Licitacija duše



Licitacija duše

Nešto nisu nazočni silni i besni, političari i biznismeni, oni su, je li, iznad gomile, ali su tu nišči, u stotinama, ojađeni bivši radnici bivših giganata južnog privrednog čuda; ako im bog ne pomogne, očigledno nema ko drugi





Već u deset sati, na Bogojavljenje, porta Sabornog hrama Svete trojice u Vranju, dupke je puna. Na improvizovanoj bini ispred crkve, službu drži, kako i priliči ovom velikom hrišćanskom prazniku, lično vladika vranjski Pahomije, uz asistenciju svešteničkog kora i dijaka; tu je veliki krst, ripide, šest kaca od po oko hiljadu litara vode, koja će uskoro, blagoslovom njegovog preosveštenstva postati osvećena vodica, a za svaki slučaj, ako zafali, tu je i još nekoliko manjih kačica. Pali se jedna sila sveća, za žive i mrtve, i miris bogougodni uzdiže se ka nebesima.

VERUJUŠČI I NEVERUJUŠČI

Bogojavljenje, ili „vodice“, duhovni praznik koji kod podložnih jednom od sedam smrtnih grehova, oblapornih, izaziva asocijaciju na dva servisa od po 12 tanjira pihtija i „srpski čaj“, grejanu rakiju, u Vranju se obeležava najmanje na šest mesta, obaška po selima: u hramu svetog Nikole, u Sobinskoj crkvi, hramu svete Petke u Šaprancu, u crkvi svetog Marka u Donjem Vranju, na Aleksandrovačkom jezeru i, svakako, u Sabornom hramu Svete Trojice.
Vladika vranjski Pahomije, sa svim insignijama koje obeležavaju njegov status, drži bogojavljensku službu. Posle oficijelnog pevanija, episkop vranjski drži nadahnut govor, u kome obligatno poziva na uzdržavanje od greha, i poziva narod verujušči i neverujušči da utočište od svih belosvetskih iskušenija ot lukavago potraži u Crkvi.
Narod se sve više okuplja, noseći u ubogim kesama i cegerima plastične flaše, koje će natočiti svetom tečnošću, „krstenom vodicom“. Nešto nisu nazočni silni i besni, političari i biznismeni, oni su, je li, iznad gomile, ali su tu nišči, u stotinama, ojađeni bivši radnici bivših giganata južnog privrednog čuda, u iznošenoj konfekcijskoj garderobi, ili onoj najaktuelnijoj – „made in China“. Ako im ni bog ne pomogne, očigledno nema ko drugi.
No, do blagoslovenog pića, svete vodice, ne dolazi se baš tako lako. Prvo ide licitacija za „kuma“, koji treba da plati za privilegiju da banja sveti krst, i dušu svoju spasi. Prošlogodišnji kum daje početnu cenu, 12.000 dinara, i nadmetanje počinje. Ovo je, očigledno, ustaljena praksa, i ovde bi svetske aukcijske kuće, „Sotbi“ ili „Kristi“, mogle štošta da nauče.
U prvi plan se odmah ubacuje izvesni Ananije, a takmac mu je, opet, izvesna Kaća. Cene vrtoglavo rastu, za hiljadu-dve, pet, Ananije i Kaća su najuporniji. Kaća odustaje na nekih 45.000 dinara, Ananije likuj, ali se iznenada u igru ubacuje izvesni Stanko, koji potiskuje Ananija. Vladika se smeška ispod brka, voditelj aukcije, otac Branko, vazda pogleduje ka njemu, očigledno nije dovoljno, s obzirom da je prošle godine cena dostigla 75.000. „Ko daje 40.500“? – pita otac Branko, upadljivo gledajući ka Ananiju.
-Izvadi Branko situaciju – komentarišu prisutni, kojima ova licitacija očigledno nije prva.
Ananije je uporan; diže za 500, 1.000, ali ne odustaje. Ni Stanko se ne da, ali negde na 60.000 gubi takat, Ananije vodi za dužinu. „Ajde, ajde“, apeluje vladika, „za Saborni hram…“ Dramaturška pauza, no, na 66.000 javlja se igrač sa klupe, Sunčica. Svi napeto očekuju šta će sada Ananije. Dotični je, pak, očigledno rešen da se „okumi“ s bogom, i diže li diže, do cene od 71.500 dinara. Otac Branko upitno gleda u vladiku, koji odobravajući klima glavom. Cena je niža nego lani, ali šta je tu je, svetska ekonomska kriza, na koju ni nebesa nisu imuna, daj šta daš. Jedamput 71.500, drugi put, treći put, prodato Ananiju!

STAMPEDO

Kum Ananije se penje na binu, sa vladikom Pahomijem tri puta ritualno osvećuje vodu količine Kazanđola, i bosiljkom prskaju prisutne. To je većini, sudeći po miomirisima, bilo prvo kupanje posle krštenja. Vladika dostojanstveno odlazi u svoj dvor sa svojom pratnjom, prave mu sokak, ali čim mu videše leđa, nastaje jedan pravi bogojavljenski stampedo! Ono se retko viđa, valjda samo za praznike. Počinje prava invazija na binu, najjači i najuporniji se probijaju, rušeći sve pred sobom, ne bi li se dokopali svete vodice; „stotine ih osta pod nogamah“, rekao bi Njegoš.
-Ama, ljudi – apeluje žena koja ne može da dođe do jedne od onih kaca, a gura i laktovima i kolenima – gde ste zapeli, ova voda može da se uzme preko celu godinu, do sledeće Bogojavljenje!
Niko nikoga ne zarezuje, „Zvezdin“ sever na derbiju je Kolarčev narodni univerzitet u poređenju sa ovim. Najrobusniji zauzimaju binu, voda se toči nemilice, srećnici koji imaju nekog poznatog na bini bacaju flaše, donekle je u redu dok su prazne u tom pravcu, ali kad ih oni vraćaju, pune, to već postaje opasno po zdravlje. Puna flaša u tikvu je ozbiljna stvar, pa makar bila u pitanju i osvećena vodica.
-A šta ćeš – rezignirano kaže stariji posmatrač sa „Hebinom“ flašicom od pola litra, koju nije uspeo da napuni, ko gubi, ima pravo da se ljuti – prost narod, nevoljan, misli da će ova voda da mu reši problem. Polude narod za vodu, a nisu se oprali decenijama, ni telesno ni duhovno. Nego, ne zarezuje te ni država, ni vlast, a ni sami oko sebe se nešto ne pretrzamo. Pa se uzdamo u svetu vodicu; more, nema ta voda što ovu tinju može da spere…
Proslava Bogojavljenja se nastavlja na Aleksandrovačkom jezeru, što bi se moglo nazvati simbiozom svetovne i duhovne vlasti – tamo je policija, opštinsko ozvučenje, KUD „Sevdah“ izvodi prigodan nacionalni program, trubači, Zoran Antić je konferansije, tu su predstavnici lokalne samouprave, krste se i metanišu. Vladika je opet tu, vrši službu, mladi, snažni momci, samo u kupaćim gaćicama, ljube mu ruku, jedva čekaju da se nadmeću ko će iz jezera, po kome plivaju sante za ovu priliku lomljenog leda, da izvadi bogojavljenski krst. Episkop baca krst u jezero, takmičari skaču u onu ledenicu, Milan Marković trijumfalno kliče i vadi krst iz jezera. Vladika ih sve blagosilja, pobednik dobija ikonu kao trofej, trubači duvaju, goč bije, policija reguliše saobraćaj.
Ali, najpitoresknija proslava „banjanja“ krsta tradicionalno se dešava u Donjem Vranju. Kako Donjovranjci nisu baš nešto u ljubavi sa Eparhijom vranjskom, Crkva njeno završi ujutru, a domorocima ostavi da završe svoje, što je već prešlo u tradiciju.
-To nam je od starih ostalo – kaže Bora Katarka, znameniti centarfor vranjskog „Dinama“ – još kao malo dete sam ovde dolazio. Poštujem pravoslavlje, brate!
Vranjska reka je ispod mosta, na bučalu u Donjem Vranju zajažena provizornom branom od greda, paleta i najlona. I tu sad može da se vidi šta sve Vranjska reka nosi – u onom viru skuplja se takva glota, da se celo Donje Vranje, okupljeno za ritual, čudi i krsti kako će kum ovde da se kupa; iz vira kandi kao iz šahta.
Kum kasni, ali goč uskoro najavljuje njegov dolazak. Niz sokak ide povorka, sa flašama crnog vina u visoko podignutim rukama, u sevdahu, praćena bleh muzikom. Vode kolo na raskrsnici, jedan klinja se buni na onoj hladnoći – „kum će vodi kolo, a mi će gledamo u reku“.
Najzad, eto kuma, mlad čovek, Siniša Dimić Nine, privatni preduzetnik. Oprezno ga spuštaju u reku, lako odevenog, duša mu zna kako mu je u onoj vodi, em hladnoj, em glotnoj.
-Zagnjuri, kume! – viče masa sa obala, i on siroma šta će; prekrsti se i zagnjuri. Ekstremisti traže – „kume, ripni“ – ali to je i za njega, očigledno, previše, kum nije dugme, ali nije ni Supermen, makar bilo i Bogojavljenje. Vade ga iz vira, odvode ga nekud da se zagreje i dezinfikuje posle onog kupanja, oro se nastavlja, narod pravoslavni se polako razilazi na grejanu rakiju, kiseo kupus i praznični ručak.
Hristos se javi. Vaistinu…


BOGOJAVLjENjE
Bogojavljenje je jedan od petnaest najvećih hrišćanskih praznika, posvećen događaju kada je 30. godine naše ere, Isus Hristos, koji je kao drvodelja živeo sa svojom majkom Marijom i njenim mužem Josifom, tada, u svojoj 30. godini, pozvao Jovana Preteču da ga krsti u reci Jordan. Odmah po krštenju, obavljenom tri puta poranjanjem u vodu, otvorilo se nebo, i začuo se glas Boga Oca, koji je objavio da je Isus sin njegov, a tada na rame Isusa slete Sveti Duh u obličju goluba.
Kod Srba se Bogojavljenje slavi veoma živopisno. Veruje se da se na taj dan, u ponoć, otvaraju nebesa, i da se tada svaka želja može ispuniti. U narodu se ovaj dan zove još i „vodice“ ili „vodokršće“. Ovaj je običaj vezan i za verovanje u lekovitost i čudotvornost bogojavljenske vode – vodice.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar