Život kao ruska bajka



Život kao ruska bajka

U davanju je dužina života. Ne živi čovek onoliko dugo koliko godina provede na Zemlji, već koliko dobra učini drugome i sebi. Želim da spoznajom čoveka, njegovog uma, odgovorim na barem jednu od mnogih dilema življenja u svetu kakav je naš





JUNAČKE PESME: Ono čega ću se uvek rado sećati, a što priziva moje najiskrenije i najradosnije misli, jeste detinjstvo. Borba sa odrastanjem i želja za spoznajom svega postojećeg i onoga što sami jesmo, bilo je ono što me obuzelo i posebno mamilo u tom periodu života. Čovek ne može biti srećan i zahvalan ukoliko sebe kao ličnost ne izgradi u ljubavi, skromnosti i poštovanju svega što je ljudsko. Nikada neću zaboraviti dane provedene u prirodi. Bezbrižnost, ljude koji su me okruživali, igru kraj reke, dečju radost. Mirise prirode iz tog perioda i danas mogu da osetim. A noći su bile čarobne. Trenutak između jave i sna trajao je koliko i ruske bajke koje su mi obavezno čitali pred spavanje. Kasnije sam, što je bilo čudno za devojčicu, svet bajki zamenila srpskim junačkim pesmama. Moram da priznam da mi je u početku učenje epske poezije bilo jako dosadno. Otac se bavio slikarstvom, umetnost je bila jako na ceni, a meni je takva književnost izlazila iz umetničkih okvira. Majka mi je uvek govorila da ništa nije kao što izgleda i na svaku moju opasku pronalazila bezbroj reči koje bi istovremeno potvrdile, ali i opovrgle istu. Samo sam razmišljala kako nije lako dati smisao stvarima oko sebe, ako tome dodamo teret sadašnjosti.
HAMLET: Ne mogu zaboraviti izvanredne profesore OŠ „Vuk Karadžić“. Malo je takvih danas. Bili su strogi, ali pravični. Moja „slabost“, kako u osnovnoj, tako i u Srednjoj medicinskoj školi, bio je srpski jezik. Časova profesorke Marine Stojanović sećaću se sa zadovoljstvom. Pamtim sa osmehom nagradu na literarnom takmičenju. Bila sam presrećna, jer mi je baš osvojeno drugo mesto na tom konkursu kao nagradu donelo Šekspirovog „Hamleta“. Znala sam da je reč o velikom delu, slušala o tome tokom odrastanja, pa sam ga sa deset godina dva puta pročitala u jednom dahu. Moram da priznam da sam malo toga razumela. U to vreme sam počela da treniram džudo, išla na časove klavira. Sve to me poprilično ispunjavalo. Žao mi je što u ovom gradu tada nije bilo mogućnosti za bavljenje još nečim, jer sam imala rezerve u sebi. Ali i slobodnog vremena koje sam mogla da upotpunim nečim zanimljivim i korisnim.
MAŠINE I ŽIVOTINjE: Velika dilema posle srednje škole bila je šta dalje. Umetnost, priroda, zar nije sve to, između osalog, ono što čini čoveka. Kao odgovor usledila je medicina, iako sam vodila veliku borbu sama sa sobom prilikom donošenja takve odluke. Iako sam već student četvrte godine, mogu reći da sam tek na početku jednog procesa rada koji će trajati čitav život. On zahteva stalno učenje i usavršavanje, a ja sam spremna da tom izazovu odgovorim. Često kažem: „U davanju je dužina života. Ne živi čovek onoliko dugo koliko godina provede na Zemlji, već koliko dobra učini drugome i sebi“. Želim da spoznajom čoveka, njegovog uma, odgovorim na barem jednu od mnogih dilema življenja u svetu kakav je naš. Svetu kojim vladaju mašine, a kultura obožavanja novca zamenila je čestitost i bogatsvo vere. I upravo taj gubitak individualizma i kreativnosti, uzrok je neuroza i sve učestalijih psihičkih bolesti. Otuđenost, samoljublje, egoizam, gordost, glavni su razlozi što ljudi ne žele da čuju jedni druge. Ono po čemu se međusobno razlikujemo nisu ime i prezime. Ono što je jedino i istinski naše, što nas izdvaja iz „gomile“, jeste naše „ja“. Ako dozvolimo da se izmeni svest ljudi čitave planete, ako izgubimo „svoje ja“, to će nas dovesti do stanja na kome su danas životinje.
STANjE UMA: Iskreno se radujem što ću u narednom semestru uživati u predavanjima iz psihijatrije. Tvrdim da je naša telesna patnja posledica stanja uma. Zato bih volela da tu nešto u budućnosti mogu da promenim, da nekako utičem na ljude. Naredne godine ću slušati neurologiju. Izgleda da su meni najprivlačnije stvari ostale za kraj. Ljudski mozak, kao najmanje istražen deo organizma, jeste polje mog interesovanja. Želim se baviti otkrivanjem tajni te velike misterije. Upijaću svaku reč i svako dragoceno iskustvo naših profesora. To mi nije teško, jer je uglavnom reč o predavačima od kojih se mnogo toga može naučiti. Zato preporučujem mladim ljudima koji žele da studiraju medicinu da nemaju dilemu kada je reč o Medicinskom fakultetu u Nišu.
LIGA IZUZETNIH DžENTLMENA: Moja ljubav prema učenju u narednom periodu biće fokuisirana na patologiju. Taj ispit sam nekako „najlepše“ položila. Kako sam i demonstrator na tom predmetu, nastojim da pomognem mlađim studentima da upiju što veće znanje iz te oblasti medicine. A kako ničeg velikog nema bez muke, rado ću u takav proces uložiti celu sebe. Posebno što znam da će znanje koje sada prenosim biti od velike koristi mladim studentima. Iako dosta vremena potrošim na učenje, stignem da deo dana izdvojim za druženje sa prijateljima u nekoj opuštenijoj atmosferi. Često sa njima odem do niškog Jazz cafea, da poslušam grupu „Liga izuzenih džentlmena“. U tom bendu sviraju dvojica mojih kolega medicinara. To je dokaz da medicina ostavlja dovoljno prostora za uspešnost i na drugim poljima.
ŠTREBERI, PA ŠTA: Moram da budem iskrena i kažem da među mojim kolegama nema sporadičnih slučajeva štrebanja. Svi smo ljudi koji mnogo uče i ulažu u znanje. Najbolje u svemu je što svi mnogo cenimo rad i sate provedene nad knjigom. Svaku prolivenu kap znoja. Nema podsmeha, nema predrasuda. Nije mi lako kada razmišljam o generacijama koje dolaze. Čak osećam izvesnu žal, jer će njima trebati više truda i volje da se odupru svemu što merilo pravih vrednosti baca u zaborav. Potrebno je samo pronaći svoje ja. Takođe, uz dobru organizaciju rada, dobre predavače, prave prijatelje i zdravu porodicu iz koje sve počinje, nije teško ostvariti snove. Život jednog studenta, ali i svačiji, mora biti oslobođen stega i brige, jer one koče put ka miru, smernosti. I ne brinite za sutra jer, kako je neko rekao, „sutra brinuće se za se“. Ja se držim one: „Smatraj svaki dan kao jedan deo, otpočet i završen život. Zato ga odživi kao celinu, ne kao deo“.
NEKI NOVI KLINCI: Smatram da je jako važno pomoći mladim ljudima koji maju snage, volje i sposobnosti da ovo naše, pomalo posrnulo društvo, povedu nekim boljim putem. Zato bi država, ali i lokalne zajednice, trebali da im pruže jaču potporu u takvoj nameri. Ti neki novi klinci predstavljaju u ovom momentu nadu i budućnost Srbije. Stipendiju, odnosno novčanu nagradu grada Vranja, zato doživljavam ne kao nagradu, već kao ulog i obavezu da radeći na sebi budem od koristi što većem broju ljudi.


PROFIL
Milica Kostić rođena je 6. juna 1985. godine u Vranju. OŠ „Vuk Karadžić“ završila je sa svim peticama, a srednju Medicinsku školu uglavnom sa odličnim uspehom. Student je četvrte godine Medicinskog fakulteta u Nišu. Demonstrator je na predmetu „patologija“. Bila je učesnik Kongresa studenata medicine.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar