Provincijski poredak pozorišnih poslova



Provincijski poredak pozorišnih poslova

Porodica pokojnog Radivojevića nije dozvolila komemoraciju u gradu u kome je on proveo sve svoje pozorišne, i veći deo onih drugih godina. Sa druge strane, grad nije poslao svoju delegaciju na sahranu





U Vranju je poslednjih meseci buran pozorišni život, ali ne toliko na sceni, koliko iza nje. Po čaršiji naveliko kolaju priče o zaverama, intrigama, peripetijama, zapletima i raspletima u kojima ravnopravno učestvuje više likova, a sve vezano za priče o navodnoj smeni, a potom i nedavne smrti Radoslava Radivojevića (1943. – 2009.), višedecenijskog upravnika ovdašnjeg teatra.
Desilo se da se strasti još ni oko prvih javnih svađa glavnih aktera „pozorišne priče“ nisu stišale, a nove su već bile na pomolu. Razlog: porodica pokojnog Radivojevića nije dozvolila komemoraciju 27. januara u gradu u kome je on proveo sve svoje, pozorišne i one druge, godine. Sa druge strane, grad nije poslao svoju delegaciju na sahranu, koja je bila zakazana za 31. januar u Aleji zaslužnih građana beogradskog Novog groblja.

KOMEMORACIJA

Nije prvi put da jedna smrt postane glavni junak priče. A smrt, ma koliko da nije ni epska, ni herojska, ona nije čak ni morbidna stvar, nego jedna prirodna pojava koju ljudi neprestano mistifikuju. Ne pomažu tu ni crni humor, ni bela metafizika, što reče Magični Ćira. Ali nije prvi put ni da se Vranjanci podele na dva, uslovno rečeno, tabora, koji naširoko polemišu na ovu temu. To je samo još jedan dokaz da pozorište, izgleda, definitivno ulazi u narod. No, krenimo redom.
Prozivani od strane Juga Radivojevića, sina pokojnog Radoslava, tvrde da je njegova navodna samovolja, kada se radi o vođenju Pozorišta, recidiv samoupravljačkog duha koji se godinaam sakrivao iza prvog lica množine, iza kolektivizma, i da su oni tome morali da stanu na put. Sam Jug, pak, situaciju je doživeo, parafraziramo, kao trapavu tranziciju koja je evoluirala u bezobrazluk, samoživost i nezahvalnost prema njegovom ocu. A kako je u ovakvim situacijama uvek običaj, imamo i kolateralnu, odnosno, usputnu štetu, a to su glumci, publika i novinari.
Radoslav je u Vranje došao davne 1971. godine, uradio to što je uradio i stvorio to što je stvorio. Zasluge mu se ne mogu osporavati na način na koji neistomišljenici to sada pokušavaju (čast onima koji su to uvek radili).
Upravnik, kao svaki upravnik, najomraženija je ličnost u teatru (Stanislavski govori da upravnika treba ogovarati, tražiti od njega nemoguće dok je kandidat, a kad je postavljen valja ga poštovati), a sa druge i najodgovornija ličnost za sve probleme, kao i uspehe. Zbog toga su mnogi želeli da mu upute par reči, makar to bilo i preko Knjige žalosti, ali porodica se nije ni sa time složila.
– Mi to nismo želeli, iako znamo da u Vranju ima puno ljudi koji se ne slažu sa mišljenjem i potezima nove gradske uprave. I baš zato što znamo koliko je ljudi njega volelo i uvažavalo, nemamo nikakvu potrebu da nam se to Knjigom žalosti potvrđuje – iznosi Jug RADIVOJEVIĆ.
Lokalni ministar kulture, Zoran Najdić, ne slaže se sa ovim, izričito naglašavajući da je insistirao na komemoraciji, čak i počeo sa organizovanjem procedure, kada mu je javljeno iz Pozorišta da od toga neće biti ništa:
– Bio sam revoltiran tom iznenadnom odlukom, jer smo već, pošto smo znali da, Radivojević, na žalost, broji svoje zadnje ovozemaljske trenutke, organizovali neke stvari koje se u takvim slučajevima rade. Gradska uprava je planirala komemorativnu sednicu, knjigu žalosti u holu Pozorišta, umrlice, posmrtne plakate. Tada još nije bio preciziran dan kada će i gde biti pogreb, a usled obaveza koje smo imali oko već ugovorene Svečane akademije povodom oslobođenja grada, bilo je neizvodljivo da, iznenada, otputujemo organizovano u Beograd baš toga dana – pojašnjava NAJDIĆ.
I mada u životu nema dana bez kompromisa, ipak postoje trenuci kada, izgleda, to i nije izvodljivo.
U gradu preovladava mišljenje da je u periodu Radivojevićevog upravnikovanja pozorišni život Vranja postao važan činilac ovdašnje kulturne i društvene stvarnosti, ali se i konkretnim predstavama nametnulo kao rečit dokaz da je moguće praviti uspešno pozorište i van velikih centara. Ova činjenica je dodatno uticala da se Radivojević mlađi jako naljuti na čelnike grada, bez obzira na to što su oni sve vreme insistirali samo na finansijskom izveštaju o poslovanju, kako kažu.
Ovo ružno iskustvo nateralo ga je da svojoj, u neku ruku matičnoj kući, zauvek okrene leđa.
– Ljudi iz gradske vlade nisu došli na sahranu moga oca, ali to je ono što im najmanje zameram, jer to shvatam kao nečiji lični doživljaj života i smrti. Došli su drugi ljudi iz Vranja, oni koji su hteli. Zameram im što su na dan ukopa slavili u Sali Pozorišta. Razumem ja da život ide dalje, ali mogli su barem održati minut ćutanja. Oni nisu uradili ni to i to je sramota – uzbuđeno priča Jug.

PALANAČKE MERE

Najdić, pak,odgovara da oni nisu želeli da kontriraju porodici, da organizuju nešto na svoju ruku znajući unapred da Radivojevići to ne žele. Tvrdi da su sve eventualne svoje poteze u takvim okolnostima smatrali neprimerenim. U ime grada dali su čitulju u „Politici“, a gradonačelnik je porodici izrazio saučešće.
U međuvremenu, čaršija ne gubi vreme. Te, ovaj je bio na pogrebu, a onaj nije, te ovaj je govorio, a onaj nije, ovaj je plakao, a onaj od koga su svi to očekivali, zamislite, nije… Prava Nušićevska storija.
– Moj otac je sahranjen u Aleji zaslužnih građana. On je sada u društvu jednog Crnjanskog, Radmilovića, Kiša, Djinđića, Zablaćanskog… Došlo je da ga isprati pet stotina ljudi, stotinak iz Vranja… Glumac Dragan Vujić Vujke čitao je dnevnik koji je Rade vodio za života i to onaj deo u kome opisuje svoj, kako ga je nazvao „tihi dolazak“ u Vranje i u kome na jednom mestu kaže da je njegova želja da isto tako i ode, kada za to dođe vreme. Tako smo i uradili. Žarko Jokanović je govorio o njegovo životu i radu, a na kraju je ministar Nebojša Bradić kazao par prigodnih rečenica. Između ostalog, rekao je i da Radoslavu sada raduje Bora Stanković – kaže Jug.
Vranjsko pozorište je mali repertoarski teatar, nalik svim pozorištima u Srbiji, koji je dejstvom raznih pozitivnih sila u jednom trenutku iskočilo i poremetilo uobičajeni provincijski poredak pozorišnih poslova. Mnogi su u tome videli ogromnu Jugovu zaslugu, te zato i smatraju neprimerenim njegovo ponašanje prema Vranjancima jer, kažu, valjda tu malo zasluge imaju i ovdašnji glumci, predstavnici lokalne samouprave, novinari i ostali.
Palanka potpomaže razvoj, ali do osrednjosti. Onda vam ona surovo uzima mere, pa vas skraćuje za onoliko koliko neprimereno štrčite. Ko nije živeo u provinciji, taj ne zna za taj obred. Sa druge strane oni koji iz palanke odu, palanke ne vole da se sećaju… Ali tako je kako je.
– Ja sam Vranjanac, volim Vranje i uvek će tako biti. Ali neću dozvoliti uvrede i ponižavanja. Zbog toga ću tužiti Vojkana Ristića za sve njegove napisane laži u dnevnom listu „Danas“, dopisnike koji su te laži dalje prenosili u „Blic“ i druge novine, a možda i neke političare za njihove neistinite tvrdnje u medijima – završava Jug Radivojević.
Da je Pozorište svet za sebe i da ne trpi da neko dođe u njega, ućari nešto i ode dalje, odmah se pokazalo u danima koji su usledili.
Već 30. januara igrana je predstava „Suze su O. K.“ koju je režirala upravo Ana Radivojević, s tim što je publika ovde, na poziv glumca Dragana Stankovića ispred teatra, održala minut ćutanja. I život je krenuo dalje. Ovih dana bira se i novi upravnik, a znamo da ni Šekspir, ni Čehov, ni Aristotel, ni Breht, ni Bruk, ni sve silne istorije pozorišta nisu dovoljne za vođenje teatra.
Nadajmo da će izabrani znati da proceni koliko je pozorište osetljiv i kompleksan fenomen koji se ne da uporediti ni sa jednim drugim modelom u kulturi i zahteva ne samo obrazovanje, nego upućenost u sva teorijska i praktična pitanja pozorišnog života, i uz to, posebno, nedefinisano umeće upravljanja sistemom koji se opire svim pravilima, a ne može da funkcioniše u neredu.


RADMILA DjORDjEVIĆ PRIVREMENA UPRAVNICA
Na predlog DS za upravnika Pozorišta „Bora Stanković“ imenovan je Nebojša Cvetković, diplomirani ekonomista, dosadašnji direktor „Bivode“. Do njegovog zvaničnog nameštenja pozorište će voditi Radmila Djorđević, glumica i dugogodišnja stalna članica ansambla vranjskog teatra.

VELIKANI I ZASLUŽNI
Aleja zaslužnih građana i Aleja velikana na Novom groblju u Beogradu su aleje u kojima su sahranjeni ili se sahranjuju istaknute ličnosti odnosno zaslužni građani.
Aleja velikana nastala je prenosom srpskih velikana iz 19. veka sa Tašmajdanskog na Novo groblje. Formirana je 1927. godine i u njoj se nalaze 22 grobnice koje imaju status porodičnih grobnica. Od 1927. godine u ovoj Aleji nema novih grobnih mesta.
Aleja zaslužnih građana izgrađena je 1965. godine i u njoj se od tada sahranjuju značajne ličnosti po posebnoj proceduri i odobrenju Skupštine grada Beograda, odnosno gradonačelnika Beograda. Tu su sahranjeni poznati slikari, pisci, političari, glumci … između ostalih i Staniša Stošić.


SMENA
G17 SPREMA SMENU U BIBLIOTECI

Kako saznajemo, G17 će za novu direktorku Biblioteke „Bora Stanković“ predložiti Danijelu Djorđević, diplomiranog psihologa, doskorašnjeg školskog psihologa škole „Radoje Domanović“. Ona će zameniti dosadašnju direktorku Aleksandru Antić.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar