Svaća se faća



Svaća se faća

– Aj novinare, ovako pred fajront, da si živ i zdrav, da ti je dajma prav… teška rabota, a… bvvv, što je ljuta, kako li je žene piju…
– Što zapričasmo ono? A, jes. Lelke, što se slatko nasmeja danas, teše se umočam; ne li, drugar mi Žare, ma znaš ga i ti, privatni ugostitelj, ode u miliciju da prenese džip na njegovo ime, do tad je bio na tatka mu Tiku. Uđe u onu kancelariju, primi ga ljubazna službenica. Ali, kaže Žare, sve sam aran dok ne uđem u onu kuću, kako prekoračim prag od miliciju, noge mi se odseku, kolena kao da su mi od mumuruzno brašno! Ma nisam bre, brate, nikad imao problema sa redom i zakonom, ali navika iz Titino i Slobino vreme si je navika… dajem ona dokumenta na službenicu, ona stvarno fina osoba, osmeh od uvo do uvo, kaže, aha, dobro… dobro… ovde popunite: vaše ime, ime oca i prezime… dobro, e sad ovde ime bivšeg vlasnika džipa, ime njegovog oca i prezime. Počnem ja da popunjavam ono, priča Žare, za mene lasno popuni, ali kad dođe da popunim za tatka mi, ne mogu da se setim kako na tatka mu, to jest na dedu mi, kako mu beše ime. Gleda me ona službenica, priča Žare, kako, pita, na dedu ne mož da se setite ime? Pa što znam, priča Žare, vikali smo ga dedo, de si u ono patrijarhalno vreme smeo dedu da osloviš po ime, odma radi krivak po grbinu. Ništa, kaže službenica, bez dedino puno ime, nema dozvola za džip.
– Ooo, muko mori moja! Jedva jedv`c tatka natera da mi ga prebaci, sad zbog pokojnog dedu ne mogu da se vozim u džip! Ama, kako beše, kako beše… Gera! Seti se!
– Aaa, kaže ljubazna službenica, ne ide to tako kako vi mislite, ne mogu ja u zvaničan dokument da stavim Gera; takvo ime ne postoji. Mora puno ime, ajde, setite se, možda je Gerasim, ili German, ili nekakav Gerontije, ne mogu da turim Gera, celo ministarstvo unutrašnjih poslova ima da tera seir s mene!
– Bože pomozi, i sveti Ananije, slavo moja, kako mu na dedu imeše! Ljubazna službenica se uzvrte, kaže, poštovana stranko, napustite službene prostorije, evo ljudi čekaju, koji znaju ime na dedu, a ne kao vi, a i vreme mi je za topli obrok, ladan jogurt.
– Ooo, deda Gero, kuka Žare, u ime ti se ne našlo, pa zbog tebe li da ostanem bez džip, a ti cel vek si magare jašio! Sažali se ona službenica na moje muke, kaže, pa evo vam telefon, pitajte tatka Tiku, kako se zvao tatko mu Gera. Dal si luda, mori? De to smem tatka da pitam, da ne znam ime na dedu, odma ima da me razbaštini, ne samo džip, nego i kuća s okućnicu, i lojze i zabel ima da odu u troviju!
– I pomože gospod slatak, nađo formulu! Sačekajte, reko, dva minuta, ljubazna službenice, sa`ću ja; topli obrok na moj račun, odma se vraćam! Pa upalim onaj moj, doduše još nepreneseni džip, pa na Šapranačko groblje.
– Sad pa novi problem, de beše dedin grob, da mu pročitam puno ime na spomenik, valjda ga je tatko mi, odnosno sin mu, uklesao. A nisam tamo izašo na deda Geru sveću da zapalim, od svetoga Ananija pre dvaes godine, ono kad Sloba i Sveti sinod obnoviše crkvu, pa više pioniri nisu jašili popovi, nego obrnuto. I nađo ga spomenik, pomože bog! Trk kod ljubaznu službenicu, molim, deda se zvao tako i tako. I prenese Žare džip, nego kako. Ovoliku sveću, kao teleću nogu debelu, zapalio je na dedu mu Geru.
– Što, kako se zvao deda izistinski? Zini da ti kažem! Ili, vikaj još jednu, ovako najslatku, pred fajront, pa možda će ti otkrijem…
– Nego, drugu si muku imam. Ne li, pre neki dan veridba na ćerku mi. Aj sa sreću neka je, nego po kuću sve arabat, a ja bez banku kršenu. Opravljaj ovo, ono, nekako dovedo u red, prijatelji će dođu, a naročito prija, svaća, a znaš kako kaže narod, svaća se faća… I sve opravim, ali ostana mi samo crevo od kazanče do šolju u nužnik, teči kao Kazanđol, što da radim, svatovi samo što ne uđu, ono – „čujemo, imate devojku za udaju“. I kako me bog dao umejatnoga, setim se – iz podrum izvadim crevo od star usisivač, pa od kazanče do šolju sprovedem. Žena mi gleda, kaže, muže, to je crevo od usisivač, ono, daklem, po naviku usisava, kad čovek povuče ručku, da ne bude obrnut proces – umesto da opere šolju, da ne usisa onu glotu iz nju u kazanče?
– Ćut, usta da imaš jezik da nemaš, namontiram ja ono. Dođoše gosti, jedoše, piše, dođe vreme i to jedenje da proture. Ko će ode prvi u nusprostoriju, budući zeturinka mi. Kad, čujemo otuda vrouuu! nešto kao Nijagarini vodopadi, reko, što li ovaj čovek iz sebe izbaci, ćerko za kakvoga seronju li te dado, ima da trpiš za jaribaš, kad eto ti ga zet izlazi iz klozet, šljička mokar! Otkačilo se ono usisivačko crevo, pa ga lom napravilo, kaže, a be, dedo, ja kad sam zaprosio ćerku ti, računao sam na đakuzi, a ne na đaguzi!





Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar