Šteta što put do muškog srca vodi preko stomaka



Šteta što put do muškog srca vodi preko stomaka

Uvažena profesorka i književnica govori o tome zašto Ukrajina zauzima posebno mesto u njenim uspomenama, kako je izgledalo biti solista u hipi-bendu, čemu uči svoju jedinicu Senu, koliko je bila dobra odbojkašica i koliko danas uživa prateći tenis, šta pronalazi u kafanama, koliko voli Internet i pojanje monaha, zašto pamti jednu kravu po imenu Mura…





Zbog svih budućih sagovornika u ovoj našoj novoj rubrici, koji do sada nisu mogli, nisu hteli ili nisu smeli da progovore o sebi na ovaj način, progovara Sunčica Denić – Mihailović, cenjena profesorka ovdašnjeg Učiteljskog fakulteta i na srpskoj literarnoj sceni sve zapaženija književnica.
Zbog čega

HIPI-POKRET

Koje zemlje ste posetili i da li neko putovanje posebno izdvajate?
– Posetila sam Grčku, Bugarsku, Mađarsku, Italiju, uključujući Vatikan i San Marino, Francusku, Monako, Austriju, Slovačku, Češku, Ukrajinu, tadašnji Sovjetski savez, kao i sve bivše republike Jugoslavije. Svako od ovih putovanja specifično je i nosi jedinstvene slike, doživljaje i saznanja. Ako moram, izdvojiću, ipak, Ukrajinu – kao svoje prvo studijsko putovanje. Druga zemlja koju bih izdvojila je Češka; putovanje do Praga i Konopišta. Tom sam putovanju posvetila dobar deo romana „Tri sveta“. Možda je roman i nastao zbog tog čudesnog puta. Identifikacija sa Češkom i danas je za mene jaka i aktuelna. Nju mogu uzeti kao moguće moje boravište.
Kada ste bili mladi bio je aktuelan hipi-pokret. Kako ste ga doživljavali i da li ste i Vi bili zaneseni tim idejama?
– Čini se da hipi-pokret nije ostavio ravnodušnim nikog iz moje generacije. Zapravo, on je napravio neku vrstu klasifikacije i izbora. Ostali su po strani oni koji nisu imali snage da se izvuku iz stereotipnih i paganskih manifestacija, naročito kod nas na Kosovu, sa ostatkom turskog i albanskog patrijarhata koji je skoro asimilovao ili je bio na pragu da asimiluje druge narode i narodnosti. Često smo i sami postavljali tvrde ograde od tuđinskog uticaja, kako bismo „sačuvali“ identitet. Generalno, samo su se male grupe mogle odvojiti od te teške socijalne i političke kosovske ideologije, noseći se, preko ovakvog bunta, sa siromaštvom i bekstvom od visokosvetskih trendova. Nas četvoro iz osmog razreda, odlični učenici, sa D. Vasićem na čelu, formirali smo bend: dve gitare, bubnjevi i ja solista. Imali smo nekoliko proba, skoro tajno. I toliko. Meni je i to značilo dosta. Pitanje hipi-orijentacije bilo je tada pitanje slobode. Mimo klišea i monotonije, jednoličnosti i pada vrednosti. To je bilo i pitanje inteligencije i snova. Moja se ljubav od muzike posle preorijentisala u nemirenje sa neslobodom. Do današnjeg dana.
Potičete iz porodice sa mnogo dece, a Vi imate samo ćerku Senu. Kako je vaspitavate, čemu učite, gde usmeravate?
– Mislim da su moji roditelji bili bolji od mene. Imali su veliko poverenje. Između vaspitanja i nevaspitanja – roditeljski je primer. Ako sam pozitivno pomogla Seninoj ličnosti, radujem se. Bila sam na velikom zadatku: ponekad sam prema njoj bila kao da je deveto dete, a nekada zatvaram oči, uši, usta… Verujem da je krasi istina koju nosi i prepoznaje, kao i ljubav prema svemu: prirodi, čoveku, Bogu… Mislim da je to više darovana suština, nego roditeljski podvig.
Postoji li neka veština koju biste želeli da savladate, a do sada niste?
– Da! Da ćutim kad je vreme. Da progovorim kad je vreme. Da se nasmešim češće.
Čime se bavite u slobodno vreme, a do to nisu knjige i čitanje?
– Moje slobodno vreme uvek je neko traganje. Ono je upućeno mišlju na prošlo i buduće, na nedoumice, brige, želje… Ispada da je moje slobodno vreme više meditativno, no radno. Mada, uvek ponešto radim. A volim da sejem, sadim, žanjem, polivam baštu, skupljam voće, posmatram pčele i lišće, slušam pojanje ptica, kao i pojanje naših monaha. Odem povremeno u kafanu, gledam televiziju, pričam sa prijateljima … Kada sam u Beogradu idem na Savu. Idem u pozorišta, na koncerte, izložbe, kućne posete, na groblje… Idem na Internet. Kad mogu, dakle, pratim razna događanja ili učestvujem u njima.

KUĆNI LjUBIMCI

Da li ste se nekada bavili sportom i da li pratite neke od sportskih događaja?
– Sa sportom je slična priča kao i sa bendom. Igrala sam rukomet za ekipu osnovne škole „Aca Marović“ u Kosovom Polju. Igrala sam fudbal sa seoskom decom, sa dečacima naročito. Igrala sam odbojku (preko konopca i mreža koje smo sami pravili), košarku, imali smo koš u dvorištu. Plivala sam u reci – tada je Prištevka još bila čista, nije bila gradska septička reka…
Volim sport. Pratim sport. Uživam uz tenis, fudbal, košarku, plivanje, sva klizanja, skakanja, letenja… Pratim svetska prvenstva, Olimpijske igre. Pratim više nego svaka normalna žena.
Da li i Vi, kao većina žena, smatrate da put do muškog srca vodi preko stomaka?
– Zavisi u kom dobu. Često da. Šteta!
Šta je Vaš „motor“ života, da li je to možda ljubav?
– Ljubav, ljubav, svakako! Agape, takođe.
U kakvom društvu volite da boravite, a kakvi ljudi Vam ne prijaju?
– Volim društvo istorodnog shvatanja sa mojim. Volim sa različitim shvatanjima, opredeljenjima, verovanjima. Ne prijaju mi oni koji ništa ne znaju niti žele da znaju, da vole, da veruju.
Da li ste nekada imali nekog kućnog ljubimca?
– Kada je Sena bila mala, u stanu smo imali nekoliko ljubimaca – od papagaja, zeca, do ribica. Dugo smo imali akvarijum. U stanu sam više za cveće i biljke. Kada bismo imali dvorište, imali bismo psa. Inače, volim i krupne životinje, stoku. Stalno pričam o jednoj mudroj kravi Muri koja je imala ekstremno radoznao karakter.
Radite sa mladim ljudima. U čemu su današnje generacije bolje, a u čemu gore od Vaše generacije u njihovim godinama?
– Svaka generacija ima neke svoje idole, snove i svetove. Ne mogu da kažem da su sadašnji mladi ni bolji ni gori od naše generacije, mada često i ne vidim tu vremensku granicu. Ako su drukčiji, to je zato što su nervozniji, nestrpljiviji, nespretniji, netolerantniji. Volim mlade ljude. Stalno ponavljam da me je Bog darivao što radim sa mladima. Od starijih volim da slušam priče, a od mladih planove i razmišljanja.
Koga biste predložili za nekog od narednih sagovornika u ovoj rubrici?
– Mogli biste razgovarati sa Verom Cenić, Sunčicom Stojanović, Borom Ristićem, Gradimirom Cenićem, Vukašinom Antićem…


VREME LAŽNE LjUBAVI
Verujem da nije demonsko, nevaljalo i gubavo to moje uopštavanje i kanonisanje dobrote i patnje. Pa, patnja je moja literarna tema – ne politika! Moj pomen Kosova je stradalnički i arhetipski bolan. A to što je moja suza opšta pa začas napravi potop u koji se zaglave mnogi idiomi, Arsenijevići ili Arsenići, to je problem vremena. Ovo je vreme za mozak, nije za srce. Lažno vreme ljubavi, tj. vreme lažne ljubavi. Nigde nisam videla toliko mržnje kao u onima koji osuđuju neprihvatljivce globalizma. A, kraj će kaže, zaista! Onaj kraj nad krajevima koji spaja sve naše različitosti, svemoći i nemoći…

PROFIL
Sunčica Denić, književnica i profesorka na Učiteljskom fakultetu u Vranju, rođena je u Ugljaru kod Prištine. Završila je Jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik na prištinskom Filozofskom fakultetu, gde je magistrirala i doktorirala. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku. Do sada je objavila deset knjiga. Njen prvi roman „Tri sveta“, nailazi na veliku pažnju kod čitalaca i književne kritike.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar