, za koju se smatra da je zaista velika?
– „Simpo“ se sve do početka embarga, pa i kasnije, uopšte nije zaduživao, nego je sve investirao iz sopstvenih izvora. Ali, u to vreme, izgubili smo, zvanično, 118 miliona evra, i do danas nam to nije vraćeno. Mi smo u vreme sankcija imali maksimalnu zapošljenost, nismo prekidali izvoz, a sve to košta, i ušli smo u određenu zaduženost. Međutim, sada ja imam uvid u poslovanje mnogih velikih firmi u Srbiji, i mogu da kažem da je „Simpo“ daleko manje zadužen od njih. Iznos naših dugova nije toliki da bi „Simpu“ pretila likvidacija ili poravnanje poverioca. Sve kredite servisiramo, i smatramo da je sve u granicama koje kompanija može da podnese.
Bilo kako bilo, „Simpo“ je praktično jedina firma u zemlji koja je imala podršku svih dosadašnjih struktura vlastu u Srbiji. Slažete li se sa tom konstatacijom?
– Naravno da svaka vlada ima respekt prema firmama koje imaju neki rejting, ne samo u zemlji nego i u svetu. Eto, prilikom prvog susreta sa Djelićem on je rekao – pa ja sam celu Francusku prošao, i svuda video „Simpo“! Mi smo svakako brend, više od 6.000 porodica živi od direktnog rada u „Simpu“, i još jedan veliki broj ljudi radi oko „Simpa“. To vlada i odgovorni ljudi vide i znaju.
Ali, to je i stalna tema političkih prepucavanja?
– Politička priča je jedno, a pragmatičan život nešto sasvim drugo. „Simpo“ ima i pogone koji nisu baš isplativi, kao oni u Trgovištu ili na Vlasini, ali to je jedino što u tim krajevima uopšte radi. Eto, mi smo „Rosu“ prodali za 21,5 miliona evra, za dobrobit i „Simpa“, i Surdulice, i države. Sa druge strane, „Heba“, koja je imala možda i veće kapacitete od „Rose“, prodata je za dva miliona evra. Sve to ne dolazi samo po sebi, nego treba mnogo znanja, i snage, i maketinga…
U Vranju već decenijama važi mišjenje da je „Simpo“ odlučujući politički faktor u gradu, bez čijeg se mišljenja ne donose ni najsitnije odluke. Ima li u tome istine?
– Ne kažem da nemamo uticaja, i ne kažem da nemamo interes da u mnogim stvarima i dogovorima nametnemo naš stav. Ali, praksa je sasvim različita. U mnogim stvarima i čaršija kroji politiku, pa nam se nekada dogodi i unutarpartijska rasprava. Pa, ne možemo mi da smenimo nekoga samo zato što je, recimo, iz DSS, ako on dobro radi svoj posao, i tu imamo povremeno nesporazuma. Mi svakako nemamo potpun i neprekidan uticaj, to je sigurno.
Ali, primetan je povratak kadrova „Simpa“ na nekoliko važnih funkcija u gradu.
– Mnogo smo razmišljali oko načelnika Okruga, jer nam je bio poteban čovek iz privrede, koji može da preko određenih ljudi dođe do svih poluga vlasti. I tu je, oko imena Bude Mihajlovića, postignuta apsolutna saglasnost. Predlog za Stojana Mladenovića nijednog trenutka nije bio predlog „Simpa“. Ne kažemo da on nije odgovarajući kadar, ali niko iz „Simpa“ nije insistirao da baš on preuzme RTV. Ne, ne postoji nikakav proces instaliranja „Simpovih“ kadrova na važne gradske funkcije.
Kakav je vaš lični i odnos „Simpa“, prema gradonačelniku Stojčiću?
– Naši odnosi su na najvišem nivou. Naravno, ponekad postoji i neko izletanje, nešto oko čega nismo saglasni. I dobro je što jedan drugome otvoreno kažemo veoma jasno u čemu to nismo saglasni. Ako argumenti pobede, ja sam čovek koji će to vrlo lako prihvatiti. Ali, nikada nije došlo do ozbiljnog razmimoilaženja, ili sukoba koji bi imao posledice po grad.
A situacija oko „Tuša“?
– Postojalo je oko toga više varijanti, ali smo mi to na kraju podržali. Imali smo varijantu kako da se iskoristi prostor „Koštane“, koji sada zvrji prazan. Ima mnogo problema sa kojima se susrećemo, imamo različita rešenja, ali uvek preovlada ono što u datom trenutku daje nadu u uspeh. Na kraju, Mire je podrškom, ne samo mojom, nego i mog kolektiva, došao na mesto na kome se nalazi. Prema tome, nesporazuma nema.
Po vranjskoj političkoj čaršiji kruži priča da je prilikom posete Ivice Dačića Vranju došlo do teških reći među socijalistima, i da su najavljene neke kadrovske promene?
– Ovo je bila redovna poseta vrha stranke jednom od svojih okružnih odbora. Prilikom te posete Dačiću je prezentovano stanje na terenu, u jednoj ozbiljnoj atmosferi. Ni jednog trenutka se o kadrovima nije razgovaralo, niti je na bilo koji način podignut ton. Mi smo istakli zahtev da bi Vranje moralo da ima lobi grupu, koja je izuzetno važna. U tom smislu smo predložili da treba naći čoveka odgovarajućih sposobnosti, da bude visoko pozicioniran u vrhu vlasti, koji bi mogao da bude jedno da tako kažem „ rame za plakanje“. Ni o kakvim drugim kadrovskim pitanjima nije bilo reči.
Ali, čak i u medijima se spekulisalo da bi Negovan Stanković od vas mogao da preuzme mesto poslanika, dok bi se vi povukli iz „zdravstvenih razloga“?
– To je dezinformacija. Prvo, hvala Bogu, dobrog sam zdravlja. Drugo, čak i da dođe do nekih promena, nema garancije da će se vrh SPS-a opredeliti za kadrove iz Vranja. S obzirom na procenat koji je stranka postigla, ima mnogo kadrova socijalista iz drugih okruga, koji očekuju da budu predloženi za poslanika. Možete proveriti, ni jednoga časa nije bilo ni reči o tom pitanju.
U ranijem periodu bilo je govora da je vranjski SPS kod Dačića insistirao da se stvari u vranjskom MUP-u dovedu u red, te da ste tražili da Vranje ponovo postane izuzetno bezbedan grad. Da li je to istina?
– Dačić je u svom prvom ministarskom danu poručio rukovodiocima u lokalu da partija neće biti ta koja će birati kadrove, nego da će to biti struka. Nama se imputiralo da protežiramo Mikija Stefanovića. Ali, mi smo rekli – on je nama potreban u kompaniji. Ako je to njegova lična želja, u redu, ali nam nikada nije palo na pamet da predlažemo kadrove za tako suptilno mesto. Ni u jednoj situaciji nismo pomenuli bilo čije ime, ni u MUP-u, ni u gradu, koje bi predstavljalo bezbednosni problem. Postoji potreba da se obezbedi mir u gradu, i u tom pogledu svi će imati našu podršku.
Važite za odmerenog političara, sa kojim se uvek može razgovarati. Smatrate li da ste sebi obezbedili posebno mesto u vranjskoj politici?
– Čovek može mnoge stvari da inicira, ali sam ne može ništa da uradi. Treba puno takta i živaca da se ubede i stranačke kolege, i koalicioni partneri, za neke poteze. Zadovoljstvo mi je da kažem da sam imao korektan odnos sa svim poslanicima koji su dolazili iz ovog kraja. Pomalo im neko moje iskustvo znači, i imam osećaj da ljudi žele da tamo gde jesu učine najviše što mogu.
Vi ste verovatno najbliži Tomićev saradnik. Kakav je danas vaš odnos sa Draganom Tomićem?
– Ja neposredno sa njim sarađujem preko 33 godine i privatno smo prijatelji. Izuzetno ga cenim kao rukovodioca i poslovnog čoveka. Žao mi je što ponekad provejavaju neka druga mišljenja, jer ljudi ne poznaju dovoljno fanatizam kojim je Tomić vezan za ovaj kraj, njegovu radnu energiju, ličnu disciplinu i sposobnost da time „zarazi“ i druge. Da Dragana u „Simpu“ nije bilo, „Simpo“ bi verovatno završio te 67. godine. To su činjenice. Bilo je tu i uspona i podmetanja, ali se uvek išlo napred, i uvek se odradilo više. Ali, bilo gde u Evropu da odete, pomenite „Simpo“, i svi će znati o čemu govorite. To nije slučajno. E, taj „Simpo“ su napravili ljudi, a pre svega Dragan. Verovatno će vreme reći ko je i koliko bio u pravu, ali mislim da je Tomić čitavu svoju energiju posvetio „Simpu“, ma koliko su mu nuđeni drugi važni poslovi.


PROFIL
Milan Nikolić rođen je u Ljiljancu 18. maja 1946. godine. Posle završenog Ekonomskog fakulteta zaposlio se u bujanovačkoj „Svetlosti“, a od 1971. godine je u „Simpu“, najpre na poslovima referenta prodaje, a potom i kao rukovodilac u raznim sektorima firme, uključujući i mesto generalnog direktora. Trenutno je predsednik Upravnog odbora „Simpa“ i čovek od najvećeg Tomićevog poverenja. U SPS-u je od osnivanja, a već u petom mandatu je poslanik te stranke u Skupštini Srbije. U prethodnim sazivima vodio je više odbora, a sada se nalazi na čelu Odbora za privatizaciju. Oženjen, ima dvoje dece. Od imovine, koju je bio obavezan da prijavi po zakonu, ima kuću u Vranju, porodičnu kuću i imanje u Ljiljancu i auto starijeg godišta.

PRIVATIZACIJA
– Državni deo od 46 odsto „Simpa“ je određen, i raspisivanje tendera je pitanje dana. U tenderu stoji i zahtev da partner mora da uloži i 20 miliona evra u modernizaciju opreme. Na taj način, biće povećana i vrednost „Simpa“, ali i udeo partnera, koji će onda postaći većinski vlasnik. Naše akcije su i inače na Berzi, njima se trguje svaki dan, nekada će biti veće, nekada manje, zavisi od privrednih kretanja i politike koju mi vodimo. Naš glavni interes je da „Simpo“ nastavi da radi. Rekao bih da su česti slučajevi da kompletni menadžerski timovi, ili pojedini članovi tih timova budu deo konzorcijuma. Na tome najčešće insistiraju strani partneri, jer im to obezbeđuje sigurnost u kontinuitetu poslovanja.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar