Zašto da mrejem, kad se plašim od groblje



Zašto da mrejem, kad se plašim od groblje

– Namava ženu, novinare! Dobro, znam da nije trebalo to ovako naglo da ti saopštim, vidim, potrese se, zabole te čindo, još pa ovako pred fajront… Aj u to ime još po jednu. Pitaš, pa zašto, onako krasnu ženicu, sa sveću sad takvu ne mož da nađeš? Eh, zašto… Ufati je neka spavaća bolest; a kuva ručak, uspije se s varjaču u ruke, onako stoječkim; njen šef od rabotu me zove, kaže, dobra je radnica i sve, ali brate, radi, radi, i odjemut uz mašinu obesi ulj, kao petl u selsku torbu; radi s dete domaći zadatak iz biologiju, praorganizmi, kao, božemeprosti ovi naši političari, pa počne – Srbi, pa amebe, pa paramecijumi, pa hlamid… i tu se u`rka. Dete doodi iz školu, plače, kaže, zbog hlamidomonasa dobi dvojku, ne umeja da ga zgodim, mama se uspa.
– Ja sam čovek duševan, znaš me, razumem, boles je boles, ali bre brate, moj, moj, pa vrz moj. Trpe, trpe, kad jednu noć, ispolegasmo, počnemo da vršimo bračne dužnosti, obrnem je u onaj znameniti položaj da su joj sise prave (kad vise), čujem neki čudni zvuci, breva li breva, reko, da vidiš kako dasa delja! Kad se razbaravim, ona spije, pa `rka. E pa, reko, turim ti ga u boles, idi pa spi kod tatka ti i majku ti! Pa neće umrem valjda po tebe, a zašto i da mrejem, kad se plašim od groblje?!
– I ispričam ti ja to na komšiju, on uzdiše, kaže, more dobro si prošo, da vi`š što mi se na mene desi pre neko veče; gledamo reprizu od seriju „Vruć vetar“, a na mene mi odjemput nadođe snaga, pa žena mi kako legaše u trosed, a zadubila se u seriju, uletim joj među kraci kao veprina u mlad mumuruz, pa kad viknem – zmbe, zmbe, zmbe, kao da drljam. Ona se prvo iz pamet istera, ali otrepka; i ja zbivam li, zbivam, kad ti ona u jedan ma` uzvika, lele, lele! Čekaj, ribo kisela, ja će ti pokažem od kakvo se drvo ložice praviv! Ma, vika, ćuti be, Šurdu ga uapsiše!
– I sad sam ti, novinare, u razvalicu… Eee, a kad be mlad, mi u Bugarsku, po ženske. Tamo smo ti bili kao Amerikanci, bajaganje grad ti grade kad odeš s puni džepovi pare, od tadašnji naši giganti. A ženske, Bugarke, kao da si paša u harem. Za par sandale što ih ukradeš iz „Koštanu“, de sam radio, tri dana jaribaš, do mrdanje. Ali, ona uzme jednu sandalu, i ne ispušta, ni u najintimniji trenuci, znaju i komšije Bugari kakvi smo mi Srbi, košulju ispod džemper će ti skinemo, a da ne primetiš. Išli smo obično u Pernik, vikali smo ga „spernik“. -I drljaš dva-tri dana, duša ti ispada, čekaj be, ajmo malo i da se provedemo negde, recimo, u bioskop. Ono, beše zeman na Todora Živkova, bioskop ko bioskop, ali sve neki ruski filmovi, zapadnoevropski i američki strogo zabranjeni, ako nećeš da zaglaviš Sibir. Nego, i u Bugari živa duša, oće i oni nešto da vide od beli svet, i evo sad ušli u Evropsku uniju, a mi mož da fudžimo. Nego, što ti zapriča… A, da, neće više bugarska publika da gleda Ruje, oće nešto drugo. I seti ti se jedan bioskopdžija, i na plakat objavi – deneska filjm, šveskiot, seksualen, se vika „Baba dala na vojnikot“! Ono sam video, samo kad je „Django“ prikazivan u Vranje, u bioskop „Slobodu“, davna prošlost. Stampedo za karte, Kerla i Redžinci pobesneše od pare karte tapkajeći. Poludeše i Bugari i Bugarke, tepanje za karte, aj da idemo da vidimo i to čudo. Mi Srbi, takoreći Amerikanci u „spernik“ kupimo odma karte od tapkaroši, najbolja mesta u salu. Oko bioskop, tepanje, bugarsko, ono, kolko „beli puški“ udarismo, osamnaes ili devetnaes? Zabrojasme se, ajde istoprv!
– Kad, počnaše neki u kožni mantili da se zbiraju u bioskop, policija okolo, vidimo mi ovo neće je na arno. Vidi i onaj bioskopdžija da će ga jede gulag, pa pre nego da počne projekcija, iskoči pred publiku. Vo našata najava, kaže, za oviot filjm, potkradat se goljami greškite: filjm nee šveskiot, negu sovjeskiot; nee seksualen, negu socialen; a naslova nee „Baba dala na vojnikot“, negu „Balada na vojnikot“!





Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar