Kreni, kreni prema meni



Kreni, kreni prema meni

Nikad nismo bili bezobrazni već dovoljno inteligentni da prepoznamo prave vrednosti u nama i oko nas





– Od prve godine preuzeli smo vlast u Gimnaziji i sve generacije su morale da igraju kako mi sviramo. Ma, razbucali smo, bre, školu odmah. Tu vlast održali smo do četvrte godine, a da smo talentovani vlastodršci govori činjenica da je iz naše generacije mnogo njih na čelnim funkcijama u gradu – počinje priču o svojoj generaciji koja je Gimnaziju završila 1991. godine, Ana KRNjAIĆ (sada Mikić), učiteljica u OŠ „Radoje Domanović“.
Većina iz te generacije smatra da je imala privilegiju da odrasta, formira svoj stil, modu, jezik, stavove u životu zahvaljujući zlatnom vremenu rokenrola.
– Sebe smo prepoznavali po rečenici: „Šta slušaš“? Ukoliko dobiješ odgovor „rokenrol“, znači da si stekao još jednu srodnu dušu sa kojom ćeš da podeliš emocije, energiju i kroz druženje uživati u mladim, „ludim“ godinama – nastavlja Krnjaić
Manjina je slušala pop, a samo neznatni broj opredeljivao se za narodnu muziku.
– Ljude, koji su slušali narodnu muziku, ne pamtim. Pop je bio blaža vrsta roka, tako da smo se i sa njima družili. Ono što nas je obeležilo to je da se nismo u druženju grupisali po odeljenjima, već po sklonostima, interesovanjima. Prepoznavali smo se po oblačenju, po novom seksi stilu, po sklonosti da se zaljubljujemo, ono u stilu „na svaku udicu udarali smo kao klenovi“ – navodi Miomir STANKOVIĆ LUTE, inženjer šumarstva.

DžINS

Jakne i farmerice od džinsa bile su obavezna garderoba. Uz njih su išle crne rolke i „starke“.
– Bila su to zlatna vremena, kada smo sebi mogli da priuštimo najbolju marku, najkvalitetniju robu. Seo bih u petak u voz sa Nešijem i pravac Solun. U ponedeljak se znalo, naše klupe bile su prepune robe, prave male tezge. Odmah bismo robu rasprodali i ostao bi nam pristojan džeparac za naredne dve nedelje. Nismo donosili robu da bi je prodavali zato što smo bili materijalno ugorženi, naprotiv, svi smo imali dovoljno novca za svoje potrebe koje nisu bile prevelike, jednostavno smo uživali u putovanjima, u šopingu, u sposobnosti da što više budemo svoji. Na taj način isticali smo svoju individualnost koja nam je omogućila da se kasnije što bolje snađemo i prilagodimo nadolazećim „smutnim“ vremenima – priča Predrag STANOJKOVIĆ, vlasnik preduzeća „Pegazus“.
Skoplje, Niš, Solun većini su bili dostupni, za šoping, za odlazak na kafu i piće, na dobar koncert.
– Bili su nezaboravni odlasci na zaječarsku Gitarijadu, ludovanje uz poznate rok sastave po nekoliko dana. Potpuno opuštanje uz đus-votku, pivo, bambus, ljubav na sve strane, sve je bio jedan neponovljivi san iz kojeg smo kasnije izlazili bunovni, ali spremni da opet krenemo čarima života u susret – ističe Aleksandar NIKOLIĆ CALE, generalni sekretar Sportskog saveza.
– Sećam se kada smo grupno otišli u Niš, na koncert grupe „Psihomodo pop“. Pevali smo i igrali u transu, oslobađali sebe viška energije, vraćali se opušteni, raspoloženi, srećni. U Vranju, u Sportskoj hali bili su koncerti „Riblje čorbe“, „Bajage“… U Domu kulture bio je neponovljiv koncert Dejana Cukića koji je tog dana slavio trideseti rođendan – kaže Krnjaićeva.
Žurke su im obeležile gimnazijsko školovanje, uz muziku „Nevernih beba“, „Partibrejkersa“, „Bijelog dugmeta“ i Tife, EKV, „Gans end rouza“ „Ej si di sija“. Na svakoj žurci rodila bi se nova ljubav, generacijska.
– Generaciju je obeležilo međusobno „muvanje“. Znali smo da naše devojke ne vole starije momke, govorile su: „Ma, beži bre, koji metuzalemi“ i to nam je izuzetno godilo – navodi Nikolić.
– Kultna pesma je bila od „Partibrejkersa“, „Kreni, kreni prema meni“, je l` se sećaš, Lute? – pita Krnjaićeva.
– Kako da se ne sećam: „Lepo pričaš, lepo hodaš,/ slatka mala, nemoj lako da se prodaš/ Zato kreni, kreni prema meni“ – pevuši Stanković.
Generacija je imala, po njima, prelepe devojke, mnoge od njih mogle su da konkurišu za mis, da budu manekenke na glasu.
– I sada kada se setim kako su izgledale Ana, Tanja Bonbondžika, Sneža Bokčanka, Vesna Grofka, Ljilja Stojanović, naježim se – seća se Stanković.
– A, gde je tu, Maca, Nevena, Vesna Zdravković? – dopunjuje ga Stanojković.
– Ono što mi još više podiže adrenalin u venama, to je, brate, da i danas izgledaju kao da su juče izašle iz škole. Da cuneš pa da se zaplačeš – smeje se Stanković.
– Ma, bilo je i nas dobrih frajera. Pa, koja bi ti krnula jezik u usta da si kulov. Imali smo nešto posebno, svi u generaciji, duhovitost, šarm, pronalazili smo puno zajedničkog što nas je vezivalo na emotivnom planu – seća se Nikolić.
Bilo je mnogo generacijskih ljubavi, pojedine su krunisane brakom, neke kao u bajci kada su u pitanju Kosta i Vesna, Tasa i Dragana ili Dejan i Kuca. Ali, ljubavna romansa koja je obeležila generaciju bila je između Ane i Nenada.
– Naša veza krenula je 1. septembra kada smo upisali prvu godinu, iskrena, emotivna, strasna. Nije bilo dana da nismo bili zajedno. Ljubav smo krunisali brakom, ali pre toga u četvrtoj godini Gimnazije sam zatrudnela. To je bio šok, posebno za direktora i profesore, a za nas kruna ljubavi. Po tada važećim školskim zakonima trebalo je da nas isključe iz škole. Moja razredna, Zorica Kocić, to nije dozvolila, znam da je rekla na razrednom veću: „Nemoj da se šalite da je isključite iz škole“. Mene su ostavili, ali Nenada su isključili, navodno zbog neporavdanih izostanaka. Godinu je završio u Preševu, a diplomirao je sa nama – priča Krnjaić.
Kao trudnica izazvala je veliku pažnju u školi, na ulici, za njeno društvo bila je lik iz romana, na ulicama izazivala je znatiželju i podozrenje. Sve je to došlo do medija, i te 1991. godine osvanula je priča o njoj i Nenadu pod naslovom „Romeo i Julija iz Vranja u reviji „TV Novosti“ „.
– Za razliku od Ane, mnogi žele da potisnu javno iz sećanja svoje strasne generacijske ljubavi jer nisu imale srećan kraj. Valjda to ostavljaju za svoje intimne trenutke u snu – govori, smešeći se, Stanković.

ROK

Većina iz generacije imala je svoja posebna interesovanja iz raznih oblasti života, nevezano za školsko gradivo.
– Za nas je važilo pravilo „ima nas za sve“. Pohađali smo razne sekcije, ali posebno nas je interesovalo pozorište, muzika, sport. Kada je bila proslava 110 godina postojanja Gimnazije spremili smo predstavu „Gimnazija kroz vekove“ koju je režirao naš školski drug Jug Radivojević. Predstavu, koja je obuhvatala čitav vek, oslikavajući sve ono što preokupira mlade ljude, pratila je muzika grupe „Pink Flojd“. Odigrali smo briljantno, sala pozorišta je bila prepuna, aplauz nije prestajao. Mnogo nas je učestvovalo u predstavi, svi su igrali đake, osim mene koja sam imala ulogu profesorke, i to onako trudna – priča Krnjaić.
– Muzika je bila preokupacija mnogih. Bilo je razumevanja profesora i dobili smo kabinet za predvojničku obuku koji smo mogli da koristimo za muziciranje, za vreme petog i šestog časa. U tom kabinetu kalile su se mnoge buduće vranjske grupe, posebno „Haj skul rolers“. Dok su oni izvodili rok bravure, mi smo kulirali i uživali – kaže Nikolić.
– Košarka je bila sport broj jedan za nas. Igrali smo od jutra do mraka. Kada je neko od nas bio „potreban“ nekom profesoru znalo se gde ga može naći, iza Gimnazije pod koševima gde se čekalo u red za odigravanje basketa – ističu Stanković i Stanojković.
Njihovo kultno mesto bila je „Mrtvačnica“, bife preko puta parka gde su onako krmeljivi dolazili ujutru na prvu kafu, dok je trajao prvi i drugi čas. Leti su vreme pre i posle škole, a i velike odmore provodili u parku.
Pamte diskoteku „Klub mladih“ u hotelu Vranje, kafić „Adams“ kod Amama gde se stajalo na ulici jer je bila neopisiva gužva. Uobičajen izlazak u grad za devojke trajao je do jedan posle ponoći, a leti su znali da svi, grupno, završe do sitnih sati.
– Čuvena kafana „202″ preko puta Bujkovskog mosta, koja je bila smeštena u podrumu, radila je do ranih jutarnjih časova. Tamo smo zaglavljivali. Kući smo se vraćali u dobrom raspoloženju, sa pesmama na usnama – kaže Nikolić.
Ekskurzije su bile neponovljive, o njima i danas pričaju.
– Odlazak u Atinu doneo nam je prelepe uspomene. Bili smo mladi, ludi, uvek spremni na iznenađenja koja su profesori tolerisali. U hotel smo stigli uveče, oko devet sati. Bila je velika vrućina, u autobusu se jedva disalo od sparine i pića. Smestili su nas na drugi sprat, a ispod terase je bio bazen. Kao po komandi, čim smo ušli u sobe, počeli smo sa terase da skačemo u bazen. „Laste“, „prelomi“, prava ludnica. Pa, onda celu noć mazanje kaladontima, idemo po sobama, ne gledamo ko je unutra, nego maži i beži – priča Stanković.
Čitali su stripove, od knjiga sećaju se da su pomno izučavali „Anu Karenjinu“, (jedan od njih dobacuje da je to bilo zbog njihove Ane), navukli su se na Treći kanal RTS koji se tada pojavio i uglavnom na programu imao muzičke emisije.
Voleli su profesore Danku Latinku, Zoricu iz sociologije, Mitketa i Rašu iz matematike, Dušanku iz fizike, Pešićku iz fizičkog.
– Bili smo generacija koja je ispisala najlepšu priču svoje mladosti, koja je svoju neiscrpnu energiju usmeravala na svoje idividualne sklonosti, na školsko gradivo koje joj je privlačilo pažnju. Vreme materijalnog blagostanja u vreme premijera Ante Markovića, donosilo je opuštanje, lagodnost, raspoloženje. Nije bilo socijalnih razlika ni podvajanja. Matursko veče bilo je kruna našeg zajedništva, kraj jednog divnog vremena koje se pamti i nosi u srcu – kaže Jug RADIVOJEVIĆ, poznati pozorišni reditelj.


GENERACIJA `91
Dada, Tanja Bombondžika, Marina Djorđević, Tamara, Cale, Jug, Vesna Djoka, Igor Fakin, Sanja Djorđević, Igor Jocović, Ana, Cuka, Nešila, Bibi, Nebojša Belča, Gaga Zdravković, Nena Bokčanka, Dejan, Kosta, Pajko, Lute, Ivana Vasiljević, Panta, Ljilja, Maca, Peđa, Neši, Nevena, Maca, Gonzi, Slađan Banjac, Škiri, Ceca Pešić, Aleksandar Belićm, Vanja Stojanović, Miroslav Aleksić.

Pratite InfoVranjske.rs i na Facebook stranici portala.



  • Ostavi komentar